kako ih naučiti da postoje i 'drugačiji' od nas?

[clumsy mom]

Pritom ne mislim na vanzemaljce već na bolesne, hendikepirane, druge boje kože, siromašne...

Mi živimo u malom gradu u kome se družimo sa nama 'sličnima'. Nemamo ni neka posebna događanja gde bi se mogli susresti sa drugačijom decom i ljudima tako da im je svest ograničena kad je ta tema u pitanju. I ostaće ograničena ako se iz ovih stopa ne aktiviram i objasnim im neke stvari

Jedna situacija me je dotukla pre par dana. Naime, jedna devojčica koja je sa njima u grupici ima starijeg brata koji boluje od cerebralne paralize. Dečaku već par godina odlažu polazak u školu (mislim da ima već punih 8 a tek je u pripremnom i to po činimise treći put) jer ne hoda. Roditelji su izbeglice sa Kosova, žive u iznajmljenom stanu, otac radi svakakve poslove da bi mu omogućio neophodno (voze ga u pretužnim ručno sklepanim kolicima), imao je par operacija u poslednje dve godine i uvek je skupljan novac pomoću dobrovoljnih priloga. Ukratko, oni žive u teškoj situaciji, on bolestan i zavistan od kolica a moja deca se sablažnjeno sklanjaju u stranu kad ih sretnemo na ulazu u vrtić. I to me tako boli

Ja želim da im od malih nogu usadim u te male glavice podatak da smo svi, ovakvi ili onakvi, dar od Boga, da svačije postojanje ima svrhu, da svako to 'drugačije' telo ima istu dušu kao i naše, da nije greh biti slep/gluv/crn/žut/siromašan. Vidim da počinje začikavanje u društvu oko boljeg bicikla ili lepšeg plišanca i neverovatan strah me hvata kako bi reagovali kad bi npr. videli crnca

Kako ih učiti ako nemaš očigledan primer u okolini? Pokazivati slike, gledati blogove, tražiti dokumentarce...? Premali su za neke ozbiljnije diskusije zašto i kako ali naviknuti ih na lice deteta npr sa Downom bi bio savršen početak.

Celi plan će mi otežavati (u to sam potpuno sigurna) drugi roditelji neposredno i njihova deca posredno. Čula sam petogodišnju košinicu koja je izjavila da dva dečaka koji su tog popodoneva viđeni da sede na klupici pored našeg dvorišta 'nisu deca već cigani''. Došlo mi je da joj održim trosatno predavanje o gluposti koju je upravo izjavila ali sam se ograničila samo na ''M, pa i oni su deca kao i vi''. Došlo mi je i da je povedem, onako svu markirano obučenu, u kuću nekog tog cigančeta i pokažem joj gde i kako ta jadna deca žive.

Ma ne znam...Tako bih želela da nešto promenim u ljudima a ne znam kako

[Lutonjica]

mislim da ih nikako ne bi trebala na silu upoznavati s različitostima. na taj način različitost upravo naglašavaš, a mislim da to ne želiš.

najvažnija je tvoja reakcija i tvoje ponašanje kad naiđete na nekog drugačijeg. dopusti djetetu da priđe toj osobi, dopusti da ispituje, i odgovaraj na pitanja - ne tiho, ne šaptom, ne skrivajući se, ne sa sažaljenjem, nego činjenično i razumno.
zara se do sada nekoliko puta susrela s osobama s nekim hendikepom (cerebralna paraliza, sljepoća), uglavnom im pristupa sama, pita ih što mi je. ponekad prvo pita mene, ja odgovorim koliko znam, a kad više ne znam, ljudi se sami uključe i objasne još nešto više o svojoj bolesti. i baš svaki put su ti ljudi bili oduševljeni njenim ponašanjem, i naglašavali mi kako im je drago da ih ispituje umjesto da sklanja pogled i šapuće i kako im je drago da ju ja ne navlačim za ruke i govorim "pšššššššš reći ću ti poslije".
kad bi se desilo da naiđemo na nekoga tko ne želi o tome razgovarati, onda bismo se vjerojatno maknule iz situacije, ali kažem, do sad su reakcije uvijek bile pozitivne.
tvoja djeca su svoju reakciju sklanjanja od hendikepiranog dječaka ili vidjela od drugih u vrtiću, ili možda "pročitala" iz nekih tvojih, možda i nesvjesnih, reakcija?
također, ljudi, kao i životinje, instinktivno odbacuju one s nedostatkom. kod nekih je to jače, kod nekih manje izraženo. i za razliku od životinja, mi možemo razumom utjecati na svoje emocije. ali ponekad treba znati i to da je osjećaj odbacivanja zapravo normalan, koliko god to okrutno zvučalo.

