dječja prijateljstva

[cvijeta73]

iskreno me zanima kako bi se vi postavile u ovoj našoj trenutnoj situaciji.
naime, juraj ima najboljeg prijatelja (sina od moje najbolje prijateljice) koji je dvije godine stariji od njega i kojega strašno voli. do sad su se super slagali, mogli su se cijeli dan igrati, bez ijedne svađe, uživali su biti zajedno. no, u zadnje vrijeme taj njegov prijatelj ima stalno potrebu da pokaže kako je viši/brži/jači/spretniji od juraja (što uglavnom i je) i to na ružan način - bježi mu dok voze biciklu, potrči pa mu se sakrije i sl. i tu se moj maleni skroz rastuži i počne plakati iako uopće nije neki plačljivko - proveli smo zajedno vikend i ne pamtim kad je zadnji put toliko plakao kao u zadnjih par dana. taj prijatelj je iz obitelji vrhunskih sportaša i stalno je opterećen time da bude brži i bolji u svemu (naravno, tu je i odgoj u pitanju - ipak je sportašima bitno samo prvo mjesto - sve ostalo se ne broji). a mog juraja je to počelo boljeti (a mamu još više ). čak ne plače on zato što je ovaj brži, nego zato što mu kvari igru. a, ustvari, iako juraj nije nešto silno povrijeđen i uzbuđen zbog činjenice da ga ne može uhvatiti - meni se uopće ne sviđa taj obrazac ponašanja i uspoređivanja djece ja sam bolji, pametniji, brži i sl. (ili je to normalno?). i još k tomu, juraj ide u vrtić, a on u drugi razred - možda su došli u period kad su dva različita svijeta?
kako se postaviti? pustiti ga da uči životnu školu - da će uvijek biti bržih i boljih od njega? uputiti ga da mu odbrusi "slušaj ti, samo ti trči brže, ja baš sad neću trčati niti voziti biciklu" (ja sam nekako za ovu opciju)? rečenica - bitno je sudjelovati, a ne pobijediti - koliko to igra u ovoj dječjoj dobi?
:?

jel ima j.j. koju pametnu o tome?

[Zdenka2]

Mislim da oni, uvjetno rečeno s obzirom na to da ih ne poznajem, jesu dva svijeta. Školska djeca su jako usmjerena prema uspjehu - cijeli sustav ih vodi ka tome i pravo je umijeće odgajati dijete tako da sačuva tu težnju za napredovanjem, ali da istovremeno prihvaća i sebe i druge onakvima kakvi jesu. Taj dječak se još bavi i sportom, što znači da je usmjerenost prema uspjehu kod njega još izraženija. Ovako iz opisa (opet se ograđujem, jer nisam vidjela te situacije u stvarnosti) meni se to čini kao sasvim normalno dječje natjecanje, ništa zabrinjavajuće. Djeca se moraju naučiti i gubiti, a taj dječak nije neka odrasla osoba koja bi bi "puštala" manjemu. To dokazivanje je njegova razvojna faza.

No ako te to jako smeta, pokušaj objasniti svom sinu da je taj dečko u tim stvarima brži/bolji od njega, a da je on zato bolji u nekim drugim stvarima. Također mu objasni i posljedice razlike u dobi. I pouči ga da ne mora sudjelovati u natjecanju ako mu to ne odgovara. Kad taj dječak bude vidio da izazov ne pali, odustat će od takve vrste igre.

[Hermione]

Školska djeca su jako usmjerena prema uspjehu - cijeli sustav ih vodi ka tome i pravo je umijeće odgajati dijete tako da sačuva tu težnju za napredovanjem, ali da istovremeno prihvaća i sebe i druge onakvima kakvi jesu.

Dijelim isto mišljenje.

A imam iskustvo i doma jer se je najstariji sin u svojoj sedmoj godini (kad je krenuo u školu) znao tako ponašati prema mlađem bratu. MM i ja smo porazgovarali s obojicom, istaknuli kod jednog i kod drugog ono u čemu su najuspješniji, ali i da trebaju prihvatiti sebe i druge sa svim njihovim osobinama. Naučili smo ih razlikovati vještine koje se mogu uvježbavati i naučiti od ljudskih osobina na koje ne možemo puno utjecati.

