 |
|||
Ma kakvi hard feelings, taman sam bila išla napisati da sam ja svoja (ni pozicija ni opozicija) i izbeljit ti se, ali mi je to zvučalo umišljeno (a ne mora cijeli forum znat da sam umišljenamaria71 prvotno napisa
evo odsvrstavam teno hard feelings
Ne mislim da baš puno ljudi na forumu zagovara permisivni odgoj. Ti misliš da da?
prije svega meni, što god mislila o AP odgoju, on nije jednoznačan s permisivnim odgojom. ima neke elementeMislim da kod mladih Žužića, Primoraca &co nije problem u višku AP odgoja nego o "uzoru" poštivanja zakona kakav su dobili kod roditelja
mama courage, može jedan manje ekstreman primjer permisivnog odgoja? tvoja prijateljica je, bez uvrede, malko previše otkačena i ne vjerujem da će se itko pohvaliti takvim načinom odgoja
drugo, jesu ovi primjeri možda ekstremni, al se i ovdje počelo od "malih nogu". baš u zuzicevom slučaju, mozemo od određene godine pratiti kako mu se gledalo kroz prste (silne prijave, a nikakvih presuda)... možda mu se tako gledalo i kad je bio mladji u roditeljskom domu ? i naravno to ne mora značiti da su ga roditelji zanemarivali, il da uz sve to nije dobio roditeljsku ljubav. što god da je, negdje su gadno zaribali. a možda i ne smatraju da jesu, možda su opet - drugi krivi ?!
donekle znam što želiš reći, jer nismo ni mi protivnici, al eto ja ne smatram za moje dijete da smo mi partneri. ja sa svojim 36 godina ne mogu biti partner sa 4 godisnjom zxujom. niti prijatelj. ja sam joj roditelj. kakav roditelj - eh to je sad drugo pitanje.toj prici dijete i ja nismo protivnici nego partneri
što se tiče moje frendice, da ona je otkačena, al eto smatra da je u pravu i citiram: vidjet ćemo za 20-25 godina. no, imam ja i drugih primjera
inače, ovo što zorana veli... mislim da i u tome ima istine.
yaya, drago mi je da si to napisala!Vidiš meni se ova tvoja prva rečenica u potpunosti kosi s drugom, jer kako vidim (sorry bez uvrede) ti tu ne poštuješ njegove želje.
Premisa od koje ti polazis je da postivanje znaci isto sto i udovoljavanje. Postivanje o kojem ja govorim niti je isto sto udovoljavanje, niti o njemu ovisi (vrlo skladno moze ici korak u korak s neudovoljavanjem) .
Napravila sam i jednu pogresku, a to je da sam u isti kos strpala zelje i potrebe, a to je dvoje vrlo korisno razlikovati. Naime, zelja je nesto konkretno i specificno sto je djetetu jednostavno i lako izraziti - npr. zelim sakupljati slicice. Iza svake zelje stoji potreba, ali ona je malo apstraktnija po prirodi i ponekad je tesko dokuci i odrasla osoba - npr. imam potrebu baviti se nekom smislenom aktivnosti, ili imam potrebu raditi slicne stvari kao moji prijatelji (ovo se moze i dalje apstrahirati u – imam potrebu osjecati se povezanim sa ljudima oko sebe...). Ako nakon sto sebe sto puta preispitam i svaki put dodem do zakljucka da ja ne mogu ispuniti doticnu zelju (nemam nista protiv da je ispuni netko drugi!) zato jer se ona kosi s nekom mojom potrebom (koju cu jasno izraziti djetetu), pokusat cu vidjeti da li na neki drugi nacin mogu zadovoljiti potrebu koja iza nje stoji (dijete ne mora nuzno znati da na tome radim). A istovremeno cu s djetetom istrazivati mogucnosti da svoju zelju zadovolji mimo mene. Dakle, ovo se odnosi specificno na situacije kad je u pitanju kupovanje, nemojte me hvatati za svaku rijec. Kad bi se jedan recept mogao primjenjivati na sve moguce situacije, to ne bi bilo roditeljstvo - bilo bi previse dosadno
tu se slažemo, iako je po meni nešto manja korelacija AP-permisivnoprije svega meni, što god mislila o AP odgoju, on nije jednoznačan s permisivnim odgojom. ima neke elemente al to po meni nije isto, barem teoretski. jel se netko od AP roditelja pogubi u svemu pa sklizne u permisivni odgoj, to se itekako može dogoditi.