što se tiče druge boje kože, barem desetak puta je srela nekog crne kože - i niti jednom to nije primijetila kao nešto bitno. to mi je tako super.
neki dan se igrala s jednom malom crnkinjom i bila opčinjena njenom frčkastom kosicom i stalno ju je gladila po glavi. ali opet, boju kože uopće nije primijetila.
klinci drukčije vide od nas. srećom.

[Lutonjica]

e da, i rečenice "i oni su ljudi" i "i oni su djeca" upravo naglašavaju različitost (u lošem smislu) i ja ih ne volim koristiti niti čuti. te rečenice kao da govore "da, skroz su drugačiji, ovakvi su, onakvi su, ali uprkos tome ljudi su". loša poruka, po meni.

[ninochka]

mi imamo 2 mulatkinje u kvartu i zna ih već 2 godine, ali nikada nije pitao ništ o boji kože,
jednom se igrao s njima, a veća djeca su ih ispitivala "are you from america"
ove su jadne zblenuto gledale, a on je rekao "kak ste šašave, one su iz xy kvarta i pogledao me ovak

za ljude u kolicima ili bez noge obično prokometntira "jadni, šta im je bilo" a često ih i pita. slijepi i psi su mu normalni. sve u svemu zadovoljna sam reakcijama

al da ih nije vidio ne bi mislim forsirala. eventualno ako bi vidjeli na tv-u bi spomenula

[štrigica]

sve što ne poznamo straši nas... kada poznajemo problematiku nema problema

[flower]

moja vec napamet vice da je razlicitost najljepsa...i odgovor na pitanje kako ih nauciti zivjeti je tako da i ti zivis i tvoja obitelj da je biti razlicit nesto najnormalnije na svijetu. moja je kao i Z. od Lut (nesto te previse potpisujem u zadnje vrijeme ) - bila potpuno nesvjesna tih razlika do neke 5 god. a tada ih je pocela uocavati i sve pet. srecom nasa socijalna sredina ukljucuje sve moguce raznolikosti od mulata do djece i odraslih s raznim teskocama u razvoju i vidim kako je to nju obogatilo. a ikad je jednom rekla da nesto smrdi kao ciganin (a to sigurno nije kuci cula) vrlo smo ozbiljno sjele i sjetile se svih dragih roma koje znamo i sama je zakljucila da oni uopce ne smrde...pa joj sama uzrecica i nije vise zanimljiva.
ako ti zivis i slavis raznolikost i djeca ce to.

[Lutonjica]

ako ti zivis i slavis raznolikost i djeca ce to.

potpisujem i naglašavam ovo "slaviš"

[Hermione]

e da, i rečenice "i oni su ljudi" i "i oni su djeca" upravo naglašavaju različitost (u lošem smislu) i ja ih ne volim koristiti niti čuti. te rečenice kao da govore "da, skroz su drugačiji, ovakvi su, onakvi su, ali uprkos tome ljudi su". loša poruka, po meni.

Potpisujem.

MM i ja dosta putujemo s našim mušketirima tako da su na "globalniji" način imali doticaj s različitim krajevima,kulturama, jezicima, rasama i prihvaćaju te različitosti kao nešto najnormalnije na svijetu.
Što se njihovog mikrosvijeta tiče, u grupi u vrtiću i u razredu u školi imaju po jednog prijatelja s posebnim potrebama. Djevojčica kod N. u grupi je slijepa, a kod V. u razredu dječak ima poteškoće u motoričkom razvoju. Odrasli bi mogli mnogo naučiti od te djece i njihovog ponašanja u kolektivu. I ta djevojčica i taj tječak su od samog početka prihvaćeni od svojih vršnjaka. U početku su ih puno ispitivali o tome kako je npr. to biti slijep. Curica je sama predložila odgojiteljici da svima koji su željeli znati kako je to poveže oči, a onda su povezanih očiju jedni drugima opisivali boje.

[clumsy mom]

Pa ne bih ja njih ni učila na silu. Više bi to bilo nešto kao npr. razgledavanje fotografija dece i ljudi sa interneta pa tu ubaciti i neku fotografiju hendikepiranih osoba. Čisto da im te stvari nekako uđu pod kožu.

Ono što mene najviše brine jeste da moram na vreme početi sa tom vrstom vaspitanja jer se bojim da će me društvo iz vrtića i parkića preteknuti. Kažem, čujem svakakve rečenice i od dece i od majki, tipa 'Joj, prljava si kao ciganka!'' i ''Šta ti je, bre, dete, jesi ti nenormalno?''. Zar nije lakše nešto naučiti ispravno nego ispravljati pogrešno naučeno? Skoro da sam ubeđena da se neka loše prihvaćena shvatanja ipak podsvesno negde čuvaju iako naizgled deluje da su iskorenjena.

