Pročitala sam ponovo tvoje postove, pa mi se postavlja pitanje doživljava li tvoja kći tu situaciju kao problem ili je njoj tako dobro? Postoje djeca koja žive u svom svijetu i vole tamo biti. Nju možda trenutno nešto drugo zaokuplja, neko područje koje ju zanima, a ne uklapanje u društvo. Ti kažeš da samo o tome razmišljaš, a možda tvoja kći to sve skupa sasvim drugačije doživljava. Možda ona za sada uopće nema motivacije da se trudi oko druge djece. Ako je takav slučaj, također mislim da se moraš pobrinuti da joj pomogneš i to preko stručne osobe, ali ja na tvome mjestu ne bih toliko brinula.

Za utjehu, evo ti osobnog primjera: ja sam u nekim periodima svog djetinjstva isto tako živjela u svom svijetu: više me je zanimala književnost nego druženje. Ta sklonost učenju i znanju mi je ostala zauvijek, a s vremenom joj se pridružila i potreba za prihvaćenošću, pa, eto me danas odlično socijalizirane. Jedan od perioda moje najveće uronjenosti u knjige bio je upravo prije 5. razreda, a u 5. razredu je krenulo druženje (u drugoj, boljoj školi!).