gledala mu je kroz prste pravna država, vjerojatno uz svesrdno zalaganje Ž. starijeg čime mu je zorno pokazano kako treba poštovati zakondrugo, jesu ovi primjeri možda ekstremni, al se i ovdje počelo od "malih nogu". baš u zuzicevom slučaju, mozemo od određene godine pratiti kako mu se gledalo kroz prste (silne prijave, a nikakvih presuda)...
isto u slučaju onog drugog kojem je poklonjen autić kakav on s toliko godina po zakonu nije smio voziti
definitivno se može zaključiti da su roditelji bili bar u kasnijoj dobi "permisivni", ali je li sve krenulo od permisivnosti u ranijoj dobi ili je sam roditeljski "uzor" bio presudan - tko će ga znati
ovaj cereći smajlić je greškom upao
Ne sorry, premisa od koje ja polazim je tvoja nespremnost uvažavanja njegove želje i potrebe jer ti imaš neke principe.yaya, drago mi je da si to napisala!Vidiš meni se ova tvoja prva rečenica u potpunosti kosi s drugom, jer kako vidim (sorry bez uvrede) ti tu ne poštuješ njegove želje.
Premisa od koje ti polazis je da postivanje znaci isto sto i udovoljavanje.
yaya, ali ona ima i novcanik u dzepu pa s te osnove ima pravo ne uvaziti tu njegovu zelju.
Ja mogu biti istovremeno i prijatelj i roditelj. I to mi je bas 8)
Naravno, sve ovisi o tome sto shvacas pod pojmom prijatelj. Vidi ovo are you your child’s friend
yaya, pokusat cu objasniti jos jednom: ja Jerkovu zelju jesam uvazila (dala sam joj vaznost, legitimitet i pravo), ali u ovom trenutku (sutra moze biti drugacije – vidi sto za mene znaci konzistentnost) ja nisam (mozda ti jesi?) ta koja je moze ispuniti. Potpuno iskreno, najdublji razlog zasto ja to ne zelim napraviti nisu moji principi, niti pravda u svemiru, nego odgovornost prema mojoj potrebi da budem autenticna u odnosu s djetetom. U ovom trenutku ispunjavanje te zelje previse se kosi s mnogocime sto mi je bitno (potrebom da novce trosim promisljeno, potrebom da stvaram zdrave prehrambene navike kod djece, i jos necim). Mislim da bi ti i Jerko dao slicno objasnjenje ovog slucaja, bas cu ga pitati.
Mislim da ne idu sve uloge zajedno u juhicu
Isto kao što se ne odnosim prema Aronu isto sada kad ima 19,5 mj. i kad je imao 19 dana.
Vjerujem da je stvar odnosa slobode i odgovornosti, i to na svim područjima života.
Da bi to bilo pravedno, a ne nekakva diktatura naših pretpostavki... moramo stalno preispitivati svoj stav prema djetetu. Ja nastojim dopustiti Aronu da bude samostalan za koliko je sada sposoban. Ako on svojim ponašanjem pokaže da nije spreman za toliku slobodu, trebam biti dobra majka i postaviti mu granice.
U svakom slučaju nastojim se voditi mišlju da moj odnos prema Aronu ne rješava samo svakodnevne situacije nego gradi njegov karakter i priprema ga za život.
... kod tebeMislim da ne idu sve uloge zajedno u juhicu
Naravno, sve je stvar prilagodavanja omjera kroz razvojne stadije, specificne situacije i sl.
Ne razumijem zašto biti roditelj ima negativni prizvuk za razliku od biti prijatelj što je pozitivno. Aron će imati puno prijatelja, ali ima samo 1 mamu i 1 tatu.
Kanga- što tebi znači biti/ne biti prijatelj svome djetetu?