Ja inače osećam nesebičnu ljubav prema hendikepiranim osobama. Rođena tetka moje mame je izgubila nogu i bila je jedna od najpametnijih i najpozitivnijih ljudi koje sam ikada srela iako je od nesreće poživela 40 godina bez ikoga sem nas. Moja baka je bila potpuno senilna i pkazivala je takvu ljubav prema celom svetu iako ga uopšte nije poznavala - osmehe koje je delila svima neću nikada zaboraviti. Dotičnnog dečaka svaki put ponešto pitam, nevezano za bolest upravo da ne skrećem pažnju svojoj deci na nju, pomilujem ga po glavici kao što bih pomilovala i bilo koje drugo dete. U mom selu živi moj školski drug čija je devojčica downovac, par godina starija od moje dece i nju vole jer je sva vesela i nasmejana ali je srećemo jako retko, možda 1-2 godišnje i nekako ne računam na tu kartu.

Dakle, jedino što moja deca mogu osetiti iz mog ophođenja prema osobama sa posebnim potrebama jeste neka moja unutrašnja tuga iz koje se upravo i rodila ta ogromna ljubav prema tim osobama. Pokušavam da je prikrijem jer ne želim da moja deca sažaljevaju takve ljude već da ih jednostavno prihvataju kao sebi ravne samo malo različite.

e da, i rečenice "i oni su ljudi" i "i oni su djeca" upravo naglašavaju različitost (u lošem smislu) i ja ih ne volim koristiti niti čuti. te rečenice kao da govore "da, skroz su drugačiji, ovakvi su, onakvi su, ali uprkos tome ljudi su". loša poruka, po meni.

Šta bi ti odgovorila u takvoj situaciji?

[Lutonjica]

ništa. tuđem djetetu ne bih samoinicijativno ništa rekla.
nisam shvatila jesu li tvoja djeca bila prisutna dok je djevojčica to izgovarala?
da su moje bila prisutna, najvjerojatnije bi same potrčale k njima da se upoznaju, kao što su već bezbroj puta i učinile možda bih ih pozvala na igranje u naše dvorište ili bih potakla neku komunikaciju s njima. napravila bih pozitivnu situaciju, i ne bih komentirala riječi djevojčice. a da me zara pitala što je curica mislila s tom rečenicom, objasnila bih joj da su romi narod i da kao što je ona hrvatica, a njen prijatelj L. slovenac, tako je i xy romkinja.

[sorciere]

Pritom ne mislim na vanzemaljce već na bolesne, hendikepirane, druge boje kože, siromašne...

...Tako bih želela da nešto promenim u ljudima a ne znam kako

ja kikicu nisam učila da postoje "drugačiji"... ono što je trebalo naučiti, ja sam naučila od nje ...

kad je imala 3 godine, zamolila sam ju da da jednu lutku "djevojčici koja nema igračke"... objasnila sam joj da ta djevojčica nema niti jednu igračku, ni puno robice, ni puno hrane... kikica je otišla u sobu, i donesla mi svoju "posebnu" lutku... jedinu lutku crne boje ... "za culicu koja nema iglacke"...

ostala sam šokirana, jer sam mislila da ću morati moliti i objašnjavati...

nekoliko godina kasnije - otišla sam s njom u dječji dom, prvi put u životu. pitala sam časnu da li kikica može upoznati djecu dok nas dvije razgovaramo. druga časna ju je odvela djeci - i jedva sam ju nagovorila da idemo doma ... nakon toga je bila puno puta. mene su djeca prihvatila - jer su prihvatila nju...

tih godina, trebalo je otići u centar stančić. to je centar za osobe s posebnim potrebama. iskreno, ja sam se bojala same sebe. naime, kad sam bila u centru za autizam - zapamtili su me kao "onu koja je ridala na predstavi" ... ja sam bila toliko dirnuta njihovim trudom, da nisam mogla suspregnuti suze...

konačno sam smogla hrabrosti i otišla u stančić... bilo je sasvim drukčije od onog što sam očekivala, i vratila sam se sretna što sam tamo bila. odvela sam i kikicu. prije dolaska, psihologica joj je objašnjavala kakvih sve štićenika ima - kako bi se "pripremila". kikica je samo odmahivala glavom - uz komentar da joj je "mama objasnila" ...

