Citiraj enela prvotno napisa
U Tvojoj i mikkinoj priči, najviše me fasciniraju vaši stariji klinci - kako su to sve proživjeli i primili onako kako i treba: prirodno i životno.
A još malo na tu temu, Nevu su često ljudi kasnije pitali kako je doživjela rođenje brata, a ona je totalno kulerski opisivala: "Izašla mu je glava i onda je tako neko vrijeme čekao, a onda je cijeli izašao pa je samo ležao i nije se micao, ja sam mislila da je mrtav - ali nije bio!" - "Pa jesi se preplašila?" (pitanje koje mi se čini neprimjereno, ali netko je i to postavio). - Zbunjeno: "Ne." (moje tumačenje je da, budući smo svi mi bili mirni i kuleri oko toga što on mlitavo leži valjda je i ona to doživjela kao impuls da se ne treba brinuti, tako da ju je i ovo pitanje iznenadilo, ono tipa, zašto bi se trebala brinuti?). - "A jel bilo puno krvi?" (to ju je pitala moja mama, koja je cijelo vrijeme moje trudnoće samo brinula što li ćemo s tom silnom krvi koja istječe tijekom poroda, to su njezine osobne traume nažalost). - "Bilo je krvi, mami je bila jedna crvena crta na nozi (i onda je pokazala rukom na sebi, od koljena prema stopalu)".

A generalno je ona baš bila sretna što je bila s nama da dočeka brata. Za nju je to bilo sasvim lijepo iskustvo.

To što trenutno brata obožava, stalno ga mazi, pjeva mu i priča priče, brine da ljudi koji mu prilaze prije toga operu ruke i slično, možda i nema veze s tim, ali se meni čini samo kao logičan nastavak na cijelu priču..