Hm... ima tu prilično nejasnoća...
Mislim da je darivanje organa human i plemenit čin - u načelu.
Utoliko sam za.
U načelu, rekoh, a praksa može biti (i u mnogim slučajevima vjerojatno je) jako daleko tome, kao što su već primijetile alive i MGrubi. Ni ja se ne mogu oteti dojmu da je granica između doniranja organa i trgovine istima vrlo, vrlo krhka i da ovakav zakon ostavlja mnogo prostora za manipulacije i koristoljublje. I utoliko sam protiv.
Nadalje, ne sviđa mi se ideja da svi jesmo ili moramo nešto, bilo što, po defaultu. To mi smrdi na totalitarizam, a u društvu koje je demokratsko takve se stvari ne bi smjele događati. Očito je naša demokracija tek deklarativna, no to i nije neka novost...


Osim toga, čitajući vaše postove:

Citiraj Maslačkica prvotno napisa
Pa mislim da ukoliko nema spasa onda predlažu isključivanje sa aparata itd. Isto tako se uzimaju dijelovi tijela nakon smrti, ali se mora biti brz, jer svaki organ ima svoj "rok trajanja" nakon smrti.

Što se tiče boli? Mislim da ne boli s obzirom da nema moždane aktivnosti.
...nametnula su mi se još neka pitanja:

Tko i kada može biti apsolutno siguran da zaista nema spasa, a da su organi još u dobrom stanju?
Tko i kako može biti apsolutno siguran da nema moždane aktivnosti? Znam, postoje aparati koji to mjere, no ja ne vjerujem u nepogrešivost stroja. Dakle, kako možemo biti sigurni da ne postoji neki stupanj te aktivnosti nedovoljno snažan da ga stroj zabilježi? I možemo li sa sigurnošću zaključiti da ne postoje nikakve drugačije vrste moždane aktivnosti, od onih koje su naši nesavršeni aparati u stanju pročitati?