Sigurno bi pomoglo da sa sinom porazgovaraš o njemu samome. Da vidiš po čemu on sam sebe smatra posebnim, u čemu je on po vlastitom mišljenju najbolji - te u čemu ga ti vidiš baš posebnim i nadarenim.

Nije se lako nositi s uspjesima drugih, ali postaje lakše, ako smo svjesni svojih vrijednosti, zar ne?

[yaya]

Nije se lako nositi s uspjesima drugih, ali postaje lakše, ako smo svjesni svojih vrijednosti, zar ne?

Točno, ali ne treba smetnuti s uma i to da jedna godina razlike kod tako male djece donosi bitne razlike i u fizičkom i psihičkom smislu tako da ni to ne treba smetnuti s uma. Ja sam Sonji znala reći da kad će ona bude stara kao xy moći isto tako brzo trčati (ako ne i brže )

[yaya]

Nije se lako nositi s uspjesima drugih, ali postaje lakše, ako smo svjesni svojih vrijednosti, zar ne?

Točno, ali ne treba smetnuti s uma i to da jedna godina razlike kod tako male djece donosi bitne razlike i u fizičkom i psihičkom smislu tako da ni to ne treba smetnuti s uma. Ja sam Sonji znala reći da kad će ona bude stara kao xy moći isto tako brzo trčati (ako ne i brže )

Južina me ubi Dakle htjedoh napisati da jedna godina razlike između djece znači jako puno pa sam Sonji govorila da će kad bude stara kao xy isto tako brzo trčati.

[Hermione]

yaya,

potpisujem sve što si napisala.

Moj N. je prošle godine dobio ogodu za školu iako je bio obvezni polaznik jer doista nije bio zreo. Ni psihofizički ni motorički.
Međutim, godina dana je doista donijela jako puno.

[štrigica]

ah ta dječja posla ...

nisam te sad mislila otpuhati - znam točno kako se osjećaš ti, kako on - jer smo prolazili tu fazu početkom škole....- ali to su točno dječja posla -faza koja će proći... a tvoj sin neka frenda lagano podsjeti - ako ja ne želim trčati ti nemaš od koga biti brži... prema tome prestani ili idem raditi nešto drugo...

[litala]

nama se takva situacija dogadja u obitelji

ida i noa se utrkuju i onda ona vice: tri, cetiri, saaaaaad i, naravno, krene prije njega, em je starija i jaca i brza, i, naravno - istrci zadanu rutu deeeeebelo prije njega i onda, naravno, noa udri u plac, ona se folira, on tuli i tako u krug...


buduci da se kod mene radi o "sukobu" unutar familije, ja sam objasnila sto je i kako je (noa je realno manji, slabiji i sporiji; ida je realno mala prefriganica pa redovno krece prije njega ), uputila ih da se prilagode jedan drugome i basta. jos ne funkcionira, al valjda s vremenom hoce...

[pomikaki]

mene je moj tata uvijek učio da ako me netko zbog bilo čega izaziva, moram ostati 8) i po mogućnosti se smijati onom tko mi se ruga. Malom je puno više od trčanja zabavnije da ovog drugog isprovocira, pa kad bi jednostavno izostala reakcija i on bi odustao. Eh, ali to je sigurno teški SF u vrtićkoj dobi... Pokušaj mu predložiti igru koju možda možete i uvježbati kod kuće: kad mu prijatelj počne trčati on neka sjedne i mirno vozi autić ili crta nešto zgodno u pijesku, i neka uopće ne gleda i ne komentira starijeg (ti glumi trkača i reci mu na kraju da je pobjedio jer je ostao miran). Ako i ne uspije sada, možda će mu ta vježba uspjeti u budućnosti.

Ja se uvijek ražalostim nad tim pričama, meni to nisu dječja posla jer su i mene često izbacivali iz društva, a to je prestalo tek kad sam se ja prestala truditi.

