mislim da ih nikako ne bi trebala na silu upoznavati s različitostima. na taj način različitost upravo naglašavaš, a mislim da to ne želiš.

najvažnija je tvoja reakcija i tvoje ponašanje kad naiđete na nekog drugačijeg. dopusti djetetu da priđe toj osobi, dopusti da ispituje, i odgovaraj na pitanja - ne tiho, ne šaptom, ne skrivajući se, ne sa sažaljenjem, nego činjenično i razumno.
zara se do sada nekoliko puta susrela s osobama s nekim hendikepom (cerebralna paraliza, sljepoća), uglavnom im pristupa sama, pita ih što mi je. ponekad prvo pita mene, ja odgovorim koliko znam, a kad više ne znam, ljudi se sami uključe i objasne još nešto više o svojoj bolesti. i baš svaki put su ti ljudi bili oduševljeni njenim ponašanjem, i naglašavali mi kako im je drago da ih ispituje umjesto da sklanja pogled i šapuće i kako im je drago da ju ja ne navlačim za ruke i govorim "pšššššššš reći ću ti poslije".
kad bi se desilo da naiđemo na nekoga tko ne želi o tome razgovarati, onda bismo se vjerojatno maknule iz situacije, ali kažem, do sad su reakcije uvijek bile pozitivne.
tvoja djeca su svoju reakciju sklanjanja od hendikepiranog dječaka ili vidjela od drugih u vrtiću, ili možda "pročitala" iz nekih tvojih, možda i nesvjesnih, reakcija?
također, ljudi, kao i životinje, instinktivno odbacuju one s nedostatkom. kod nekih je to jače, kod nekih manje izraženo. i za razliku od životinja, mi možemo razumom utjecati na svoje emocije. ali ponekad treba znati i to da je osjećaj odbacivanja zapravo normalan, koliko god to okrutno zvučalo.

što se tiče druge boje kože, barem desetak puta je srela nekog crne kože - i niti jednom to nije primijetila kao nešto bitno. to mi je tako super.
neki dan se igrala s jednom malom crnkinjom i bila opčinjena njenom frčkastom kosicom i stalno ju je gladila po glavi. ali opet, boju kože uopće nije primijetila.
klinci drukčije vide od nas. srećom.