Agresivan trogodišnjak

[sandra111]

Želim pomoći jednoj mami (a i sama da znam više kako da se postavim) iz parkića čiji je sin postao ono što se kaže nemoguć. Nije se to dogdilo preko noći, ali puštalo mu se i toleriralo ponašanje koje je sad takvo da smo u situaciji da kad ga vidimo u parku odlazimo negdje drugdje. Dok je bio manji, mamina metoda je bila da jako kontrolira ponašanje druge djece i reagirala bi kao lavica kad bi, npr. neko dijete njezinom malom skinulo kapu s glave, a na agresiju (tada još ne ovako jaku) svojega bi bilo: Nemoj sine. Žao mi je što joj tad nisam odlučnije ukazala na neke stvari, osobito na njezinu jednostranost, blago rečeno.
Sada stalno gura djecu iz čista mira (i starije, i mlađe, čak i bebe), udara rukom i nogom, baca igračke, kod kuće udara baku, čak i mamu po novom, razbija namještaj, nema čega nema... Ne pomaže ni lijepo ni ružno, ni razgovor, ni dreka, ni uskraćivanje crtića ili sličnog, ni njihov odlazak iz parka (sutradan bude opet ista priča). Čak ni na nas druge roditelje ne reagira. On više nema granica. Mama prizna da ga sada čak i udari (čega sam protivnik, a ona je potpuno izgubila živce). Općenito mi se čini da je problem što ona s jedne strane, a suprug (njegova jedina intervencija na ispade klinca je i dalje "Nemoj", i okrenuti glavu) i svekrva s druge, imaju potpuno različite pristupe odgoju, a posebno svekrva koja joj, izgleda, namjerno kontrira, pa čak i po cijenu da tolerira što ju klinac udara (žena sva plava po nogama). Za ne povjerovati.
Mali se vrlo često okomljava na mog klinca, jer je naša metoda odvraćati pažnju, ne uzvraćati na loše lošim i maknuti se, pa je on laka meta. Ali malo mi je puknuo film, zašto bih ja svoje dijete kažnjavala udaljavanjem iz parka u kojem se želi i lijepo se igra. Mislim, nije ni moj uvijek zlato, ali mi smo kod njega odreagirali odmah kad je trebalo odlučno reagirati. Danas su njegovi ispadi stvarno rijetki i neznatni, i zapravo tek rijetko trebam intervenirati.
Otvoreno priznam da me klinac stvarno iritira, a s druge strane mi je žao što je tako i stvarno bih željela dati ženi pokoji savjet kako da se postavi. Postale smo si dosta dobre u ovih par godina što se družimo u "parkiću".

[Liebe]

Sličan slučaj imamo i mi, samo ne u parku nego u susjedstvu. Dijete ima različite ispade od nekontoliranog deranja, do bacanja igračaka, udaranja, skakanja i divljanja na krajnje opasan način. Moja T reagira (barem je u vrijeme kad smo se družili) oponašanjem što me smeta jer joj mi takvo ponašanje ne toleriramo. Ja bi nju opominjala, razgovarala, ne mogu reći da i mama2 nije, ali je to za moj pojam bilo zbilja pre blago.
Meni je puko film kada joj se jednom (mm se vraćao s puta i ona je propitivala gdje je tata, kad će doći isl.) unio u facu i izderao NEĆE TI NIKAD DOĆI i ponovio to xxx puta. T je plakala do tatinog povratka kući (cca 3 sata) i tu sam rekla stop. Od tada se družimo zbilja, zbilja rijetko. Mama2 mi je rekla da su i tete u vrtiću ukazivale na probleme, da mu se pojavljuju nerealni strahovi, da mu se priviđaju ljudi isl. Ja ne znam kako ona, ali ja e bi bila tako mirna.

Znam da možda nije naj pametnija metoda, ali ja u odgoj, učenje i u mir svog djetata ulažem maksimalne napore i ne mogu dozvoliti da to netko samo tako ruši, pa je metoda izbjegavanja bila moj izbor.

[Anci]

Znam da možda nije naj pametnija metoda, ali ja u odgoj, učenje i u mir svog djetata ulažem maksimalne napore i ne mogu dozvoliti da to netko samo tako ruši, pa je metoda izbjegavanja bila moj izbor.

Pa i ja bih tako.
OK je da se dijete postavi u datoj situaciji kad do nje dođe, ali ako znaš da će se to događati i sad, i sutra, i prekosutra,...ja bih taj park isto izbjegavala.
Ne mogu (i ne želim) ja odgajati tuđe dijete.