[Blazenka]

Zdenka je to super opisala - skolski sustav je takav kakav je, rangiran prema uspjehu i neuspjehu. Ja iz tvojega posta nisam shvatila da li se mali doista bavi sportom (jer je jos uvijek mali), ili je to nesto sto nosi iz kuce jer u kuci ima vrhunske sportase? Ne znam kakvi su tvoji prijatelji, ali evo, mi se borimo s nasim 5,5 godisnjakom zbog istih problema, on mora biti prvi, najbolji, savrsen (takva sam bila i ja u njegovoj dobi i dugo, dugo, mi je trebalo da shvatim da ne mogu bas cijeli zivot biti nepobjediva). U nasoj obitelji MM je vrhunski sportas, ja sam prof. hrv. jezika i nikad, ama bas nikad mu se to nije serviralo, nego bas obrnuto, bitan je trud, da si ti dao sve od sebe, uvijek ce negdje netko biti bolji od tebe - stovise, maloga sam odvela i na utakmicu gdje mu je vlastiti otac primio jedno 6 golova da vidi da tata od toga ne radi nikakve drame. Ako ti je to doista najbolja prijateljica, ja bih s njom porazgovala i zamolila ju da malo prica sa svojim sinom, on je stariji i razumniji (vjerojatno) te da malo u igri s tvojim klinjom ipak smanji tenzije. Svojemu bih djetetu (sto i radim) i dalje tupila tupila tupila da smo svi mi razliciti i svatko u necemu najbolji.

[cvijeta73]

cure, hvala na savjetima i razmišljanjima . u načelu se slažem sa svima i upravo tako i ja postupam u sličnim situacijama.
e sad, do problema je došlo jer nam se klinci intenzivno druže, i sve to skupa se počelo prečesto događati. s njegovom mamom imam jako blizak odnos i mogu joj sve reći, i ona to sve shvaća, ali valjda ne možeš u nekim situacijama protiv sebe i, naročito, njenog muža. i oni imaju, naravno teoriju kako je najbitniji trud, i to da mora dati sve od sebe, ali niti tu se baš ne slažemo jer ja u nekim situacijama (a možda i u svim situacijama - to je možda i moja greška) dajem prednost ipak zabavi. npr. skijanje - počeli su zajedno (juraj 4 god, njen mali 5,5 god), natjecanje na kraju tjedna - oba malca su nasred staze stala i počela nam mahati - ja i mm umrli od smijeha, njen muž svome održao predavanje kako je sam kriv što nije ostvario bolji rezultat - eeej, glupo natjecanje na kraju tečaja!!!.
i to stalno uspoređivanje djece koja imaju talent za što - njen mali nema za loptu, njena nećakinja ima za plivanje, itd - puna mi je kapa više tih talenata. mome juraju sve uglavnom ide dobro - brzo je naučio voziti biciklu, plivati, sam je naučio tečno čitati i pisati itd. a sad za što je talentiran, pojma nemam. znam što ga zanima i što voli raditi. i to mi je za sada dosta.
da se razumijemo, inače se super slažemo, imamo slične stavove u svim važnijim aspektima života i nema govora o nekakvoj ljubomori ili sl (ako vam tako zazvuče moji postovi).
blaženka, tvoja iskustva su mi posebno važna jer vidim da je i tm vrhunski sportaš, a ja uopće nemam taj sport i takvu psihu u glavi. a ipak to mora da je posebni način razmišljanja, jer vrhunski rezultati se ipak ne postižu bezveze.