u centru je bila oduševljena - jer je odmah našla društvo za igru . ljude mojih godina, koji su razmišljali kao i ona... suosjećala je s nepokretnima, sa ženom bez nogu se igrala s mobitelom, drugu koja je tražila da ju netko podraga - dragala je do besvjesti... gledala slike u časopisima s onima koje su fascinirale slike...

a ja sam cijelo to vrijeme dok sam nju vodila sa sobom - učila od nje. ona mi je pokazala kako je jednostavno pružiti ruku onima kojima je to potrebno...

ako otvoriš link u mom potpisu - vidjet ćeš moje nećakinje, odnosno njene sestrične... stariju je upoznala, mlađa ima tek dva tjedna... ali ih i ovako na daljinu - obožava

[Mima]

Ja fizičke mane Lei objasnim kao nedostatak kakav svatko može imati - npr. vidjeli smo dečka sa aparatićem iza uha, ona pita što je to, ja objasnim da ne čuje dobro pa mu aparatić pomaže, kao što ja imam naočale da bolje vidim ili kao što je moja baka nosila štap da lakše hoda. A netko uopće ne može hodati pa se vozi u kolicima i tako se onda može kretati. I to je sve OK, imamo susjeda u kvartu koji je u kolicima i često ga sretnemo u šetnji, tako da je to Lei normalno.

Postoje i raznorazne slikovnice na tu temu - npr. ona super poznata Baš je super bit' različit, a mi imamo i Petru u kojoj Petra ima prijateljicu koja ne čuje.

Veći mi je problem objasniti druge 'vrste' različitosti - npr. dečkić sa Downom, dečkić koji je definitivno hiperaktivan - jer vidim da su Lei neobični, a ne pita ništa, (uz to su malčice i nasilni pa je i meni to problem). Ja sam u djetinsjtvu poznavala i družila se sa djevojčicom sa MR, i bila mi je jako čudna, zazirala sam od nje, a roditelji mi ništa apsolutno nisu objasnili, a kad jesu onda su na najgori mogući način.

[Zeko1]

mislim da ti ne trebaju drugačiji ljudi na fotografijama. dečko u kolicima kojeg srećete sasvim je dovoljan. ja bih na tvom mjestu razgovarala s djecom i pitala ih zašto se sklanjaju u stranu kad ga vidite. to bi bio početak, a slutim da bi dalje razgovor tekao, ovisno o njihovom odgovoru...

[Nataša,Sarajevo]

Mi ovakve stvari usvajamo "u hodu".

Prvi put kad je G. vidio osobu u invalidskim kolicima, nisma ni čekala da me pita šta je već sam mu odmah rekla kako "čiku bole noge i ne može da hoda, ali zato ima kolica, kao što se i on sam vozio u kolicima kad je bio mali i nije znao da hoda, bla, bla" itd.isl. ali nije ga strah takvih pojava i ne bježi niti zazire, a to sam i htjela postići.

Što se tiče crnaca konkretno, baš sam mu rekla da ti ljudi dolaze iz zemlje gdje stalno sija jako sunce kao kad smo bili na moru i još puno puno jače, tako da su od sunca pocrnili, ili nešto u tom smislu, ne sjećam se baš doslovno.

A za djecu sa smetnjama u razvoju vrijedi isto, daju od sebe najbolje što mogu, ne mogu drugačije, boli ih ovo ili ono, ali ja ne pravim razliku u pristupu na bilo koji način i nadam se da ću ga uspjeti naučiti da i on radi isto, da OSJEĆA isto.

Sad u ovom novom vrtiću ima jedan dječak, možda baš sa cerebralnom paralizom, igraju se svi zajedno u pijesku, dijete se kreće kako zna i umije među svima njima i ni na jednom djetetu ne vidim da ga čudno gledaju, i srce mi je ko šipak puno

[štrigica]

Mi ovakve stvari usvajamo "u hodu".


Što se tiče crnaca konkretno, baš sam mu rekla da ti ljudi dolaze iz zemlje gdje stalno sija jako sunce kao kad smo bili na moru i još puno puno jače, tako da su od sunca pocrnili, ili nešto u tom smislu, ne sjećam se baš doslovno.

ovo kod nas ne bi upalilo jer imamo mulate u familiji - a žive u kišnoj zemlji Engleskoj Iv je nakon povratka od gore pitao jel imaju oni sunce ikaaaadaaaa?

boju kože nismo nikad objašnjavali jer imamo obojani dio obitelji i to nam je normalno...

a što se tiče tjelesnih ili mentalnih ograničenja drugih ljudi mislim da je najbolje dati ˝znanstveno˝ objašnjenje prilagođeno godinama... npr. taj i taj barba je imao sudar i jako mu je povrijeđena kralješnica pa hoda uz pomoć kolica... to ne znači da je on manje vrijedan, samo da je malo manje pokretan od nas....