Ja eto ne skliznem u permisivni, ja dreknem.prije svega meni, što god mislila o AP odgoju, on nije jednoznačan s permisivnim odgojom. ima neke elemente
Nije da se baš ponosim time, trudim se to izbjeći ali ima takvih dana :/
anci, opet ja
dakle, ja isto, kad skliznem, odem u autoritarni. taj sam upijala cijelo djetinjstvo pa izađe van kad izgubim kontrolu.
Pitaj MC, ona vidi razliku izmedu roditelja i prijatelja, mozda ce ti lakse odgovoriti.
Meni i roditelj i prijatelj ima pozitivan prizvuk i ne mislim da jedno iskljucuje drugo, a cesto se preklapa.
Za mene je prijatelj osoba koju dobro poznajem i u koju imam povjerenja. I jedno i drugo zelim imati i sa svojim djetetom, zato sam s njim prijatelj (ili barem radim na tome da budem).
Udovoljavanje zelja po meni nije obavezna komponenta prijateljstva, u nekim slucajevima moze cak i stetiti prijateljstvu. Ali, iskrenost jest.
Kužim!
Ja s djetetom mogu i želim imati prijateljski odnos ali ne mogu niti želim biti prijatelj, jer samim tim što sam roditelj odgovaram za njen odgoj i u puno stvari još uvijek doista nismo ravnopravne a čim je netko u nekom odnosu manje ravnopravan od onog drugog nemožeš govoriti o pravom prijateljstvu.
da, mislim da oko mene ima jako puno roditelja koji sve dopuštaju svojoj djeci, za forumaše ne znam, mogu pretpostaviti, a možda i krivo pretpostavljam pa je najbolje da se ne upuštam u to
ovo se ti bojiš drvlja i kamenja koje te redovito zaspe
roditelj može biti prijatelj s vremena na vrijeme... većinom ipak treba biti netko tko će djetetu dati slobodu da donosi svoje odluke ali i odgovornost da se suoči s posljedicama tih odluka. Netko tko će to dijete bezuvjetno voljeti ali i znati kada reći dosta. I tko će djetetu biti prijatelj kada dijete zatreba takav odnos.
Problem kod definicije prijateljstvo - roditeljstvo (djetinjeg) je u tome što (pogotovo kod adolescenata) prijateljstvo među ostalim znači zajedničko pravljenje gluposti koje roditelji moraju sankcionirati i onda se javlja onaj negativan osjećaj prema roditeljstvu. Kod mene je to bilo tako ali danas cijenim moju mamukoju smo onda zvale žandar
sa svima se više manje slažem, jedino - što moram primijetiti da moje reakcije u odnosu na djecu često nisu posljedica nekakvog promišljanja o odgoju nego jednostavno mog karaktera.
e sad, na ovom topicu jedino tebe kanga, uopće ne razumijem, ono u smislu što je pisac htjeo reći (evo smajlića da ne shvatiš krivo pitanje
zar vi svi imate potrebu biti dijelom svake igre vaše djece? i da radite filozofije i cijele odgojne mjere oko činjenice da li će dijete skupljati sličice - pa razvite cijelu teoriju oko želja, potreba, tko će ih zadovoljiti, kako i sl.
ja se stvarno ne zamaram toliko oko toga - ako odlučim iz nekog razloga da mu neću kupovati sličice, uopće ne razmišljam dalje o toj njegovoj "potrebi" da ima te sličice, tko će ju zadovoljiti i kako. i da li je to želja ili potreba ili nešto treće. kod mene je trenutno situacija da sličica nema jer je u vrtiću ostavio novi album koji smo mu kupili, a koji je btw bio drugi po redu - prvi je isto izgubio. i sad dosta. ali obzirom da on jako dobro zna kako obrlatiti svoju mamu...(no to je već druga tema - o nedosljednosti
ustvari, da me krivo ne bi shvatila - ajde malo pojasni što si mislila jer niš ne razumijem, a možda na kraju i ja radim tako, ali ne tako ciljano.
uglavnom, moje najvažnije pitanje je - da li većina vaših reakcija, postupaka u odnosu na djecu idu ciljano, s nekakvim promišljanjima o posljedicama i utjecaju na njihov budući karakter?
