Ma lako za sobu, kaj će mi kad u njoj sigurno nebi mogla biti ni 5 min sama.
Ono kaj mene onak s vremena na vrijeme dobro "opere" je onaj neki filing koji se izrodi negdje tamo ispod srca, a iznad želudca i prostruji cijelim tijelom od glave do pete pa opet natrag i ponovno nestane, a povremeno se javi da me podsjeti kako se više nikad neće ponoviti one tople, ljetne većeri, otvoren prozor,mirisi ljeta, moja soba, ja sama, lagana muzika, pišem pjesme, zaljubljena, bezbrižna, opuštena...
a nije da sad žalim za tim danima ili da sam razoćarana u život kojim danas živim, već samo ona neka lagana nostalgija, ona mladost bez briga i obveza.
Dali netko od vas uspije kroz roditeljstvo, organizirati sebi taj neki trenutak u kojem iskljući sve životne obveze i napuni baterije u miru,odvojena od ostatka svijeta. Jel to uopće moguće kad postaneš mama?