Rodila sam u 33. tjednu, preeklampsija, carski.

Zbog jako visokog tlaka koji je narastao za vikend nasla se u bolnici u nedjelju navecer. Odmah su me stavili u predrađaonu, i kako mi je to prvi porod, ja sam se naravno prestravila. Dali su mi svasta za tlak, nesto za smirenje, ali sam do jutra imala 190/120 i odlucili me poroditi.

Prvo noć do poroda:
Spojena cijelu noć na ctg, mjerenje tlaka svakih 15 minuta do pola sata.
Sestre (ne znam imena, ali znam likove) vrlo pažljive, tihe, brižne.
Doktorica na prijemu - super.
Doktor Matijević kaže: "Gledajte, napravit ćeo najbolje što možemo... dok se mi zezamo, znači da je sve ok ... idemo korak po korak."
Bio je veoma obazriv.
I meni važno: direktan jasan, otvoren za pitanja - kad mi je rekao da ne mogu sniziti tlak i da idemo na porod.

Porod (ujutro, u ponedjeljak kad je dosla nova smjena:
Carski. Spinalna. Ja prestrašena.
Oni svi zajedno veoma odmjereni i ok.
Dr Dukić (nisam sigurna da se tako zove) oduševljeno je pljeskao kad su izvadili bebu i kad su je izvagali i govorio: "Dobro smo odlučili, dobro smo to napravili!" I to mi je napravilo da imam povjerenje da će sve biti ok. To i to da je mali jako zaplakao čim su ga izvukli van!
Vrlo umirujući anesteziolog (dr. Zalac?)

Nakon poroda:
Intenzivna - plava sestra Maja - bog!

Ginekologija I (tri tjedna boravka)
- sestre uglavnom dobre, posebno Olivera, Iva, Maja - na zalost ne znam sva imena...
- glavna sestra - malo stroga, ali pravedna i super organizira taj kaos od odjela - zapravo vrlo susretljiva i vrlo pažljiva
- klopa – grozno kad se ima na umu da sam bila tamo dugo (uglavnom sam nakon pet dana uvela dohranu izvana – juhe u termosici svaki dan) – bila sam zapravo gladna

Moja jedina zamjerka Svetom Duhu: žene koje rode ne bi smjele biti na općoj ginekologiji!!! Čak i ako čekaju bebe, mame treba smjestiti negdje gdje je:
a) mirnije
b) čišće
Naime, na tom odjelu je stvarno kaos, gomila prolaznih žena koje su u rasponu od kiretaže i punkcija do vanmaterničnih i slično – ja sam par dana nakon carskog bila u sobi s ženom koja je imala spontani, ona je stalno plakala i kad bi joj dosla posjeta govorila plačući:“Ona je rodilaaaa..“ , poslije sam imala vanmaternične, punkcije, čuda... WC katastrofa, svako malo krvavo, tuš užas... prolazni odjel pa ljudi ne čiste za sobom, a mi, nas par mama kojima su bebe na intenzivnoj i odlazimo gore na izdajanje i dojenje – moramo biti čiste i još se sterilizirati – ukupno: grozna kombinacija.

Beba u inkubatoru, a onda na intenzivnoj (odjel za novorođenčad) mi u bolnici još par tjedana:
Liječnici na neonatologiji – svaka čast – ja sam komunicirala sa Bednaš, Pavičić i naravno Stanojevićem :D . Svima petice! Predanost, marljivost, posvećenost. Svaka čast!
Predivno mi je bilo da sam tamo cijelo vrijeme imala osjećaj da se netko za nas stvarno dobro brine.

Sestre na neonatologiji najbolje znam jer smo dugo bili s njima.
(za one koji ne znaju kako je to s prerano rođenim bebama, ponekad treba stvarno puno truda i mira da se beba uopce namjesti, a kamoli nahrani ... dok malo ne naraste i počne samostalno sisati)
Razmisljam da li da poimenice nabrojim sestre ili ne. Zahvalna sam im na svemu!Globalno, one odraduju uistinu nevjerojatan posao, jako su predane i meni su prenijele puno znanja. Ponekad samo u usputnim komentarima skuzis kako te poducavaju i kako su na tvojoj strani.
Posebno kad su i same mame, onda razumiju kako si osjetljiva na sve.
Dirnulo me kad sam ih vidjela s bebicama kojima mame nisu tamo – kako su njezne s njima i kako ih tjese i pricaju im. U svom tom kaosu inkubatora i osjetljivosti, one su stvarno stabilna točka.
Ponekad izgledaju kao da su nezaintersirane. Ali ja si to tumačim s tim da one stvarno imaju puno puno posla i nemaju vremena osim svega izgledati full time zainteresirano. Nisam ironicna. Stvarno znam koliko je posla potrebno da stvari izgledaju ok. Ja sam tamo dobila puno vise od ok i znam da je to rezultat puno rada. Iako bi bilo divno da je to jos super bolje, to ne pripisujem samo ljudima koji rade tamo. Mislim da sustav ne omogućava bolje – više ljudi koji radi, više para, bolji prostor... Sve bi to napravilo da stvari budu bolje, ali mislim da je ljudski faktor stvarno sjajan i da se svi i doktori i sestre maksimalno trude i daju (uglavnom) najbolje od sebe.

Vjerujem da ih ponekad burnout rastura (jedna od sestara nije mama i opasno ti stisne sisu kad ti namjesta bebu – u najboljoj namjeri – forsira te jer zna da kad dodjes doma ne bu bilo njih i dodatnih ruku i tako to – ali me u tom trenutku jako isforsirala i malo sam pukla jer me jako boljelo kad me stisnula...)

Nabrojat cu sestre s kojima sam se ja vidjala:
Mirjana (Beti), Gordana, Suzana, Blagica, Vlatka, Vesna, Mila i Kata – hvala Vam! Držite se i ne dajte se malim dnevnim problemima da zaboravite da radite predivan posao i da ste mnogim mamama puno pomogle!!!

Imam potrebu ipak izdvojiti sestru Blagicu. Blagica je sestra koju nikada neću zaboraviti. Ona je predana i strpljiva i ona je kao čovjek totalno prisutna. Ona totalno kuzi da osim medicine tamo trebas jako trebas ljude koji su njezni prema tebi i ona to velikodusno daje.

Sve u svemu: presretna sam sto sam bila na Svetom Duhu. Iako je porodi bio tezak, stalno sam imala osjecaj da sam u dobrim rukama i iako mi je bilo tesko tako dugo biti u bolnici (skoro 30 dana) zahvalna sam sto tamo ima toliko ljudi koji jednostavno dobro rade svoj posao.

Hvala.