[Stijena]

Mislim, nije ni moj uvijek zlato, ali mi smo kod njega odreagirali odmah kad je trebalo odlučno reagirati. Danas su njegovi ispadi stvarno rijetki i neznatni, i zapravo tek rijetko trebam intervenirati.
Otvoreno priznam da me klinac stvarno iritira, a s druge strane mi je žao što je tako i stvarno bih željela dati ženi pokoji savjet kako da se postavi. Postale smo si dosta dobre u ovih par godina što se družimo u "parkiću".

Možda bi za početak bilo najbolje da joj pokušaš konstruktivnim savjetom prenijeti dio vašiš metoda koje i sama kažeš da su bile učinkovite, međutim nisi ih opisala kao što si opisala njene, iako treba imati na umu da su karakteri i naravi djece različiti i da kod jednog neće upaliti ono što je upalilo kod drugog.

Vjerujem da je ženi teško samim time što nema podršku u odgoju od strane oca i najbliže okoline, tako da sve to prilikom bilo kakvog savjetovanja treba uzeti u obzir.

[marta]

svu djecu koja rade nered upozorim ili uklonim iz situacije ako njihovi roditelji ne reagiraju. ili dovoljno glasno zamolim roditelje da reagiraju.

ne zelim da se moji klinci kupe iz parka zato jer se pojavio neki lokalni agresivac ciji roditelji broje oblacke na nebu dok malac ili mala trenira strogocu.

[sandra111]

Moj post je imao prepotentni prizvuk, a nisam tip koji uzdiže sebe. Što se tiče mojih metoda, nisu baš "moje". Recimo, od rođenja se mog klinca kao neurorizičnog stalno nešto prati, sada mu je ostao blagi problem manjak koncentracije i brza promjena pažnje, pa u zadnjih godinu dvije dana znam otići s njim u savjetovalište ERF kod psihologica i logopedica, čiji su mi savjeti predragocjeni. Zatim čitam, pa gledam oko sebe "kako to rade" drugi (ima u parkiću jedna mama pedagogica od koje sam pokupila to da npr. kad klinac nešto izvodi, onda ga pozovem: Dođi da ti nešto kažem, a ne da se izderavam preko pola igrališta, to stvarno pali). Uglavnom sve ide po principu razgovor, razgovor, ponavljanje, upornost, "skuliraj se", udahni duboko i broji do pet, ili deset, ako izbije kakva kriza...
Istina je da su temperameti naših dvaju klinaca potpuno različiti, ja nisam imala skoro nikakvih problema s agresijom djeteta, ali mu recimo ne dopuštam da se pregurava na toboganu, ili tako nešto. Uz stalno jasno i odlučno ponavljanje riječima da se nešto ne radi i mi to ne radimo, gledanje u oči. Kad bi recimo bacao igračke, pitam ga jel mu ne trebaju, obično kaže ne, ja uzmem i više mu ne dam neko vrijeme, ili ga pitam kome ih želi dati ako ih on neće. Pa ih onda odmah pokupi sam. Ili skretanje pažnje... Puno dobrih savjeta sam našla i na forumu. Reagiram i po instinktu i pratim raspoloženje djeteta, ako vidim da je možda umoran i razdražljiv, onda je najbolje stati na loptu, promijeniti ambijent ili aktivnost. Recimo da ja znam što ja trebam činiti, ali bih voljela čuti pokoji savjet za nju u situaciji u kojoj je sada.
Mi mame (i dotična) u tom famoznom parkiću stalno raspredamo o djeci, i uvijek sam nekako ciljano nastojala ženi sugerirati da i ona pokuša na sličan način, ali kod nje je uvijek manjkalo odlučnosti, a bilo je puno pristranosti. Priznam, meni je bilo neugodno to joj otvoreno reći, a možda sam trebala, pa neka se i naljuti. Sad više nije ni pristrana, jer vidi do čega je sve došlo, ali je nemoćna. Stvarno bih joj željela pomoći (ne može čovjek pobjeći od vodenjačke prirode). Izbjegavanje je ok u nekoj mjeri, ali, što kad se sad uskoro nađu sve grupe iz naša tri kvartovska vrtića u jednom dežurnom prek ljeta. Tu će dva mjeseca biti obojica zajedno cijeli dan, uz kontrolu, ne znam, dvije tete na njih 30-oro, svih uzrasta, u jednoj grupi.