[Nataša,Sarajevo]

a što se tiče tjelesnih ili mentalnih ograničenja drugih ljudi mislim da je najbolje dati ˝znanstveno˝ objašnjenje prilagođeno godinama... npr. taj i taj barba je imao sudar i jako mu je povrijeđena kralješnica pa hoda uz pomoć kolica... to ne znači da je on manje vrijedan, samo da je malo manje pokretan od nas....

viš, viš, ja nikad ne bih ulazila u raspravu ovog tipa,
još uvijek ne želim da mu stvaram osjećaj veće ili manje vrijednosti, ni u čemu i ni za šta.
Jednako ne dam da grubo radi sa svojim igračkama ili da mi struže nečim po autu,
sve se čuva i sve vrijedi
i sve je šteta ako se šteta radi, bez obzira šta je u pitanju.

Isto tako ima da se ponaša prema svim ljudima isto, bez obzira na to imaju li makar najobičnije načale, štap, invalidska kolica ili šta ti ja znam sad koji vidljiv deformitet.

Niko od nas ništa nije dobio po narudžbi, svak nosi šta ga je zapalo i puklo bi mi srce popola kad bi moje dijete pokazivalo nadmenost spram nekih drugih

[štrigica]

a što se tiče tjelesnih ili mentalnih ograničenja drugih ljudi mislim da je najbolje dati ˝znanstveno˝ objašnjenje prilagođeno godinama... npr. taj i taj barba je imao sudar i jako mu je povrijeđena kralješnica pa hoda uz pomoć kolica... to ne znači da je on manje vrijedan, samo da je malo manje pokretan od nas....

viš, viš, ja nikad ne bih ulazila u raspravu ovog tipa,
još uvijek ne želim da mu stvaram osjećaj veće ili manje vrijednosti, ni u čemu i ni za šta.

znaš što je problem.. djeca su iskrena u izražavanju svojih misli tako da nitko ne može biti toliko zločest kao djeca (sjeti se samo kad nekoga uhvate na zub kakvi mogu biti) tako da mislim da ih moram usmjeravat od malena da vide jednakost između ljudi a ne nejednakost... oni nemaju osjećaj za osjećaje drugih ljudi jer nemaju još to iskustvo i ja ne želim da (nenamjerno) nekoga procjenjuju samo zbog izgleda koji je djeci vaaažan... sjeti se da su sve vještice stare i ružne a sve princeze dobre lijepe i savršene

[Trina]

U mom mjestu ima dosta "drugačijih" ljudi.Ima slijepih,mentalno bolesnih sa raznoraznim dijagnozama,ima pretjerano pretilih(po 250 kg),djece sa downovim sindromom,ima nekoliko crnaca u blizini....krcato različitosti.Sa svima pričam,normalno komuniciram,javljam im se ko i svima ostalima...ja u njima ne vidim ništa drugačije od ostatka svijeta a gledjući nas i djeci je to normalno.Uvijek pitaju što je nekome,zašto je ovakav ili onakav,ja objasnim i gotovo.Ti budi primjer ljudskog ponašanja i djeci nećeš morati previše objašnjavati jer će sami naučiti uz tebe

[Nataša,Sarajevo]

... sjeti se da su sve vještice stare i ružne a sve princeze dobre lijepe i savršene

Baš radi ovog kod nas su sve princeze "dobre, mile, drage" a sve vještice "zloće, zločeste i loše", ništa staro-mlado, ništa lijepo-ružno

Trudim se! Nadam se da će bar nešto dobro iz tog proizaći

A da su djeca nemilosrdna, jesu, znam. Zapravo su samo iskreni. Do bola, ponekad.

[clumsy mom]

znaš što je problem.. djeca su iskrena u izražavanju svojih misli tako da nitko ne može biti toliko zločest kao djeca (sjeti se samo kad nekoga uhvate na zub kakvi mogu biti) tako da mislim da ih moram usmjeravat od malena da vide jednakost između ljudi a ne nejednakost... oni nemaju osjećaj za osjećaje drugih ljudi jer nemaju još to iskustvo i ja ne želim da (nenamjerno) nekoga procjenjuju samo zbog izgleda koji je djeci vaaažan... sjeti se da su sve vještice stare i ružne a sve princeze dobre lijepe i savršene

Mislim da je ovo poenta mog topica.

Inače, ja uopšte ne sumnjam u dobronamernost dece (svoje i bilo čije) ali nekome se iz nekog raloga sa strane nametnu nekakve predrasude i jedino što bih volela jeste da moja deca budu spremna da oderaguju drugačije - pozitivno. Kažem, bojim se da me ta druga deca ne preteknu u 'učenju' moje dece da postoje različiti ljudi.

