Posvojiti ili udomiti

[@n@]

Pozdrav svima!
Ja sam, eto, novak na forumu. Nadam se da ćemo se lijepo družiti.

Udana sam gotovo dvije godine, ali još nemamo djece. Oduvijek nam je želja posvojiti dijete, ali sam tek nedavno saznala da to ne mogu učiniti ako već imam svoje djece.

Vidim da ima jako puno vas koji znate kako to sve ide, dosta toga sam već pročitala. Pa vas molim za savjet.

Obzirom da, koliko oboje znamo, možemo imati djece (i imat ćemo ih jednog dana), da li unatoč tome možemo postati posvojitelji?!
Ili 'tek' udomitelji?!
Koliko je prosječno vrijeme od slanja molbe/zahtjeva za procjenom, do 'dobivanja' djeteta?

Hvala vam svima od srca!

[čokolada]

Dobrodošla, @n@!
Posvajanje je jako otežano ako par već ima svoju biološku djecu jer je logika jednostavna: posvajatelja je puno, djece slobodne za posvojenje malo. Postoje rijetki parovi koji uspiju, koliko znam dobiju najčešće stariju djecu (a takvu i traže, da godinama budu bliže djeci koju već imaju).

Nakon obrade u Centru, vrijeme čekanja varira od 4 dana (mislim da Zdenka2 drži taj hrvatski rekord u brzini) do beskonačnosti , ipak kažu da je prosjek 2 godine.


Želim ti sreću!

[ELLISA]

[@n@]

Puno, puno hvala!

Htjela sam još par stvari napisati sinoć, ali mi je MM oteo laptop i otišao se igrati... klinac!
Pa ću dovršiti sada.

Uglavnom, meni je 25, njemu 31. Živimo u kući njegovih roditelja, u stanu od 80m2... sa dva velika psa. Od kojih je jedan slijep.
Obzirom da su oni stvarno super, ljude obožavaju (iako prema gostima znaju biti malo naporni u njuškanju), da li to može biti otegotna okolnost?
Jer oni žive s nama 24/7.

Zaista bismo željeli posvojiti dijete, ali čisto sumnjam da ćemo ikada doći na red ako u razgovoru kažemo: "Da, mi planiramo imati i svoje djece."
A nismo ljudi od laži...
Tako da vjerujem da će cijela priča ipak završiti na udomljenju. To mi je dosta lošija solucija, jer sam i sama dijete iz razorene obitelji (od 3. godine sam živjela samo s ocem), i znam da ću živjeti opterećena činjenicom da mi već sutra to dijete može otići.

Kakav je postupak kod udomljenja? Da li također mogu postaviti uvjete?
Još jednom hvala. Pretpostavljam da su ovakva pitanja već postavljena, i zahvalna sam što imate volje i strpljenja pisati ponovo.

[ELLISA]

draga samo uporna budi

[Zdenka2]

Kad me se već proziva, evo me. Čokolada, 8) Moje čekanje je bilo 5, a ne 4 dana. Zato smo dugo čekali na obradu - nekoliko mjeseci. No, svo čekanje koje me je onda mimoišlo prolazim sad, jer MM i ja želimo još jedno dijete, a M. seku. Dakle, sad sam ja u sličnoj situaciji kao ti @n@, jer već imam jedno dijete. Otprilike ti to ide tako da prvo izdvoje nas koji imamo djecu, a onda biraju roditelje djeci. S tim da mislim da smo mi ipak u nešto povoljnijoj situaciji nego vi, jer je naše prvo dijete posvojeno, dakle, naša djeca bi bila jednaka.

Ja razumijem želju roditelja koji imaju biološku djecu za posvojenjem, ali pokušajte vi razumjeti nas roditelje kojima samo država može dati djecu, ne možemo ih roditi. Djece ima malo i logično je da ona idu nama.