[Blazenka]

E, Cvijeta moja draga - da si mi to ispricala ranije, krenula bih ja drugim putem - ti i obitelj tvoje prijateljice (odnosno, njezin muz), imate apsolutno razlicite nacine odgoja (cega si sigurno i ti sve vise svjesnija, zar ne). Vec sam ti gore rekla da je i moj muz prof. sportas, ali, to se ne odrazava na sistem odgoja iliti dril nasega djeteta. Po nasem, dijete je samo dijete - ovo o cemu ti govoris, to se stalno dogadja i nama, krenemo u park npr. i onda se ovaj nas spandja s nekim drugim i krene neka trka i ovaj nas mali nasred trke stane i salje nam puse (nama je to toliko simpa i super i nikad, ama bas nikad nisam od svoga muza cula joj, nisi u to ulozio dovoljno truda, zato nisi stigao ili nisi prvi stigao do cilja i blabalablaba ). Djeci treba igra - kroz igru uce puno o sebi, o drugima, o svijetu, o apsolutno svemu sto ih okruzuje. I u nasem drustvu, povremeno naidjem na roditelje koji reagiraju ovako kao muz tvoje najbolje prijateljice i onda se nas mali u slicnoj situaciji isto rasplace ili u najmanju ruku rastuzi (zasto u trcanju npr. nije bolji ili ma, ima jos stotinu primjera), a ja mu samo kazem da nama nije bitno je li prvi ili nije, nego da li je sretan i veseli li ga to sto radi. I nama uvijek nekako bude zao takve djecice - vec ih se odmalena uci da moraju biti najbolji - mislim katastrofa. I ako mi nesto ide strahovito na zivce, idu mi iste stvari koje i tebe smetaju - te talent ovakav, te talent onakav, te ovo, te ono. Ma pusti dijete nek bude dijete. Kad se znamo sresti s muzevim prijateljima, redom sportasima pa krenu ispitivati na koga je mali, sto radi, jel vec trenira velim da da, trenira moje zivce i ima apsolutni (nepo)sluh
Hocu reci, svojem klinji moras objasniti da se roditelji razlikuju - vama je bitno da je on sretan, a nekome je drugome sreca nesto sasvim drugacije.

[cvijeta73]

blaženka, hvala na odgovoru. ma svjesna sam ja itekako da imamo sasvim drugačiji način odgoja - samo što je to do sada završavalo samo na našim raspravama, a nije se doticalo i odnosa naše djece. ma ne znam, možda sam ja previše osjetljiva na svog juraja pa meni cijela ta priča više smeta nego njemu. osjetljiva sam i na njihovog sina i nikako mi ne može leći taj spartanski odgoj, tipa ništa mu neće biti...mora se naučiti...
neki dan je opet bila rasprava oko talenata i njihova rečenica - pa moraš otkriti što mu ide jer ako ga npr. upišeš na nogomet, a on nema smisla za loptu, onda će mali samo patiti. na to ja začuđeno blenem i kažem - a zašto bi pobogu patio, ako mu se ne bude sviđao nogomet, ispisati ću ga pa neće više patiti. no, slijedi odgovor da bez patnje nema ni rezultata jer kao da janica nije patila kad je na -40 na nekom glečeru jela u šatoru špek s tatom?
i što ćeš dalje odgovoriti - štp se toga tiče, imaju pravo, samo nikako da shvate da ja uopće ne želim da mi dijete bude janica. volila bi da se bavi neki sportom, zbog zdravlja, nekakvih navika i sl - a što se tiče vrhunskih sportaša uvjerena sam da to ne utječe dobro niti na fizičko, a kamoli na mentalno zdravlje (čast iznimkama, ali ovi iz moje okoline su svi malo munjeni - što zbog nekakve slave, što zbog ozljeda, što zbog prevelikog ega...). naročito danas kad se od njih traži više od maksimuma.
i mogu vam reći, da njenog muža trpim isključivo iz razloga što smo nas dvije jako dobre još od djetinjstva i slažemo se oko svega - osim oko odgoja djece. i volila bi naći neko kompromisno rješenje jer moj juraj obožava svog velikog prijatelja, a i mali je super. i što je najbolje, obožava crtati, ali to nitko ne hebe ni dva posto.
a i inače me muči granica između forsiranja djeteta i nekakvog normalnog traženja od njega da izvršava preuzete obaveze (sportske - odlazak na trening i sl).
npr. mm voli sport i uvijek se žali da je njegova mama pogriješila što ga nije više pogurala jer je normalno da je on radije sjedio na zidiću ispred zgrade nego plivao 100m prsno naprijed-natrag po bazenu. a sad mu je žao.
ponavljam, ja sam se sportom bavila samo rekreativno i uopće nemam osjećaj za te stvari.