imam globalnu viziju di oću da odgoj ide a ta globalna vizija se dosta razlikuje od načina na koji sam odgajana. bottom line mog i maminog odgoja je isti ali ja to želim izvesti drugačije. to zahtjeva moje vlastito odupiranje usvojenim obrascima ponašanja.
odgovor na tvoje pitanje je ne. prelijena sam za to. važnije stvari dobro promislim a svakodnevne kako mi se tad da.... mislim da će im globala na kraju bit važna a ne pojedinačni primjeri...
zato pazim jedino da sam dosljedna jer bih se inače zaplela u vlastite rečenice.
bit roditelj je prekomlicirano da bi se moglo riješiti u jednom postu... svaki dan trži svoja rješenja i svaki dan je novi početak... kao što rekoh temeljne postavke su jedno i iz njih proizlaze rješenja za svakodnevnu uporabu...
najčešće se zapletem između onoga ti imaš pravo na svoje mišljenje (koje potičem) ako mi argumentirano dokažeš tu tvrdnju i onoga kad mi ne odgovara to mišljenje pa na kraju kažem to neće biti tako jer sam ja i dalje tvoja mama i oraš me poslušat
no way
kad god pokušam oblikovati njihov karakter dočekaju me sa
naravno da i ja imam globalnu viziju, ali i da je nemam opet bi došlo na isto - jer ne mogu u puno stvari protiv sebe. a što se tiče usvojenih obrazaca - ja uopće ne znam koji su to obrasci bili kad smo ja i sestra bile djeca. tako da nemam što mijenjati. mama me nije tukla - ustvari dva puta mi je u tinejđerskom dobu opalila šamar jer od jada nije znala što sa mnom (nakon nekih mojih bezobraznih odgovora), naravno da s time ništa osim prkosa nije dobila, ali mi se i ispričala.
ono što bi voljela postići kod svoje djece je ona odgovornost i poštovanje koju je ona postigla - npr. kad je riječ o izlascima. uvijek smo mogle ići vani, ostajati duže i sl - ali smo se uvijek morale javiti di smo i uvijek smo imale taj neki osjećaj da moramo sve dobro napraviti, kad god bi pretjerala u nečemu (piću i sl, a bilo je i toga, naravno), kao da me iza nekog čoška gledala i s neodobravanjem kimala glavom. a kako je ona to postigla - pojma nemam, nikako ne mogu dokučiti te obrasce.
a da imamo sasvim različit odgoj djece - imamo, ali prvenstveno iz razloga jer smo skroz drukčije kao osobe - ono što nju ljuti i uznemiruje, ja niti ne primjećujem (kad je riječ o nekakvim svakodnevnim sitnicama, naravno), drugačije smo u odnosu s ljudima, itd.
a ovo
tu nema pomoći - jer kakve oni argumente mogu navesti u raspravi...tko bi protiv njih. ja se uvijek dobro nasmijem (u sebi, naravno jer bi inače bila vrijeđaona do neba) i završim raspravu s tvojom zadnjom. iako i tu nešto uvijek promrsi.najčešće se zapletem između onoga ti imaš pravo na svoje mišljenje (koje potičem) ako mi argumentirano dokažeš tu tvrdnju i onoga kad mi ne odgovara to mišljenje pa na kraju kažem to neće biti tako jer sam ja i dalje tvoja mama i oraš me poslušat
a i ovo s dosljednošću mi isto nije jasno - zašto je takva tragedija promijeniti mišljenje?
Cvijeta, prepoznala sam naznake svog načina odgoja u tvom postu, a za ostalo, sviđa mi se kako razmišljaš.