Ostadoh dužna Lutonjici odgovor na njen tekst nakon mog pitanja. Naime, situacija je bila sledeća: mi se igramo u ulici i čuje se plač nekog deteta. Moji klinci me pitaju ko to plače i ja odgovorim 'neko dete'. Mala komšinica je imala bolji pogled ka kraju ulice i tu videla dva romska deteta kako se svađaju oko nekih kolica te me je ispravila sa 'to nisu deca, to su cigani'. Dakle, nisam bila u blizini da svojoj deci pokažem tu decu ali bih da sam bila bliže sigurno prišla i probala da rešim njihov sukob čisto da svojoj deci dam primer kako se treba ponašati prema svima. Ne bih ulazila u nikakvo objašnjavanje različitosti i sličnosti ali sam ovoj devojčici ipak osetila potrebu da kažem to što sam rekla jer mala očigledno ima već 'izgrađen' stav. A tih se stavova najviše bojim

[flower]

ja sam sklonija istini nego pricama - bolele su ga noge...i sl...ima c.paralizu, takav je, crn je jer je takav...
ako pita zasto je takav? zato sto nas ima razlicitih boja koze/kose/ociju i sl. ako opet pita zasto - onda o evoluciji...
za cparalizu zna da to nije bolest (i nema - jadni oni nisu oni krivi) vec stanje mozga, i kao sto nekome mozak radi ovako njima onako, isto i za MRetardaciju i za sto drugih stvari, nama je najjednostavnije reci istinu.

[Bubica]

to "bolestan" i mene muci. B ima u razredu dijete s cerebralnom p., komentira da je on bolestan sto meni ne odgovara ali nisam sigurna da sam nasla dobro objasnjenje. Ili cura koja je zbog nekih problema na prilagodjenom programu. Poteskoće, problemi, bolest, "stanje mozga" velis? Daj malo vise o tome...

[štrigica]

to "bolestan" i mene muci. B ima u razredu dijete s cerebralnom p., komentira da je on bolestan sto meni ne odgovara ali nisam sigurna da sam nasla dobro objasnjenje. Ili cura koja je zbog nekih problema na prilagodjenom programu. Poteskoće, problemi, bolest, "stanje mozga" velis? Daj malo vise o tome...

moja nekakva definicija bolesti bi bila: stanje koje onemogućava normalno funkcioniranje organizma (bilo na fizičkoj ili psihičkoj razini). Može biti urođena ili uzrokovana vanjskim faktorima.
CP, MR ili bilo koji drugi poremećaj ravnoteže u organizmu ja bih zaista svrstala u bolest jer je potrebna dijagnoza i liječenje.
No bolest ne biramo vlastitom voljom i ne smatram da je nešto čega bi se morali sramiti.

[Mima]

CP nije bolest, nego stanje - po definiciji.

[štrigica]

a zašto onda traži liječenje / tretman?

[štrigica]

da me se sad ne bi krivo doživjelo ne poznam dobro zakonsku regulativu i znam mamu čije dijete ima cp i znam da za njega dokazuje invaliditet i ostvaruje prava na osnovu istoga...
ovo je jedini slučaj kojeg znam pa ne želim tvrditi da sam u pravu ali to što se na osnov dijagnoze utvrđuje invaliditet meni, kao laiku, zvuči kao bolest. bez obzira koji naziv damo tom stanju. i mislim da je to kako ćemo zvati neko stanje sasvim sporedno. bitan je odnos prema osobi s tim stanjem.

[flower]

cp je stanje i trazi lijecenje koje ne ide u smjeru toga da ce nakon njega dijete s cp biti dijete bez cp-a (to se radi kod bolesti) vec da mu se olaksa zivot.
mr, cp i sl. su stanja. djeca su takva, nije da imaju nesto. u tome je razlika.

[štrigica]

ako tako gledaš onda je i aids stanje. i parkins i alzheimer isto :?
obzirom da su neizlječivi :/

[Mima]

http://hr.wikipedia.org/wiki/Cerebralna_paraliza

[štrigica]

sada bolje razumijem vaš stav...
no mislim da smo otišli od teme. po meni nije važno da li određeno stanje nazivamo stanjem ili bolešću ili nečim trećim. važno je kako se nosimo sa samima sobom kada upoznamo osobu sa stanjem.

ne tako davno ˝takvu˝ (sp, down, mr i ina stanja) djecu su izolirali i skrivali od svijeta. ˝takva˝djeca su smještana u razne centre i domove gdje su ih i vlastiti roditelji zaboravljali... to je bila sramota za obitelj a ljudi su ih gledali kao gubavce i bojali se da ne prijeđe na njih... čisto zbog neinformiranosti i zato surfam netom... da naučim... znanje je moć...

