alive, ne kuzim koja je razlika između osobe koja je po difoltu donor ili koja kako ti velis moze promjeniti odluku i potpisati da želi biti donor ? mislim ne kuzim razliku u kontekstu zločestog doktora koji će ti izvuči utikač iz utičnice. opasnost i u jednom i u drugom slučaju postoji (ako tako razmišljaš).

onda treba poštovati tvoju želju.
pa poštuje se ako veliš da nećeš, a ako se uopće ne izjasniš, PRETPOSTAVLJA se da želiš biti donor, kao što se ovdje skoro svatko busa u prsa da mu nije problem biti donor. pa ako nije problem, u čemu je problem ?!

tad je pošteno da naša rodbina odluči ako se dogodi situacija
po čemu je to pošteno ? što ako nemam rodbine ? ako se sa rodbinom ne slažem ? otkud toliko povjerenje u rodbinu ?

Meni je transplantiran bubreg i nakon te operacije postala sam hiperaktivna, imam višak energije, što prije nije bio slučaj
pa naravno, kad je prije bila bolesna i onemoćala. oprosti, mgrubi, nije da zaniječem postojanje te memorije (svi nešto pamte, samo ja postajem sve zaboravljivija ), al' ovi primjeri su mi na razini urbanih legendi. treba ipak sagledati u kojem stanju su bili ti ljudi godinama, kad im je smrt sjedila pred vratima, i naravno da kad dobiju presađen organ da se osjećaju preporođeno i da im se otvara jedan potpuno novi svijet. ne vise više na dijalizama il leže danonoćno u krevetu i sl., neki od njih odlučuju promjeniti i neke svoje navike i sl. ok, možda je ljepše to pripisati nekoj tajnovitoj memoriji.

u biti se onda postavlja pitanje, mgrubi, jesi ti spremna, ako ti život visi o koncu, primiti nečiji organ ? il to ipak ne bi ? ipak bi radije umrla ?

a70v - film gledam svako malo na trećim kanalima njemačkih tv. nauči njemački - i uživaj.