Naravno, vjerojatno zato što mi je blisko, iz iskustva.
nisam rekla da je tragedija promijeniti mišljenje... nego mi je važno da imam nekakvu konstantu u svemu ovome... i mijenjanje mišljenja je dio toga jer evoluiramo s vremenom... kako oni tako i ja...
dosljednost se više odnosi na neke moralne vrijednosti i tome slično
Ja se sa svojim m stalno svađam oko dosljednosti, on je uvjeren da treba biti dosljedan, da djetetu treba odrediti granice, da dijete to traži, da će inaće postati razmažena, kad odraste da neće biti zrela i sl. E sad, znam da se s njim većina na ovom forumu slaže. A ja sam pak u kategoriji nedosljedne. Tj. prilagođavam se situaciji, nekad dozvolim, nekad zabranim, nekad vrištim...ovisi o kakvoj se situaciji radi. Moj m smatra da tako dijete zbunjujem. A ja sad stvarno nisam sigurna tko je u pravu. Samo znam da mi je ponekad puno lakše popustiti joj. To ne znači da ću joj dati da dira nož, penje se po stepenicama i sl. MM kaže da Nina njega uglavnom sluša jer je on dosljedan, a kad je sa mnom da kenjka na svako ne. Ja pak ne mislim tako. Ona me nekad posluša nekad ne. Mislim da i ona već sama kuži kad bi joj mogla popustiti a kad neću. Ne znam kako ćemo mm i ja na zelenu granu, često smo u sukobu zbog toga. Što vi mislite? Help
Ovako je i kod mene.
Ne želim na sebe lijepiti neku etiketu: "Ja sam AP roditelj" (btw. nisam niti znala što je to do prije 3, 4 mjeseca
Način mog pristupa djeci je jednostavno način koji najbolje odgovara i meni i njima, onaj u kojem sam se jednostavno našla. Takav sam tip.
Neke bih stvari, doduše, voljela popraviti jer vidim da mi to smeta (npr. kad viknem na nju)...Ima trenutaka kad se ne mogu skulirati pa planem :/
Ovo sam napisala kao da ja slijedim nekakav odgojni recept, a u stvari je to ono što ne radim.
pa ja mislim da je sasvim ok da je on dosljedan, a ti popustljiva. pa ne moraju se mama i tata baš u svemu slagati. ja sam isto u tvojoj kategoriji - kad je riječ o sigurnosti djece, tu nema pregovaranja, a za sve ostalo sam otvorena za pregovore (što ne znači da oni uvijek završe kako je juraj zamislio). a super mi je ovo što si napisala da sami kuže kad bi mi mogli popustiti - to znači da ona ipak ima određene granice, a to je po meni suština. i zato kad sam nedosljedna i popustim, uopće se ne bojim da ću zaokrenuti u permisivan odgoj jer to je puno više i puno opasnije od toga da mu jedan dan dozvolim da skače po kauču, a drugi dan to isto zabranim.
Ma, shvaćam te što misliš, odnosno što si mislila
Ovo sam napisala kao da ja slijedim nekakav odgojni recept, a u stvari je to ono što ne radim.
ti pregovori se meni često znaju odbiti o glavu, jer zajoguni baš kad ne treba. i onda nema šanse da joj objasnis da OVAJ PUT će ipak morati po mom biti (recimo ovaj put je hladno i nema suknjice). tako da je to za mene sve dvosjekli mač. i imam osjećaj da onaj dan kad joj sve popustim, kad joj baš ispunim svaku želju (čisto jer mi je drago vidjeti ju sretnu), e taj dan poblesavi i ništa me ne želi poslušati. tako da ne znam što bih rekla... :/
Znam, skroz te razumijem.
I moja traži to objašnjavaje i odgovor uvijek na sve. Zašto sad ovo, zašto ono..Nekad stvarno nemam vremena ili situacija zahtijeva da me posluša SAD i ODMAH :/
A ovo drugo što si napisala, imam jedna primjer koji opisuje nešto slično: jednom smo sjeli ručati i ona izvoljeva: pa bi sad ovu žlicu, sad onu, sad ovaj, sad onaj tanjur...i ja sve redom dodajem (mislim si, pa nije mi problem dati joj žlicu koja želi) i onda ona traži još, pa još...dok ja nisam malo viknula i reka joj da ili nek jede s onim što ima ili nek se digne od stola.
Ona kao da je odahnula
Naravno da je rekla : dobro, evo idem jesti. Kao da joj je bilo lakše što smo sasjekli to izvoljevanje.
E da, to je naravno ono: žliiiiiicu!!!!!