[Mima]

Istina, ali ja mislim da je jako važno i to da naučimo i koristimo i isporavnu terminologiju. Npr. pred neko vrijeme sam u novinama pročitala 'dijete oboljelo od Down sindroma' što je neispravno jer Down isto tako nije bolest, i ako ga ne smatramo bolesnim lakše ćemo ga uključiti u svakodnevni život. Isto tako ne valja govoriti 'gluhi', 'slijepi', nego osoba koja ne čuje, osoba sa invaliditetom jer takab čovjek to i jest - prije svega osoba koja onda ev. ima neki problem.

[sorciere]

Baš radi ovog kod nas su ....... a sve vještice "zloće, zločeste i loše"

[štrigica]

ja ne volim ovo etiketiranje osoba s ovim ili onim stanjem.... meni je ta osoba - osoba s imenom i prezimenom i ne smatram važnim napomenuti kako ta osoba ne vidi, ne čuje ili ima neki sindrom....
gluhoća je osobina određene osobe (koje se i same nazivaju gluhima ili nagluhima - vidi razne Udruge) isto kao što je moja osobina da imam plave oči... i ne želim da me se opisuje kao osobu koja ima plave oči nego kao štrigicu ...
gluh i slijep je opisni pridjev i ne smatram ga uvredljivim već jednom od mnogih drugih osobina koje ta osoba ima.

[sorciere]

gluh i slijep je opisni pridjev

... koji se vrlo često može dodijeliti osobama koje imaju zdrave uši, i zdrave oči...

[Vlvl]

Vraćam se osnovnom pitanju.

Kako ih učiti ako nemaš očigledan primer u okolini?

Prepričala sam ukratko situaciju mojim dečkima. I evo što kaže moj sinak, koji je promijenio grad, obitelj, školu i društvo: "Odvesti ih tamo gdje su oni drugačiji. Pa kad vide kako je to, onda će uvijek pazit. Ja se ne rugam, jer mislim kako bih se ja osjećao."
Pretpostavljam da za poslušat ovaj savjet nije potrebno preseliti, nego možda napraviti jedan posjet nekoj od ustanova, ili otić na izlet negdje malo dalje.

[meda]

da postoje drugaciji ne trebas ih uciti. to i sami vide, ili im se to namece od okoline.

zelis reci da ne zelis da imaju predrasude? a i sama ih imas. pozitvne predrasude su isto predrasude.

mislim da ti malo previse ocekujes od svoje djece. imam osjecaj da silom zelis da oni ne vide razlike, i nemoguce da to tvoja djeca nece osjetiti, i osjecati se kriva sto ih ona ipak vide i nista im nece biti jasno.

[flower]

osoba s imenom i prezimenom - slazem se, ali djetetu i treba objasniti o cemu se radi - a gluh i slijep su samo najtocniji izrazi za stanje te osobe.

[tridesetri]

osim svega sto su cure vec nabrojale, nama su i slikovnice bile od veke pomoci pri shvacanju takvih razlicitosti. ne mogu se sada svih sjetiti ali recimo u zbirci prica "carobne svjetiljke" ima krasna prica za razbijanje predrasuda, o cudovistu kojega se ljudi boje, a zapravo je on predivna osoba. takodjer ima odlicna forumova slikovnica "petra i njezin cudesni svijet" gdje se u prvoj prici pojavljuje gluha djevojcica koja postaje petrina najbolja prijateljica. drugi dobar prijatelj joj je crnac, u slikovnici se takodjer pojavljuje dijete invalidskim kolicima. ima jos puno odlicnih stvari u slikovnici za djecicu da lakse shvate (da se ne smije bacati smece po podu, da se ne smije biti na suncu bez zastite, da neke zene ne mogu lako zatrudniti, da hrana ne smije biti zagadjena sredstvima za brzi rast i jos puno toga...)

[Anci]

drugi dobar prijatelj joj je crnac

Celestin?

Ne znam jel mislimo na istu slikovnicu.
Mi smo čitali neke Petre, ne tu. Vjerojatno je to to.

Super su mi te knjige.

[Mima]

Petra i njezin čudesni svijet je ona velika slikovnica uz koju se dobije medo Krešo, u kojoj ima više priča, između ostalog ta o djevojčici Jasni koja ne čuje, a nakon svake priče su i neki zadaci, i poanta priče na kraju, pa se tako tu pojavljuje i dječak u kolicima.