Udomljenje je sasvim druga priča, tu nema formalnog roditeljskog odnosa, ali mogu postojati i postoje jako topli i bliski odnosi. Udomitelji su upravo prvenstveno oni roditelji koji imaju biološku djecu, dakle to što ćeš imati biološku djecu ti je u tom slučaju prednost. Za udomljenu djecu brineš kao da su tvoja, s time da ona održavaju odnos s biološkom obitelji, ako za to postoje uvjeti. Od države za svako udomljeno dijete dobivaš naknadu od 1600 kn mjesečno. Koliko je meni poznato, udomitelja uvijek nedostaje, pogotovo mladih, obrazovanih ljudi u gradovima. Mislim da psi nimalo ne smetaju i držim ti fige. Postati udomitelj je mnogo lakše nego posvojitelj, jer naprosto djece za udomljenje ima mnogo više nego za posvojenje, a udomitelja ima premalo.

[@n@]

Zdenka, puno hvala na pojašnjenju!

Apsolutno se slažem sa Tvojim gledanjem posvojenja i prava na to. Svakako je ispravnije da Ti imaš veće pravo od mene posvojiti dijete. Neka se nitko ne naljuti, ali to je (i) moje mišljenje.

Što se tiče udomljenja djeteta, meni (nama) je i to jedna od solucija. Međutim, u meni postoji strah od toga.
Kako sam već rekla, ja sam dijete razorene obitelji. Odnosi u njoj nikada nisu bili toliko drastični da bih morala tražiti novi dom. Živjela sam s ocem, ali sam i s majkom održavala odnose.
Ono što mene plaši, odnosno smeta mi, jest pomisao da će i to dijete proživljavati slične stvari kakve sam ja prošla: bezbroj pitanja što, kako, zašto... gdje mi je ustvari dom, tko mi je zaista roditelj... Također me jako plaši pomisao da mi svakog dana može (tko već) pokucati na vrata i tražiti dijete nazad.
Ma, srce me boli čak i kad 'samo' pišem o tome.

Da li mogu postati udomitelj ako još nemam svoje djece? Da li i tada mogu uvjetovati da dijete nije starije od 3 godine? Naime, meni je tek 25...

Hvala!

[Zdenka2]

@n@, nisam ja govorila o pravu - zakonski, pravo imamo svi. Nigdje u zakonu ne stoji da ljudi koji imaju biološku djecu ne mogu biti posvojitelji. Ono što sam ti ja pokušala objasniti je, s jedne strane, realnost - Centri će prije dati djecu parovima bez djece, jer tako rješavaju dva problema - a s druge strane, poziciju nas koji nemamo biološku djecu.

Pitanja o kojima govoriš, će si ta djeca sigurno postavljati. Ali zato je tu udomitelj koji je točka potpore sasvim drugačija od doma za djecu i s kojim se razvijaju bliski osobni odnosi, to jest ljubav.

Na ova posljednja pitanja nemam odgovor, to možeš pitati odgovorne službe. Mislim da te to što još nemaš djece zakonski ne priječi da postaneš udomitelj, a što se tiče dobi djeteta, to je stvar dogovora.

[@n@]

Zdenka, hvala!

Ima li netko možda neki kontakt u Centru za socijalnu skrb, Zagreb?
Da ne zovem na slijepo.

[@n@]

Zvala sam CZSS Zagreb da se raspitam za proces udomljenja.
Gospođa mi je objasnila proceduru (koja je već 100-put opisana i ovdje), ali me također upozorila da oni iznimno rijetko imaju samo jedno dijete za udomljenje. Obično se tu radi o 2-3 pa i više braće i sestara koji trebaju udomitelje (a njih nikada ne razdvajaju).
Obzirom da nismo razmišljali o tome, a vjerujem da obzirom na naš sadašnji status, 2 ili više djece ne dolazi u obzir, pitam se: što sada??!

Upomoć. :?

[sanja74]

@n@, ja bi na tvom mjestu - ako stvarno želiš posvojiti dijete (bez obzira možeš li ili ne imati i biološko) podnjela molbu. Možda neko djetešce baš tebe čeka.
sama (s obitelji) odluči da li je posvajanje ili udomljenje put za tebe.

ovdje ti je popis czss:
http://www.mzss.hr/index.cgi?menu_id=46&lang_id=1

dok kuckam, na drugoj ruci mi drijema dijete koje je nekim čudom postalo naša kćer. i nekako mislim da nam je suđena.

sretno u potrazi.

[@n@]

Mislim da ćemo upravo to i učiniti: predati molbu i staviti sve u Božje ruke. On zna...

