Mi smo imali jako, ali stvarno jako tešku adaptaciju i do samog kraja (tu mislim na boravak u svojoj grupi do prije dva tjedna) je plakao svako jutro priliko pozdravljanja, da ne nabrajam sada tu još niz problema.
Od ponedjeljka je u centralnom vrtiću, dežurstva su počela, spojene su dvije najmanje grupe iz našeg područnog objekta. Rečeno nam je i očekivala sam da će biti njegove tete, međutim teta nema i zamjeram im to jako, ALI lavić je super i mi smo baš zadovoljni. Tri tete od četiri poznaje (to su tete iz istog objekta, zajedno su bili vani, zajedno u dežurstvima poslije 16,00 sati), četvrta teta je njegova nova teta od jeseni.
Teta ga se ne mogu nahvaliti, super se igra, ako mu se ne spava ne uznemiruje druge klince, super jede, skužile su da voli da ga se češka po leđima pa kada je tužan ili plačljiv uvijek ga jedna primi na krilo i smiri na taj način, pjevaju mu pjesmice koje voli. MM i ja smo :shock: jer ne možemo vjerovati da su im trebala tri (3!!!) dana da ga skuže, da vide problem, riješe ga u času, nas izvjeste o svim detaljima.
Lavić ujutro cupka ispred vrata i dere se na MM-a i mene da hoće u jaslice :shock:, cijelo popodne pjeva i priča kako mu je bilo lijepo u jaslicama.
Znam da nije lako i da su nam klinci različiti, isto kao i svi mi, ali ovo je jedna jako, jako pozitivna priča iz ljetnog dežurstva i možda nekom pomogne jer stvarno nije sve tako crno.
I ja sam se jako bojala dežurstava, imala spremnu mamu na stand by-u (koja je inače 200 km dalje) da uskoči ovih par tjedana prije godišnjeg ako će biti potrebno, ali na svu sreću ispostavilo se da sam instinktivno bila u pravu svih ovih prethodnih mjeseci kada sam potiho njurgala protiv naših teta i intimno baš njima zamjerala tu našu tešku adaptaciju.