Ovak, Erik ima određenih problema, dijagnosticiranih od logopeda, neurologa i sl, a u glavnom se svode na sporost (u pričanju, pisanju, oblačenju, zapravo sporost reakcija), dislaliju, slabu koncentraciju.
Rekli su nam da će, kako on bude stariji, to sve biti sve manje izraženo.
U glavnom, učiteljica i psihologica su nam predložile da damo zahtjev za individualnim pristupom, kako bi lakše savladavao gradivo, pogotovo zato što se seli u drugu školu, pa da oni tamo to odmah znaju.
Logopedica nam je pak savjetovala da to ne radimo jer se on slj.šk.g. seli u drugu školu, pa da prvo vidimo kako će se tamo snači i da to možda neće biti potrebno. Kaže kad to jednom napravimo, to će mu biti biljeg kroz cijrelo školovanje.
Baš sam zakomplicirala, ali valjda ste skužile.
Zanima me dal to netko ima za svoje dijete i kako to izgleda zapravo u praksi. I šta vi mislite, dal poslušati jednu ili drugu?