ja sam isto tanka sa zivcima u zadnje vrijeme. ne znam kako da te utjesim, a ni sebe bogami. isto znam podviknuti na malog, a cak i na malu kad place bez prestanka. to mi se ni najmanje ne svida i moram pod hitno nesto promijeniti da ne puknem. kod nas je otegotna okolnost (ili mozda olakotna, kad citam tvoj post) to sto smo uglavnom sami, jer md radi u drugoj zemlji i nema ga skoro nikad.

meni recimo strasno fali drustveni zivot, koji je potpuno umro od kad sam rodila malog. kad se uhvatim da vec 2 godine pricam samo sa svojom djecom i svojim roditeljima.. groza. sa starcima se nikad nisam nasla u valnoj duljini, a klinac ko klinac--dan ti se svede da jednu te istu stvar ponavljas od jutra do mraka, i tako dan za danom, tjedan za tjednom.. vokabular mi se sveo na 5 rijeci.