[Sonja29]

@n@ sretno Vam

[Zdenka2]

Mislim da ćemo upravo to i učiniti: predati molbu i staviti sve u Božje ruke. On zna...

Lijepo je to. Stvarno ti se divim što si tako mlada, a tako razmišljaš o drugima. Kao udomiteljica ćeš pomoći upravo ondje gdje najviše treba.

Možda bi naša Škola za posvojitelje trebala oformiti i "razred" za udomitelje.

[@n@]

Hvala!

Ma kako ne bih razmišljala o drugima?! Pa imam sve u životu: zdrava sam, imam posao, prijatelje koje volim, muža i rodbinu koje obožavam... Bog mi je zaista dao sve o čemu sam maštala.
I kad bih barem jedno potrebito biće usrećila... tko sretniji od mene?

Kažu da nije bitno koji auto voziš, već koliko si ljudi u njemu prevezao.
Nije bitno koliki ti je stan, već koliko si ljudi primio u njega...

Previše je z

[@n@]

Prekinulo me usred rečenice... sorry.

Htjela sam napisati da je previše zla na svijetu da se ne bih borila za barem malo dobra.

[čokolada]

Pa imam sve u životu: zdrava sam, imam posao, prijatelje koje volim, muža i rodbinu ...

Off topic, ovo je prekrasno!
U svakodnevnici sve češće susrećem ljude nezadovoljne koječime (a imaju sve gore navedeno!), a u suludoj utrci za imanjem ovog ili onog zaboravljaju da imaju sve.

[Metvica]

Pa imam sve u životu: zdrava sam, imam posao, prijatelje koje volim, muža i rodbinu ...

Off topic, ovo je prekrasno!
U svakodnevnici sve češće susrećem ljude nezadovoljne koječime (a imaju sve gore navedeno!), a u suludoj utrci za imanjem ovog ili onog zaboravljaju da imaju sve.

osim djeteta
a onda to "sve" zapravo i nije bogznašto...

[sanja74]

svakog boli "ono nešto". mnogi imaju djecu, i ne znaju cijeniti što su im ta mala čuda dana na brigu.

ja sam oduvijek znala da prvenstveno želim biti "mama".
to, naravno, ne isključuje ostala područja življenja - faks, posao, ljubav, karijera, kuća, prijatelji, druženja, putovanja..
i mislila sam da ću postati mama lako, onako.. uz put.. i da će mi to postati najvažnija uloga.
trebalo nam je nekih 7 godina dok nismo postali roditelji.
i znam da sam bila u pravu kad sam govorila da bi mijenjala sve što imamo (kuća, stan, diploma, posao..) za takvo malo stvorenje. sve to mogu nekako ponovo stvoriti. dijete nam nije došlo tako lako.
a sada uz Keti mogu sve.

nama je posvojenje najljepša stvar koja nam se desila. svaki dan se čudimo čime smo zaslužili kćer - tako lijepu, pametnu, savršenu.. (ma znam da smo subjektivni, al pustite nas da uživamo )

i sigurna sam da ćemo za 2-3 godine ponovo predati molbu. mogućnost da dobijemo drugo dijete nije toliko velika, al.. probat ćemo.

[Zdenka2]

Kad ponovo sve čitam, moram reći da se slažem sa Sanjom74. Ako se ti i tvoj muž odlučite za udomljenje, odlično, jer djece za udomljenje ima više i tu nećeš imati nikakvih prepreka. Ali, mislim da vi možete kandidirati i za posvojenje. Djece (još) nemate, a ako biste poslije posvojenog imali i biološku djecu ne biste bili jedini. Ima takvih obitelji - ljudi misle da ne mogu imati biološku djecu, a kad dobiju posvojenu bebu dođe i ona iz buše.

Posvojenje ili udomljenje, vaša odluka, jedno i drugo je dobro.

[čokolada]

Pa imam sve u životu: zdrava sam, imam posao, prijatelje koje volim, muža i rodbinu ...

Off topic, ovo je prekrasno!
U svakodnevnici sve češće susrećem ljude nezadovoljne koječime (a imaju sve gore navedeno!), a u suludoj utrci za imanjem ovog ili onog zaboravljaju da imaju sve.

osim djeteta
a onda to "sve" zapravo i nije bogznašto...

