Znam za slučajeve djece koja su starija od tvoje kćeri, vrlo uspješna u školi i u izvannastavnim aktivnostima, ali socijalno i dalje neuklopljena i, posljedično, nesretna. Svi imamo potrebu za prihvaćanjem, bez obzira na to što se možemo bitno razlikovati od većine. Ukoliko se radi o darovitom djetetu, prosječni, pa i iznadprosječni se teško mogu u svemu prilagoditi njemu, ali se zato ono može njima. Naravno, darovito dijete će uvijek morati zadržati jedan svoj "tajni vrt" u kojem će se moći baviti stvarima koje ga zanimaju i družiti se sa sličnima sebi. Ali, potrebno mu je i društvo djece iz razreda i kasnije, ljudi koji ga okružuju. Izolacija ne vodi k sreći, a niti ka uspjehu. Dobro je što ćeš povesti kćer psihologu, jer će se tako ući u korijen problema - nekoj djeci pomaže kad im se definira po čemu su oni to drugačiji. Tada uspijevaju racionalizirati stvari i naći druge modalitete ponašanja.

Javila sam se na tvoj post zato što imam sina koji je "drugačiji". Međutim, on je socijalno vrlo vješt i stječe prijatelje. Ne uvijek lako, ali uporno radi na tome. On je prvašić, ali možda će ti pomoći ako spomenem neke njegove taktike: sport ga ne zanima, ali je počeo igrati nogomet, jer je uvidio da bez toga neće upasti u društvo dječaka s kojima se želio družiti; prije toga se družio samo s djevojčicama iz razreda, što je bilo dobro, ali ne i dovoljno; nedostajalo mu je društvo dječaka. Kroz taj nogomet se povezao s dječacima i sada je prihvaćeni član muškog društva. Zatim, skupljanje sličica koje drugi skupljaju; učenje igara koje njih zanimaju; raspitivanje o stvarima za koje su oni iskazali interes; mali pokloni koje ponekad odnese nekim prijateljima (i on ih dobiva); kad ga pozovu na rođendan, vrlo pažljivo istraži što bi se tom djetetu zaista sviđalo; svim dječacima s kojima se želio družiti je još na početku školske godine sam izradio policijske iskaznice. Planira svoj rođendan u zoološkom vrtu, pa je proveo anketu u razredu koje životinje se njima najviše sviđaju. Mogla bih nabrajati još niz sitnica, a svi se ti primjeri svode na isto: ima potrebu da bude prihvaćen i poduzima nešto da bi je zadovoljio na taj način da uvažava drugu djecu i približava se njihovim interesima čak i onda kada ih on u potpunosti ne dijeli. I uspijeva. On je daleko najbolji učenik u razredu, zbilja odskače, ali zbog toga se nije našao izoliran od društva i to mi je neobično drago.

Nadam se da ćeš uspjeti pomoći svojoj djevojčici. Razumijem da je teže kada se radi o djetetu povučene naravi, ali i tu se mogu smisliti različite taktike kako bi bila prihvaćena. Učiteljici se očito ne da baviti se tim problemom, što je šteta. Ja bih na tvom mjestu išla psihologu, pa bih oboružana tim nalazom ponovo razgovarala s učiteljicom, jer je ona nezaobilazna osoba u rješavanju tog problema. Dakako, uvijek ti ostaje opcija prebacivanja djeteta u drugu školu, ali i tada će ostati problem taktike zbližavanja s drugom djecom.