Obožavam svog klinca, ali 24 sata dnevno skoro pa solo s njim malčice mijenja stvari...

Skoro će godinu i pol i za razliku od većine roditelja koji su zbog povratka na posao propustili važne trenutke u prelasku svoje bebe, dojenčeta u dijete ja sam imala tu sreću i bila s njim...i kad je prešao na dohranu, i kad mu je nicao prvi zub (i svi ostali ), i kad je propuzao, prohodao, progovorio (nazovimo to tako),..

Zbog svog vremena podređenog isključivo njemu bez problema sam dojila i dojim, koristimo platnene i niz drugih stvari nam je olakšano na taj način.
Ali,...ne mogu više...

Niz dobrih razgovora za posao sam propustila šta zbog toga što nisam imala vremena 2 dana po 2 sata ponoviti gradivo da se ne osramotim na testiranju za posao, šta zbog toga jer ne znam kako bi to sve izorganizirala...

Nemam kud sa malim. To je najveća stavka. Upisala sam ga u jaslice za 9.mj, valjda će upasti pa ću moći rasterećeno tražiti posao. Ali do onda... da se strpim? kako? Jučer sam uočila jednu dobru priliku, ali da li da uopće pošaljem molbu kad nemam gdje sa malim??? sa mužom se ne mogu organizirati zbog njegovog posla, znači mali ovisi isključivo o meni, tj. treba ga netko čuvati od 7.30 do 16.30, ljeti nema jaslica (mješovitu grupu sa tetama koje se izmjenjuju svakih 15 dana tijekom ljeta ne računam), a da nađem tetu čuvalicu trebat ću joj dati cijelu svoju plaću...Dal da platim nekome sve što zaradim da mi čuva dijete, a ja to mogu najbolje???
Naravno, ko zna da li bi uopće dobila posao, ali sa ovakvim problemima mi se ne isplati ni tražiti... Jučer sam se posvađala sa mužom i zapalila cigaret nakon 5 i pol godina, onda znate kako se osjećam

Baš sam u banani, a to utječe i na malog i na kraju na moj odnos s mužem....