... a ne osjećati se istrošeno??? ja sam 24 sata uz svoje dijete, pazim na svaku sitnicu, da mi je nahranjen,čist, uredan, da djeluje sretno i zadovoljno. sve ostavljam kad zaplače ili se probudi, zajedno s njim u naručju sve radim, naučila sma da je lijeva ruka stvarno super pomagalo . sve sam podredila bembu. i kad bih nekad i mogla nešto napraviti za sebe ja se opet nečega sjetim što bih za njega mogla napraviti pa po peti put taj dan steriliziram dudu i sl. kad me muž nešto traži ako bembo pokaže i naznaku ad će plakati ja kažem mužu: sorry, dijete je prioritet. moja mama je toliko puta rekla da će ga uzeti da prespava, ali ni muž ni ja to ne damo. kad pođem u tjedni shopping hrane trčim da se vratim doma jer se osjećam jako loše što sma ga ostavila jer ga kao muž neće toliko dobro paziti kao ja( a pazi ga savršeno). kad smo neki dan pošli na jednu svadbu-udaljen hotel 10 min.vožnje od naše kuće (presudna činjenica za naš odlazak tamo),kad sam nazvala da čujem kako je bembo i čula plač preko tel, odmah smo se pokupili i otišli (pošli sa svadbe u 23 i svi su nas čudno gledali....), a kad smo došli on bezbrižno spava. i mislim da je to moj muž od mene prihvatio pod normalno ponašanje jer vidim da se i on sam tako ponaša. kad bih ja sad malo popustila i recimo ne vodila ga u zgb na svadbu jer je to i za dijete tramak, mm ne dozvoljava nego traži da bembo ide s nama. maloprije sam bila u kadi (omiljeno opuštanje :D ) i htjela se opustiti, ali čujem plač, izlijećem iz kade i trčim polugola vidjeti što je s njim. stalno sam u grču. kad razgovaram s mm o tome on kaže da se potpuno isto osjeća i da mi ne može pomoći. kaže da će to valjda proći, ali meni se nekako čini da ako se ne promijenimo da će naše dijete biti ugroženo našom prevelikom pažnjom i da će imati više štete nego koristi. kako biti dobra majka, ne uništiti dijete, a dati i sebi malo prostora? ja se npr.grizem što mi kuća nije onako ulickana kao prije, a htjela bih da bude-umjesto toga ja se igram s bembom. htjela bih izaći s mm vani, ali ako i izađemo odmah se i vraćamo puni grižnje savjesti itd. a ujedno sam i presretna, toliko svjesna koliko sam sretna nisma nikad bila kao sada. uživam u svakom njegovom osmjehu i grohotan smijeh moga bemba mi je najveća nagrada na svijetu. zahvaljujem Bogu na ovom divnom djetetu. ali ljudi, padam s noga..... i mrzim kad vidim da je od uvijek dotjerane osobe sada u ogledalu jedno oronulo, ali nasmiješeno lice koje nema snage urediti se kao prije.....