Nisam ovdje imala na umu imanje ili neimanje djeteta, nego općenito utrku za materijalnim stvarima...ali to ionako nije tema.

Zanimljiva su mi ova razmišljanja "da li bismo preživjeli i ostvarili se i bez djece" (sorry, opet sam off topic)
Ja sam i prije braka znala da ne mogu zatrudnjeti, dakle nade nije bilo nikakve. Prvu sumnjajuću dijagnozu dobila sam već u 30.g., pa sam imala vremena dosta oplakati i razmišljati o tome (i prije veze s MM). Ne znam da li je to bila samoobrana pred mogućim neimanjem djece, ali zaključak je bio da bih vjerojatno preživjela i bez djece, jer, realno gledajući, mogli smo još uvijek biti na listi čekanja za posvojenje sve dok ne ostarimo, mogla nam se A. i ne dogoditi.
Naravno da mi je to iz sadašnje perspektive grozno i neprihvatljivo, ali tada sam neimanje djece bila prihvatila kao jednu od (realnih) mogućnosti i vjerujem da bih, da se to ostvarilo, izašla iz toga "cijela" i našla neki drugi smisao u životu. Možda je to samo moja filozofija da u svemu treba imati i plan B.
Kako o tome razmišljate?

[čokolada]

Eh, zaboravila sam: @n@, spomenula si da ne želiš lagati centrima, pa ti nisam to niti htjela pisati, ali vidim da su drugi napisali, pa ću i ja: na tvom mjestu predala bih molbu za posvojenje i to prije rođenja vlastite djece. Tko smo mi "neplodni" da osuđujemo želju "plodnih" za posvojenjem? Takvi su ionako vrlo rijetki i u svakom slučaju posebni .

[@n@]

Metvica, lagala bih kad bih rekla da Te potpuno razumijem. Dosad nisam pokušavala zatrudnjeti i nekako se nadam da ću uspjeti isprve. Naivka...

Ja bih Ti predložila da gledaš pozitivno. Čovjek može puno riješiti samo time. I vjerom da za sve postoji neki viši razlog. Ili vjerom da ćeš na kraju ipak ispuniti svoj san. Ja Ti to želim od !


Pričala sam jučer s MM dugo, dugo o svemu. Raspravljali smo o razlikama udomljenje-posvojenje i zaključili da bismo se prilagodili bilo kojoj od tih opcija. Jer nam je cilj pomoći, voljeti, dati sve od sebe. Sve drugo je manje bitno.
E, sad... osnovni zahtjevi su nam da je samo jedno dijete, te da ono ne bude baš 'odraslo' (ne starije od 4-5 godina). Mislim da je to u redu jer ja ipak imam tek 25 (-18 je 7, dakle dijete smije imati najviše 7 godina).

Posvojenje je 'mirnija' opcija. Dobiješ dijete koje je apsolutno tvoje, po zakonu, po brizi, po odlukama... nema stresa i pitanja kad će otići (iako se vjerujem ova pitanja istope s vremenom).
A opet, s druge strane, istina je što pišete. Ima toliko ljudi kojima je sve što žele jedno maleno djetešce, svjetlo da im obasja i ispuni život. A mi možemo imati djecu; i onda da posvojimo?! Ne znam... mislim da bih osjećala krivicu. :/

Čokolada, evo prije predaje ovog što pišem vidjela sam Tvoje posljednje postove...
Znam da nisi na to ciljala, ne brini!
Uglavnom, nakon sinoćnje rasprave smo zaključili da ćemo otići u naš područni CZSS (Črnomerec, joj kak' će uspomene naviriti... posjećivali su me kad sam bila klinka...) i raspitati se koja je opcija za nas najbolja. Reći ćemo im sve iskreno, jer mislim da jedino tako možemo zaista dobiti najbolje za sve.
A zatim, kako sam rekla: u Božje ruke, On zna što će, kako i kada učiniti.

vam svima i od vam želim sve što si sami želite!

