Citiraj Dodirko prvotno napisa
Emocije su nekako otupile, malo me je i strah toga. Radje bi da suze izlete iz mene i da nakon nekog vremena znam da sam dobro ovako vučem to sa sobom i ponekad puknem na sasvim krivom mjestu....
E, ovako je bilo i kod mene. Dr. L je bio tako poletan kad je bila prva inseminacija, i ja isto, tako da sam nakon leta bolno tresnula - plakala doslovno 2 tjedna u komadu, na semaforima dok bi vozila auto i slično. Mislila sam utopit ću se u toj tuzi. Onda je brzo uslijedilo tupilo. Pasalo mi je da kao fol ne ulažem emocije u to - ono, baš me briga pristup, nije to kraj svijeta. Taj me pristup onda dobro služio sve ove godine, zato je i Maribor bio moj preporod - kulerstvo i stručan-business-korektan pristup. Naravno, ne može ni to proć' bez posljedica pa sam se i tijekom trudnoće stalno kočila - ajde, pomalo, da ne poletimo previše, vidjet ćemo, zasad nam dobro ide i slično. Moja sestra je bila zabrinuta čak je sanjala da se beba rodila, a mi nismo ništa pripremili, nego samo blaženi govorimo, nek' se ona rodi, samo da je zdrava i sl. - a doma nemamo u tom njenom snu ništa pripremljeno. Nismo mogli u glavi zamislit da će to sad stvarno završit s bebom. Sjećam se da sam prvi put onako sebi predočila - ajde, valjda je to sad to - kad sam išla u bolnicu roditi.

Nema tu nekih čarobnih savjeta, svako nekako nesvjesno u nekoj od faza uzme pristup koji mu tada više paše, a koliko ja vidim, prevladavaju dva - odmak uz zakočene nade i brija na logistički dio priče (dijagnostika, zakazivanje termina, propitkivanja i sl.) i pristup nade i vjere, povjerenja u doka, pa onda ako je negativno tugovanje. Oba dva su OK, nekoj je ženi prirodno pristup a), a nekoj b) .