evo drage moje da i ja upišem svoju priču.Ja i moj suprug na bebici smo radili skoro 3 godine. Samnom je kao sve ok, a suprugova dijagnoza je oligoastenoteratozospermia . Puno smo plakali, tugovali, svaki mjesec ičekivali, već se obeshrabrili. Trebali krenuti na prvi IVF, kad ono ja nikako da dobijem mengu da počnem sa gonalima, kad ono ja trudna. Sreća ogromna, plačemo od sreće...Međutim imala sam spontani u 8 tjednu, i opet se nebo srušilo... Nakon svega, dok smo se sabrali, bili na prvom IVF-u, nakon 14 dana beta 103, doktor kaže super, opet presretni, no nakon dva dana beta 0. Opet se svijet ruši, tuga, nevjerica, bol i samo bol. No na kraju evo moje radosne vijesti. Opet sada kada smo totalno zaboravili na probleme, posvetili se preseljenju u novu kuću, nismo više plakali, jer suprug nije dao da tonemo, kad smo najmanje očekivali, evo sada u mom trbušćiću raste mala beba, i od sveg se srca nadam da ćemo ovaj put izdržati do kraja zajedno, te da ćemo se vidjeti oko 17. ožujka 2006. godine. Ne mogu vam opisati radost, uzbuđenje i sve što sam u trenutku kad je testić pokazao + osjećala. Drage moje ja vam svima želim brzo osjetite radost i sreću kao ja, jer svaka je zaslužila, baš kao i ja, da nakon mnogo tuge, osjeti taj tračak beskrajne radosti. Sve vas volim