[Zdenka2]

@n@, krivnja nikako nije ono što bi trebala osjećati zbog posvojenja. Zamisli što se meni i MM dogodilo: kad smo krenuli na obradu za drugo posvojenje psiholog u centru nam je rekao da smo "sebični zbog toga što želimo drugo dijete, a mnogi nemaju nijedno". Ja sam mu rekla da postoji mnogo razloga i motiva da čovjek želi dijete, želi preuzeti za njega doživotnu emotivnu, materijalnu i svakovrsnu brigu, ali sebičnost nije jedan od tih motiva. Rekla sam mu da je naše pravo da damo molbu i da se borimo, a ako negdje u nekom centru odluči da smo mi baš ti pravi roditelji za jedno dijete, neću osjećati krivnju ni prema kome.

Ono što sam ti govorila za udomljenje/posvojenje je bilo samo zato da ti oslikam realnu situaciju, jer ljudi koji tek ulaze ne znaju točno kako stoje stvari.

Čokolada, zanimljiv mi je tvoj off topic. Ja sam se u majčinstvu našla, osjetila sam tada da sam dovršena, zaokružena osoba. Ali, isto kao i ti, mislim da ne bih osjećala besmisao da nemam djece. Negdje bi bila tuga u srcu, jer je kod mene, kao i kod tebe, ta želja za majčinstvom bila silno jaka i svašta sam prošla na putu do toga. Ali nikad ne bih mogla reći da je život bez djece besmislen i da nema svojih radosti. Svaki put kad mi netko počne pričat o tome, sjetim se svoje sestre i mnogih drugih divnih ljudi koje znam i koji nemaju djece, ali imaju bogat život i što za dati od sebe.

Moj stav u životu je općenito takav - borim se do kraja za ono što želim, ali uvijek tražim prednosti u onom što imam. I nedostatak ja ću uvijek pretvoriti u prednost. Dakle, apsolutno sam za plan B.

[Metvica]

kad smo već skrenuli s teme...
posve se slažem s vama oko plana B - nastojim i sama tako živjeti, i ne mogu reći da sam nesretna, naprotiv, trudim se živjeti što ispunjeniji život i zadovoljna sam njime, svjesna sam svega dobroga što imam i zahvalna zbog toga.
Samo sam željela reći da nemam ono što mislim da je najvažnije. Ali na listi od broja 2 pa nadalje imam skoro sve ispunjeno. Pa se zbilja ne žalim i nastojim ne pitati "čime sam ovo zaslužila", jer si ta pitanja ne postavljam ni za dobre stvari koje sam dobila. Ne budem li nikada mama, na ovaj ili onaj način, mislim da ću se s time nositi najbolje što budem mogla. Prihvativši već sada da je to jedan od mogućih ishoda, lakše mi je i nekako sam mirnija dok nastojim ostvariti svoju želju. Hvala cure na podršci!
@n@, nemoj se opterećivati krivnjom! Imaš najčišće i najljepše motive za dijete, ako ti ga dodijele, onda je to bilo najbolje za sve.
Zdenka, strašno mi je da te netko optuži za sebičnost samo zato što želiš usvojiti drugo dijete! :shock: Da, bilo bi lijepo da dijete dobiju svi koji ga žele. Ali onda je sebično i od mene da se prijavljujem, jer ima mama koje ga tako očajnički žele i trebaju, a ja imam osjećaj da moj život može biti smislen i ako mi to ne uspije. Iako mogu razumjeti da možda netko misli drugačije, mislim da na djecu trebaju imati pravo svi ljudi.
Sretno nam bilo!

[Zdenka2]

Draga Metvice, mislim da je tvoje razmišljanje sasvim OK. I posve mi je jasna razlika između tvoje sadašnje pozicije i moje i Čokoladine.

Ja sam već skoro 5 godina mama, ali još nisam zaboravila taj osjećaj praznine na mjestu djeteta i točno znam da je to broj jedan, a da sve ono od broja 2 na dalje, što sam i ja imala, isto kao i ti, da imaš osjećaj da je sve to manje vrijedno bez tog broja jedan.

Ne znam u kojoj si fazi iščekivanja i na koji način pokušavaš doći do djeteta, nije ni važno. Važno je to da nada postoji i da je mogućnost da dobiješ dijete zapravo velika, gotovo bih mogla reći izvjesna. Svi smo mi ipak dočekali našu djecu (nadam se da ću i još jedno).