Meni je dobro došla i ova priča o ženama koje ne mogu lako zatrudniti, jer ja ne mogu imati više djece pa sam to Lei i rekla kad smo čitale tu priču tj. rekla sam joj da neće imati brata niti sestru - kad sam ju pitala da li je ona nekad tužna što nema brata/sestru rekla je da nije, nego da je tužna što nema više baka

[Anci]

tužna što nema više baka

Lea

Da, sad sam se sjetila da je već netko spomenuo tu veliku knjigu (mislim čak ti, Mima)

[štrigica]

ako netko ima autora i točan naziv knjige molim da ga objavi

[clumsy mom]

da postoje drugaciji ne trebas ih uciti. to i sami vide, ili im se to namece od okoline.

zelis reci da ne zelis da imaju predrasude? a i sama ih imas. pozitvne predrasude su isto predrasude.

mislim da ti malo previse ocekujes od svoje djece. imam osjecaj da silom zelis da oni ne vide razlike, i nemoguce da to tvoja djeca nece osjetiti, i osjecati se kriva sto ih ona ipak vide i nista im nece biti jasno.

Ja samo želim da im nečiji izgled ili hendikep ne budu prepreka za prihvatanje takvih osoba. Konkretno, ne želim da zaziru od navedenog dečaka sa CP-om a isto ću želeti i za svaku hendikepiranu ili drugačiju osobu koju budu sretali u životu. Naravno da ih ne mogu napraviti slepe za različitosti ali ne želim da ih te različitosti odbijaju od potencijalno divnih osoba. Eto

[clumsy mom]

da postoje drugaciji ne trebas ih uciti. to i sami vide, ili im se to namece od okoline.

zelis reci da ne zelis da imaju predrasude? a i sama ih imas. pozitvne predrasude su isto predrasude.

mislim da ti malo previse ocekujes od svoje djece. imam osjecaj da silom zelis da oni ne vide razlike, i nemoguce da to tvoja djeca nece osjetiti, i osjecati se kriva sto ih ona ipak vide i nista im nece biti jasno.

Ja samo želim da im nečiji izgled ili hendikep ne budu prepreka za prihvatanje takvih osoba. Konkretno, ne želim da zaziru od navedenog dečaka sa CP-om a isto ću želeti i za svaku hendikepiranu ili drugačiju osobu koju budu sretali u životu. Naravno da ih ne mogu napraviti slepe za različitosti ali ne želim da ih te različitosti odbijaju od potencijalno divnih osoba. Eto

[Anci]

ako netko ima autora i točan naziv knjige molim da ga objavi

piše gore: Petra i njezin čudesni svijet, FORUM

Sad sam je vidjela u Mercatoru.

[tridesetri]

ako netko ima autora i točan naziv knjige molim da ga objavi

Aline de Petigni i Nancy Delvaux, "Petra i njezin cudesni svijet"

[štrigica]

tridesetri... hvala ti...

[meda]

da postoje drugaciji ne trebas ih uciti. to i sami vide, ili im se to namece od okoline.

zelis reci da ne zelis da imaju predrasude? a i sama ih imas. pozitvne predrasude su isto predrasude.

mislim da ti malo previse ocekujes od svoje djece. imam osjecaj da silom zelis da oni ne vide razlike, i nemoguce da to tvoja djeca nece osjetiti, i osjecati se kriva sto ih ona ipak vide i nista im nece biti jasno.

Ja samo želim da im nečiji izgled ili hendikep ne budu prepreka za prihvatanje takvih osoba. Konkretno, ne želim da zaziru od navedenog dečaka sa CP-om a isto ću želeti i za svaku hendikepiranu ili drugačiju osobu koju budu sretali u životu. Naravno da ih ne mogu napraviti slepe za različitosti ali ne želim da ih te različitosti odbijaju od potencijalno divnih osoba. Eto

ma znam da iams najbolje namjere, ali ako im previse skreces paznju na to oni to mogu osjetiti kao forsiranje.
djeca najvise uce od nas, kako se mi postavljamo prema tome, tako ce i oni jednog dana.

[clumsy mom]

Upravo zato i postavih temu jer ne znam dozirati 'edukaciju'. Ne bih da je sprovodim napadno a ne bih ni da je iskuliram - treba mi nešto u sredini a kome će kraju biti bliže na vama je da me posavetujete. Što i radite

[klia]

Jednostavno mu kažem što je to različito na drugom, ako me pita. Nekad se niti ne osvrne na različitost, onda ni ja ne govorim ništa. Imali smo fazu glasnog komentiranja ljudi sa štapom ili u kolicima na cesti. Objasnila sam mu zašto se to ne radi i upalilo je.