[cvijeta73]

nitko?

[aleksandra70vanja]

ne mogu ti pomoći, samo bi ti dala podršku
i ja sam jedna od neambicioznih mama koja sigurno dijete ne bi tjerala na neku patnju ni špek i sarme
a meni ne izgleda baš jako sportski izazivati mlađe dijete
možda bi mama trebala svom sinu objasniti da se dokazuje pred sebi jednakim, a ne pred manjima

[Blazenka]

Evo mene opet , zakljucat ce topic . MM je sportas, ali to nije postao zato jer je s 5 godina imao viziju :/ , je, bio je zaludjen sportom onoliko koliko i njegovi vrsnjaci u to doba (ha, vremena su bila drugacija, igralo se na cesti ... i bilo se na cesti cijeli dan, zivjeli smo u malom mjestu gdje osim ceste nije postojalo nista drugo...), ali ga sport nije obuzeo toliko koliko njegove kolege koje su u njega krenule s prvim razredom i prosle sve moguce selekcije, znaci, zagice, pionire, juniore, prvotimce i da ne nabrajam dalje. Situacija je bila obrnuta, on je bio odlican djak (isli smo u istu skolu, isti razred), a sport je bio nesto usputno. TO se sve promijenilo kad smo trebali krenuti na faks, jer su mu roditelji s raspadom drzave, odnosno njihove tvrtke - dosle u stecaj - znaci, njemu je trebala lova za skolovanje pa je sport nakratko izbio i ... ostao na prvom mjestu. S tim da je MM usput zavrsio faks (za svaki slucaj, nikad se ne zna)

Daklem - ja nemam sliku djeteta koje je "uvjetno receno - moralo trenirati", ne znam kak izgleda biti silno talentiran i sto je sve djecja glavica u odredjenoj dobi spremna za izdrzati - jer je MM vec bio odrasla osoba sa zavrsenom srednjom skolom i znao je sto zeli. Eh, sad, misljenja sam da, ako je dijete, izuzetno talentirano (znaci tip Janice, stvarno ne znam ima li jos koga za usporedbu) i ako se to ocito vidi - da, da, treba to stimulirati, ali u mjeri koliko to dijete podnosi. Osobno, mi nismo roditelji koji ce malcu nesto sugerirati - gledamo ga i promatramo i ako on sam jednoga dana zazeli baviti se nekim sportom - u tome cemo ga podrzati (ali, s druge strane, mislim da je normalno pruziti djetetu bezuvjetnu podrsku u cemu god zeli), ali ne na nacin kako to radi muz tvoje prijateljice -no, no, nema natjecateljskoga duha, usudila bih se reci, spartanskoga duha u bilo kakvoj dobi. SAd, na nama je roditeljima procjena mogucnosti vlastitoga djeteta. U nasem odgoju forsiranje ne pali, ne vidim razlog za to. Osobito dok je dijete jos malo i trazi se - ti mu mozda mozes otvoriti neki put, pokazati mogucnosti (tipa, idemo u kazaliste, mozda ti se svidi, ako nikad ne odes, jednostavno nemas sliku sto propustas) i ... osluskivati ga.

[zhabica]

no, slijedi odgovor da bez patnje nema ni rezultata jer kao da janica nije patila kad je na -40 na nekom glečeru jela u šatoru špek s tatom?.

meni taj tvoj izgleda ka covik koji nije ispunija svoje ambicije pa se sad "lijeci " na malome.

ma janica je talent koji je teskim treningom doveden do vrha ali pitanje je koliko takve djece ima koji su bas talenti i kako se osijecaju i kako se ona osijecala dok idu ka vrhu. :/

slazem se sa Blazenkom, treba osluskivati dijete i razvijat ga u smjeru u kojem zeli.

i ovo

možda bi mama trebala svom sinu objasniti da se dokazuje pred sebi jednakim, a ne pred manjima

potpisujem.

ja mislim cvijeta da si ti skroz na dobrom putu.

