Plodnost je osjetljiva stvar, često nepredvidiva. Događa se da parovi s teškim dijagnozama nakon godina i godina uspiju prirodnim putem, ali ima i onih bez dijagnoze koji do potomstva dođu tek uz medicinsku pomoć. Po mojem mišljenju, jedan loš spermiogram je manje zabrinjavajuća stvar od činjenice da ni nakon tri godine nije došlo do trudnoće. Meni bi to bilo dovoljno da krenem na liječenje, ali nema tu pravila, takve su odluke uvijek osobne, uvjetovane razno-raznim stavovima i životnim okolnostima.

Kad smo se MM i ja prvi put suočili s njegovom dijagnozom (oligo) nije nam dugo trebalo da donesemo odluku što i kako dalje. Meni su tada bile 32, a znali smo da se na klinikama za MPO čeka na postupak i po godinu dana, da je uspješnost veća kod mlađih žena, da mnogi parovi prođu po nekoliko postupaka prije nego što ostvare trudnoću, da je trudnoća u pravilu manje rizična s 32, nego recimo s 42, a sve je to zajedno prevagnulo u korist liječenja bez odgađanja. Dok smo skupljali sve potrebne nalaze za ivf još smo se potiho nadali da će čajevi i vitamini možda pomoći da se dogodi čudo. Ništa od toga. Tako smo krenuli u svoj prvi mpo postupak i uspjeli brže nego što smo se nadali. :D Iz sadašnje perspektive drago mi je da smo se poštedjeli tko zna još koliko duge vrtnje u krugu pokušavanja - očekivanja čuda - razočaranja i opet pokušavanja... OK, možda smo imali i sreće, a možda smo je i sami prizvali.
Da smo propustili plodne godine u beskonačnom nadanju, sigurno bih kasnije žalila što nismo poduzeli sve što je u našoj moći.