moj recept je, kad ti je dosta - onda ti je dosta. pa nije tragedija viknuti na dijete. bolje viknuti nego trpiti i čekati još više da pukneš do kraja. nekad sam super volje i ne smeta mi da se djeca zaliju s vodom i prospu brašnom po sebi (karikiram, da ne bude zabune al ne previše), nekad podviknem već na prvu glupost. nekad mogu kuhati i svakih pet minuta nositi maru jer njurga i cendra, nekad ju ostavim da njurga i cendra dok sama ne pronađe svoju zabavu (obično vrlo brzo se to desi) ili dok se juraj ne smiluje i ne zabavi ju.
kad mm dugo radi, nekad mogu bez problema biti cijeli dan sama s djecom, nekad, nakon što osjetim da se približava naznaka sloma živaca, nazovem mamu, sestru, sveki, prijateljicu i - ili ostavim djecu (najčešće maru jer s jurajem nemam više nikakvih problema) ili zajedno provedemo vrijeme što opet preokrene moje raspoloženje.

moram primijetiti da, od kad se mara rodila, rijetko se osjećam ovako skroz na rubu živaca. to sam tek sad shvatila, čitajući vaše postove koje potpuno razumijem, ali se u njima ne pronalazim (kako bi ti mikka rekla - ništa neću, samo se hvalim) 8) .

mislim da razlozi leže dijelom u činjenici što znam, po juraju, da će svaka njihova faza brzo proći i da će mi biti žao kad narastu, a dijelom u smanjivanju zahtjeva prema samoj sebi - u svakom pogledu.