[lucky day]

Mislim da oni, uvjetno rečeno s obzirom na to da ih ne poznajem, jesu dva svijeta. .

slozila bi se... s tim da bi napisala da su "postali" dva svijeta...
sto ne znaci da se u nekoj buducnosti njihove valne duljine opet nece spojiti, zasto ne?...

ako ce zbog tvog i prijateljicinog prijateljstva provoditi znacajan dio vremena u zivotu zajedno i dalje (jer da su se samostalno upoznali mozda bi doslo i do spontanog smanjenja druzenja) svakako bi probala sa "tehnikama kvalitetnog gubljenja"... od kojih se, cini mi se, vecina spominje ovdje...

dobro ce mu doci u zivotu kad-tad pa je ova situacija ustvari super prilika iako ti se trenutno cini kao problem...

no da je nije vazno ni sudjelovati - nije...

ne bi ocekivala NISTA u promjeni ponasanja prijateljice, njm niti njihovog djeteta... usredotocila bi se na dobar "feeling" u sebi i osluskivala svoje dijete...

ps. sa svojim talentom za crtanje tvoj mali bi u mom drustvu (a bogomi i gradu, kako mi se cini) bio zvijezda...

[cvijeta73]

[quote="lucky day"]

ps. sa svojim talentom za crtanje tvoj mali bi u mom drustvu (a bogomi i gradu, kako mi se cini) bio zvijezda...

ma nema moj mali talent za crtanje, nego njihov - ali to se ne broji jer nije sport.

a ovo, imaš pravo.

ne bi ocekivala NISTA u promjeni ponasanja prijateljice, njm niti njihovog djeteta... usredotocila bi se na dobar "feeling" u sebi i osluskivala svoje dijete...

mi ćemo i dalje voditi rasprave oko odgoja, ali na tome će vjerojatno i ostati. meni je bitno, ovo što si rekla - dobar feeling u sebi. al što mogu kad sam osjetljiva na jurajeve suze, naročito što nisu prečeste...

[Zdenka2]

Pratim ovaj topik i moram potpisati lucky (lucky, drago mi je da si opet češće tu). I ja spadam među one koji teško mogu razumjeti tu potpunu predanost sportaša, ali je uvažavam. Bez takve predanosti i takvog treninga nema sportskih (glazbenih... rezultata).


Ne bih zbog toga prekidala prijateljstvo nego bih učila sina bogatstvu različitosti i načinima kako da on sačuva svoj integritet u doticaju s djetetom koje prolazi takav trening.

[cvijeta73]

Ne bih zbog toga prekidala prijateljstvo nego bih učila sina bogatstvu različitosti i načinima kako da on sačuva svoj integritet u doticaju s djetetom koje prolazi takav trening.

slažem se u potpunosti s tobom. može malo više o tim načinima?

[Zdenka2]

Ja bih tražila te načine u naglašavanju njegovih vlastitih sposobnosti - tvoj sin ne može tako brzo trčati i voziti bicikl kao njegov stariji prijatelj, ali sigurno ima svojih jakih strana. Na to bih mu ukazala i jačala mu samopouzdanje. Drugo, pokušala bih mu objasniti da nije svaki odnos natjecanje. Doduše, to je djeci vrlo teško objasniti, jer oni se stalno mjere i natječu. Ali, išla bih u tom smjeru. Također, stavila bih naglasak na emotivni odnos između njih - kažeš da tvoj sin voli prijatelja, pa neka se polako uči radovati se njegovom uspjehu. To je isto jako teško, kad ima i toliko odraslih koje boli tuđi uspjeh, kako je to tek djeci. Ali, smjernica neka bude tu. Također mislim da možeš prijateljski porazgovarati sa svojom prijateljicom o tome što te muči u odnosu između dječaka, pa neka i ona razgovara sa svojim sinom. Sretno druženje vam želim!