I ja mislim da je u redu što sam ja takva a on onakav. Ali ON misli da moramo misliti isto, jer ćemo dijete zbuniti
anima ja isto mislim kao tvoj muž... mislim da nije u redu da ako sam ja nešto zabranila on to dopusti (time potkopava moj autoritet) niti ja to njemu radim... ako sam ja nešto rekla, valjda imam opravdan razlog za to i mm to poštuje... ako smatra da nisam u pravu to mi kaže sa strane i dogovorimo se oko zajedničkog nastupa ako me uvjeri da sam ja pogriješila...
(srećom nije tu često pa to super funkcionira
štrigica, puno je lakše ako tm nije tu svaki dan
naravno, neću ga potkopat ako smo sad tu zajedno s djetetom i on nešto zabrani, nego ću šutit ako se ne slažem
auuuuuuuuuuuuuuuuuuuu... ja bi te za ovo ubilaštrigica, puno je lakše ako tm nije tu svaki dan
naravno, neću ga potkopat ako smo sad tu zajedno s djetetom i on nešto zabrani, nego ću šutit ako se ne slažem
meni je stvarno puno lakše :/ jer većinom sama odlučujem i ne trebam se prepirat ni s kim oko toga što smiju a što ne... ali imamo situacije kad je mm tu...
važno je da predstavljate ujedinjeni front jer će inače uvik od nekoga izvuć ono šta hoće...
Pa kad ja tu ne vidim neki problem a on vidi, i da je to jedna stvar, nego ima toga.... Uostalom, lakše je njemu koji s njom provodi manje vremena nego ja balansirat...
primjer?
Sad sam ti uzurpirala topic, pardon
Evo jednog primjera, uhvatilo ju je da bi rezala papir jer je imala one obične plastične škarice, kad je vidjela da to ne pali tražila je prave škare, umjesto da joj dam prave, ja sam joj dala one dječje s kojim joj režem noktiće koje su već tupe da joj jedva i noktiče porežem...pod nadzorm je, malo se poigrala i to je to... Kad sad malo bolje razmislim njemu zapravo smeta što sam dosta popustljiva, i čini mu se da ona na svako moje ne kenjka.
maria71 je već tu spomenula, pa bi još to htjela pitati. Ja sam zadovljna sa svojom curom, mislim da je divna, i da se s njom može. Rijetko pravi ispade. Pa ne mogu se sjetiti nikakvog posebnog ispada. Ona je spomenula kako neki roditelji opravdavaju djecu s tim da su oni samo djeca i da se trebaju tako ponašati. Pa i ja tako mislim i često to kažem sm. Pusti je, dijete je, pa ne mogu od nje očekivati da sve prihvati kako ja kažem, normalno mi je da će se buniti. Ne bi mi bilo baš da sve prihvati, to bi značilo da smo ju istrenirali ko vojnika.
tu sam na tvojoj strani... u datom primjeru djetetova sigurnost nije ugrožena a rezuckanjem vježba motoriku (djeca u vrtiću se redovito igraju škarama)... i ako mu to lijepo objasniš ne vidim zašto bi izbila svađa... (mi smo istu raspravu imali nedavno kad je B uredio čitavu posteljinu i jastuk itd. škarama - zašto si mu ih dala? malo smo se objašnjavali i eto ga... on se i dalje igra škarama ali sada na papiru i novinama)...
a ti moraš biti sigurna da je to tvoje ne zaista ne i kad ga jednom kažeš to je to... ali ako nisi sigurna da misliš ne onda to radije nemoj ni reć... ako često mijenjaš mišljenje i dijete te voza kako mu paše zamisli kako će ti bit kad te u pubertetu dohvati...
meni ova izjava dijete je stoji i u redu mi je dok god ima limite... to što je dijete ne pravda laži, nasilno ponašanje, bezobrazluk itd.
mislim da roditelj mora moći uočiti greške (riječ greška smo raspravili u prijašnjim postovima pa molim da se ne hvataš za nju) i dijete upozoravati na istu kad je to potrebno... ne mislim da ga treba maltretirat zbog toga jer je odgoj dugotrajan proces (ja uz djecu odgajam i muža
ovo si dobro rekla.
