cure, hvala na savjetima i razmišljanjima . u načelu se slažem sa svima i upravo tako i ja postupam u sličnim situacijama.
e sad, do problema je došlo jer nam se klinci intenzivno druže, i sve to skupa se počelo prečesto događati. s njegovom mamom imam jako blizak odnos i mogu joj sve reći, i ona to sve shvaća, ali valjda ne možeš u nekim situacijama protiv sebe i, naročito, njenog muža. i oni imaju, naravno teoriju kako je najbitniji trud, i to da mora dati sve od sebe, ali niti tu se baš ne slažemo jer ja u nekim situacijama (a možda i u svim situacijama - to je možda i moja greška) dajem prednost ipak zabavi. npr. skijanje - počeli su zajedno (juraj 4 god, njen mali 5,5 god), natjecanje na kraju tjedna - oba malca su nasred staze stala i počela nam mahati - ja i mm umrli od smijeha, njen muž svome održao predavanje kako je sam kriv što nije ostvario bolji rezultat - eeej, glupo natjecanje na kraju tečaja!!!.
i to stalno uspoređivanje djece koja imaju talent za što - njen mali nema za loptu, njena nećakinja ima za plivanje, itd - puna mi je kapa više tih talenata. mome juraju sve uglavnom ide dobro - brzo je naučio voziti biciklu, plivati, sam je naučio tečno čitati i pisati itd. a sad za što je talentiran, pojma nemam. znam što ga zanima i što voli raditi. i to mi je za sada dosta.
da se razumijemo, inače se super slažemo, imamo slične stavove u svim važnijim aspektima života i nema govora o nekakvoj ljubomori ili sl (ako vam tako zazvuče moji postovi).
blaženka, tvoja iskustva su mi posebno važna jer vidim da je i tm vrhunski sportaš, a ja uopće nemam taj sport i takvu psihu u glavi. a ipak to mora da je posebni način razmišljanja, jer vrhunski rezultati se ipak ne postižu bezveze.