Ono što sam htjela reći u raspravi s Čoksom nema nikakve veze s odustajanjem od djeteta nego s uvjerenjem da je svaki život dobrog čovjeka duboko smislen, u konačnici i sretan, čak i bez djece.

[ivanas]

Pošto i ja želim posvojiti(samo još čekam da MM tu ideju proradi do kraja u svojo glavi) zvala sam Centar da se raspitam za postupak i uvjete i žena me pitala koliko imamo godina. Kad sam rekla da imamo 25/31 začudila se i pitala pa kud već kad smo tako mladi i zašto.

Pokušavamo dobiti bebu dvije godine i da sam u međuvremenu ostala trudna vjerojatno bi komentari okoline bili, pa super, dobro je biti mlad roditelj, a ako želim posvojiti onda sam premlada.

Trebaju li nam proći godine dok ne izgorimo od želje za djetetom, ili ne dočekamo da nam se nekim čudom "zalomi", ili proć beskrajne pokušaje potpomognute i riskirati zdravlje a možda uzalud. Isto kao što posvojenje nije za svakoga, tako ni potpomognuta nije za svakoga, ali mi se čini da taj moj stav nailazi na opće čuđenje kod nadležnih, a i okoline.
Kamo sreće da posvojimo, a da nam se poslije "zalomi" pa da imamo veliku obitelj kakvu priželjkujemo. Da mislim da bi pravili kasnije razliku među djecom i da sumnjam da bi mogla voljeti posvojeno dijete kao da sam ga rodila ne bi ni razmišljala o posvojenju, ne bi bilo fer prema tom već i previše ranjenom srcu.
Kakva su iskustva vas koji ste kroz to prosli, jesu li nam godine nedostatak, ima li tko na forumu da je uspio posvojiti a približno je naših godina.

[čokolada]

Ne brini se, ivanas, godine vam nisu nedostatak, a to što poneki socijalni radnik prokomentira mladost, ne znači ništa, dapače može vas samo strefiti mlađe dijete ili beba. Na tvom bih mjestu u molbi naglasila da vam MPO (više) nije opcija ili da ste umorni od nje.
Znaš i sama koliko se ponekad dugo čeka na posvojenje, vaše godine mogu biti samo prednost.

[Vlvl]

Isto kao što posvojenje nije za svakoga, tako ni potpomognuta nije za svakoga ...

S time se aposolutno slažem. Sudeći prema komentarima u centru na našoj prvoj obradi mi smo bili jedni od rijetkih koji nismo prošli kroz potpomognutu, ali to nije bitno. Na obradi se ne gleda što ste dosad pokušavali za dobit dijete, nego jeste li zrele i odgovorne osobe, znate li što želite, i koliko se kao par slažete.
Isto vrijedi i za godine - to što imaš 25 ne može biti razlog da ne prođete obradu. Kad je jednom prođete i pošaljete molbe - u nekom centru će na vaše godine sigurno gledati kao na prednost.

[mareena]

Ivanas, samo naprijed u svojoj namjeri! Godine neće biti prepreka ako ste sigurni u ono što želite i ako to pokažete.
Sretno !

[erik]

ivana, ja imam 27, sina od godinu i pol i veliku želju posvojiti dijete!
mislim da su tvoje godine prednost, i po centrima rade svakakvi ljudi,
slušaj one pozitivne i ne obaziri se na ostale,
znam socijalne radnike koji su nekoj djeci uništili život, ali eto rade taj posao,
tako da slušajte svoje srce i samo naprijed!

nedavno sam nekome pisala ove retke, a sad ih upućujem tebi

Ako ne možete preći planinu,
zaobiđite je,
ako je ne možete zaobići,
sjednite i upitajte se morate li zaista na drugu stranu.
Ako je odgovor potvrdan,
poćnite kopati tunel.

[ivanas]

Ako ne možete preći planinu,
zaobiđite je,
ako je ne možete zaobići,
sjednite i upitajte se morate li zaista na drugu stranu.
Ako je odgovor potvrdan,
poćnite kopati tunel.

Mislim da mi se iz ove perspektive i pročitanih tuđih iskustava posvojenje upravo čini kao kopanje planine, ali mislim da je ono što me čeka s druge strane vrijedno toga. Hvala na lijepim riječima