a ne znam, meni je bitno da se slažemo oko osnovnih stvari, a čak mi je i simpatično kad ide pitat tatu da li smije, kad mu ja nešto zabranim ili obratno. kod nas je mm popustljiviji kad je riječ o nekim stvarima, a ja kad je riječ o drugim. npr. imamo park ispred zgrade, i meni je stalno grop u želucu kad se mali igra sam s djecom, a stvarno mu ništa ne može biti i već ima sedam godina. mm je puno ležerniji što se toga tiče pa nakon mojega"ajde doma juraj" slijedi njegova "ma pusti ga, šta gnjaviš tog malog, nek se igra još s djecom". a kod nekih drugih situacija stvar je obratna. naravno, ipak se uglavnom slažemo, ali ne uvijek. mislite da to ne valja?
a ovo
nama isto tako dođe dan kad mi se čini da ama baš sve radim krivo sa svojom djecom - i velikom i malom. ne znam da li se vi ponekad tako osjećate? ali onda me, već sutra, ili za par sati, u potpunosti razuvjere s nekim lijepim ponašanjem, lijepom gestom, pravilnim razmišljanjem ili sl.ti pregovori se meni često znaju odbiti o glavu, jer zajoguni baš kad ne treba. i onda nema šanse da joj objasnis da OVAJ PUT će ipak morati po mom biti (recimo ovaj put je hladno i nema suknjice). tako da je to za mene sve dvosjekli mač. i imam osjećaj da onaj dan kad joj sve popustim, kad joj baš ispunim svaku želju (čisto jer mi je drago vidjeti ju sretnu), e taj dan poblesavi i ništa me ne želi poslušati. tako da ne znam što bih rekla...
o da ... very much
I ja sam se to jedno vrijeme pitala.ovo si dobro rekla.
a ne znam, meni je bitno da se slažemo oko osnovnih stvari, a čak mi je i simpatično kad ide pitat tatu da li smije, kad mu ja nešto zabranim ili obratno. kod nas je mm popustljiviji kad je riječ o nekim stvarima, a ja kad je riječ o drugim. npr. imamo park ispred zgrade, i meni je stalno grop u želucu kad se mali igra sam s djecom, a stvarno mu ništa ne može biti i već ima sedam godina. mm je puno ležerniji što se toga tiče pa nakon mojega"ajde doma juraj" slijedi njegova "ma pusti ga, šta gnjaviš tog malog, nek se igra još s djecom". a kod nekih drugih situacija stvar je obratna. naravno, ipak se uglavnom slažemo, ali ne uvijek. mislite da to ne valja?
Juul u svojoj knjizi kaže da je ok ako se roditelji ne slažu u svemu- sve dok oni sami to ne vide kao problem
E sad, meni to zvuči ok u teoriji, a sad praksa... :/
Probat ću naći topik.
Sad vidim da sam u brzini stavila krivi naziv teme.
Ali barem je topik pogođen.
Potpisujem u potpunosi.Nedavno mi je prijateljica pričala kako je budna od 2 ujutro pošto ju je njen 19 godišnji sin zamolio da sjednu "na kavu" jer ima ljubavne probleme. I tad sam znala kakav roditelj želim biti...želim biti mama u koju će dijete imati beskrajno povjerenja, želim ostvariti takav odnos da zna da mi se u bilo koje doba dana i noći može požaliti, povjeriti, zatražiti pomoć...želim da zna da sam tu...želim biti mama koju će probuditi u 2 u noći da mi se požali na ljubavne patnjea to mogu ostvariti ako i ja imam beskrajno povjerenja u nju.
Sva sam se naježila na ovo
ja imam lako odgojivo i kooperativno dijete pa mislim da bilo koji moji savjeti nemaju primjenu na ovom topicu i forumu uopće...
da ima i on svojih dana i faza ali u usporedbi s djecom u vrtiću i nekom epizodama koje sam ovdje pročitala on je stvarno predobar....
samo se hvalim
no možda kad bude imao 16 , imat će 150 kg i cijeli dan ležat u kožnim hlačama i svirati i slušati trash metal
i vijoriti okolo sa polumasnom dugom kosom
nadajmo se najboljem, svatko sa svojim stilom odgoja
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom