rad od kuce vs. odlazak na posao?

[Kosjenka]

Pa živjeti blizu nekoga i živjeti s njime nije isto. Moj prvorođeni planira na faks u Zg, kaže da bi volio tamo i ostati i volio bi da sam mu ja blizu. Mali tko zna gdje će, ako mu se snovi ostvare sigurno neće u rodnome gradu ostati. >Pa zar ne bi bilo lijepo da i ja mogu priuštiti si stančić blizu njega i biti njemu i njegovoj obitelji na raspolaganju, ako je i mlađi u istome gradu još i bolje. Isto tako mislim da bi eventualno njihova briga za mene bila njima jednostavnija da sam blizu. Brate mili niej da im mislim biti na grbači ali nekad dobiješ gripu pa nije loše da ti može dijete donijeti lijekove i namirnice. A ne da sam 500 km od njih udaljena. Naravno da ne mislim da mi treba 24 satna njega, nego nekad ti eto zatreba neka pomoć- Ne zaboravljajte da smo Tanči i ja same, da nema partnera koji će skoknuti do ljekarne i skuhati čaj.
Samo na dugom štapu je to sve. Ali da, voljela bi, ako mogu, biti blizu svoje djece. Da je mm tu pretpostavljam da bi bilo drugačije.

[Tanči]

Pa živjeti blizu nekoga i živjeti s njime nije isto. Moj prvorođeni planira na faks u Zg, kaže da bi volio tamo i ostati i volio bi da sam mu ja blizu. Mali tko zna gdje će, ako mu se snovi ostvare sigurno neće u rodnome gradu ostati. >Pa zar ne bi bilo lijepo da i ja mogu priuštiti si stančić blizu njega i biti njemu i njegovoj obitelji na raspolaganju, ako je i mlađi u istome gradu još i bolje. Isto tako mislim da bi eventualno njihova briga za mene bila njima jednostavnija da sam blizu. Brate mili niej da im mislim biti na grbači ali nekad dobiješ gripu pa nije loše da ti može dijete donijeti lijekove i namirnice. A ne da sam 500 km od njih udaljena. Naravno da ne mislim da mi treba 24 satna njega, nego nekad ti eto zatreba neka pomoć- Ne zaboravljajte da smo Tanči i ja same, da nema partnera koji će skoknuti do ljekarne i skuhati čaj.
Samo na dugom štapu je to sve. Ali da, voljela bi, ako mogu, biti blizu svoje djece. Da je mm tu pretpostavljam da bi bilo drugačije.

Mi koje smo prošle taj horor, zajedno s našom djecom, višegodišnjeg bolovanja i liječenja naših muževa i na kraju smrt, gledamo na svijet drukčije.
I nitko nas ne može razumjeti, a ja to ni ne očekujem.
Da same smo, a zapravo nismo jer imamo djecu i ta naša djeca su u sekundi morala odrasti u onom trenutku kad im je otac prerano preminuo.
I možda i zato je naša veza jača, drukčija...
Prije dva tjedna sam bila, opet, u dnevnoj bolnici i cijeli dan su me mrcvarili, ponavljali pretrage jer nisu štimali nalazi...u istoj bolnici je kći imala vježbe, ali na drugom odjelu i svako malo me obilazila. Kako je vrijeme odmicalo, ja sam gubila volju i rekla sam joj na neću ići na punkciju koštane srži i da idem van jer mi je svega dosta i da prekidam liječenje...jednom riječju- pukla sam. Ona je isto pukla i rekla mi kako je izgubila tatu i kaj sad mora i mene? Ostala sam i otrpila do kraja sve zbog nje. Samo zbog nje. Ne zbog sebe. Zbog nje!
I tada sam sama sebi rekla da će tako biti ubuduće.
Ja nisam bitna. Bitna je ona. Previše je šokova doživjela u svom životu do sada i ja joj ne želim otežavati.