edipov kompleks ili?
moj sin ima 3 i pol godine. beba je s certifikatom (rezultat prvog pokušaja ivf-a) i ja sam mu se od kad je začet svim srcem dala. od prvog dana sam znala da je dječak, predosjećala sam, al sam saznala tek mjesec i pol prije poroda. kad se rodio odmah na porodu osjetila se ta posebna veza između nas dvoje: doslovce me je dva puta pomilovao po licu kad su mi ga nakon carskog prinjeli da ga vidim. to je bilo toliko dirljivo da su oba kirurga i anestezičar skupa sa mnom doslovno zaplakali jer su znali moju priču, a znamo se i privatno. naravno da je to bila reakcija, al' djelovala je tako realno, kao da mi je bembo kad me vidio tim dodirom rekao: ne brini mama, evo me tu sam napokon, živ, zdrav i tvoj. i od tad počinje moj život. sve prije toga ne smatram nečim previše vrijednim jer tek sam začećem i rođenjem djeteta saznala što znači nekog voljeti više od sebe. niej da nisam i da ne volim svog muža, al i sami ćete se složiti koliko je jača ljubav prema djetetu i drugačija naravno.
počinje moje nesebično davanje bembu. svaki svoj trenutak sam provela uz to dijete. moja ga mama nije presvukla 3 puta u prva 3-4 mjeseca života, ogromna briga i pažnja prema njemu 24 sata na dan. od kad se rodio nisam prestala ga držati na rukama i ljubiti po rukicama. kad se uhvatio noga više se nije dao nositi i to mi je bilo ok, al se zato mazio i ljubio sa mnom stalno. grljenja, ljubljenja, maženja su nam od tad svakodnevni rituali. i stalno smo zajedno. od kad je imao 6 mjeseci s njim smo bili u pola hrvatske, u njemačkoj 2x, na svim svadbama i svugdje gdje smo mi trebali ići. samo je 5 puta prespavao kod moje mame u ove 3 i pol godine. ja sma stalno osjećala grižnju savjesti da nisam dobra mama ako ga ostavim kod moje mame, a ja da se šetam il odmaram. trčim s posla u vrtić da stignem prije nego ga stave leć jer je njemu ljepše spavati doma nego u vrtiću i tako cijelu prošlu godinu, ne idem s kolegicama na piće jer mi se stegne u grlu kad pomislim da on tamo stoji u stvarno puuuuuno lošijim uvjetima nego doma, a ja ga mogu odvesti ranije od tamo. kad ja i mm trebamo izaći i izađemo ja se osjećam loše jer sam ga ostavila, a nisam željela već sam to uradila smao da udovoljim mm koji želi svoj život sa mnom kao ženom , a ne samo kao sa mnom kao mamom.
sve moje kolegice i ljudi koji me znaju, tete u vrtiću i susjedi, poznanici će reći da sam ja super mama jer zaista ulažem sve napore u njegov razvoj, al ja znam da to nisam i ako zbog ničeg, a onda zbog faze u kojoj je moj sin trenutno. naime, moj sin jako brzo uči, jako brzo prolazi stvari, puno toga je već doživio što njegovi vršnajci nisu. stalno se selimo iz faze u fazu pa je bio pola godine opsjednut vješticama, divovima, čudovištima i sl., pa je onda bio lik iz skoro svih slikovnica, da bi od prije nekih 3 mejseca odjednom zaželio biti mama. on je mama, oblači moje štikle, obožava rozu boju, želi biti ženska. druži se u vrtiću s curicama, želi imati dugu kosu, hoće da mu rodim sestru... mogla bih tako do besvijesti. moj je zaključak da je moj sin umjesto da mu otac bude uzor i zrcalo projicirao svu svoju pažnju i ljubav na mene i želi biti ja. mislim da je dijelom krivac i tata koji nije našao svoj način s njim i budući je dosta blaga osoba ne odgovara mu temperamentom. čak me je pitao neki dan: "mama, tata nije bio lijepi princ na tvom vjenčanju. mogu li ja biti tvoj princ". a i ne provodi jako puno vremena s njim. dijelom je razlog taj što sam ja toliko vezana za njega i zanemarila sam da je jako važno da ga ne "gušim" i svojatam (sve je to bilo od velike ljubavi, a on se jako lijepo osjećao u tom silnom maženju i baš mu je godilo) i da ga za njegovo dobro ostavljam češće u bake, duže u vrtiću, češće s ocem i sl.
ova barbie faza u kojoj se nalazi moj sin mi diže svu energiju. ne želim ga spriječavati, a ne želim ga ni poticati. vidim da sam u odgoju pogriješila vezavši ga toliko za sebe, al' pozadina mi je uvjetovala ponašanje budući sam ga jedva dočekala. nije mi baš drago kad on od svih stvari želi baš barbiku plavušu (pogađate da sam plavuša
) i govori za nju da je on ta barbika. sve što ima veze sa mnom on želi. kako je već površno shvatio da je on ipak muškić i da tati i baki i djedu nije baš drago kad on za sebe govori da je barbika onda je to prefolmulirao da će se on oženiti barbikom. ja ga osjećam i znam da je to rekao jer ima odličan instinkt i osjeća njihove vibre bez obzira na dob od 3 i pol godine.
ono što u cijeloj priči ne pomaže je i to da bembo nema muške djece u blizini osim u vrtiću. u obitelji ima samo rodicu (moje sestre kćer) godinu stariju od njega koju svim srcem obožava i stalno su zajedno. ne mogu mu smanjtii viđanej s rodicom jer oni se ludi jedno za drugim. moju nećakinju je u isto vrijeme kad i bemba uhvatila faza power rangera i ninja kornjača, a njega barbie. pa su se zamijenili igračkama. ona je prošla tu fazu i vratila se lutkama, a on je još svim srcem u žendkoj fazi. i kretnje su mu postale ženskaste (dodupe kad ja to kažem mami ili sestri one mi kažu da sam luda jer one to ne vide) jer on je dijete glumac, veliki transformator jer se stvarno uživi u ulogu koju "igra".
tete u vrtiću kažu da su mom sinu dječaci u njegovoj grupi dosadni jer su ispod njegove raznie iako su skoro svi od njega stariji pa i po godinu i pol i da se stoga ira s djevojčicama koje su zrelije od dječaka. on je pacifista jer je to dio životsa mm i mene pa mu ne odgovaraju igre tipa ubij, slomi, razruši, ružne riječi il psovke...koliko su one mogle vidjeti njemu jako leži crtanje, slikanje, kreativne radionice svake vrste, razgovori, čitanje slikovnica... sve ono što prakticiramo i doma. jedini je u vrtiću oblačio žensku odjeću i masu puta me je dočekao u ženskoj haljini koju nije želio skinuti kad smo trebali ići doma. to smo nekako raspravili i dogovorili smo se da više nema oblačenja haljina i to je on mirno prihvatio. nije išao mjesec dana u vrtić, a onda kad smo došli smo vidjeli da su dva dječaka vjerojatno potaknuti bembovim slobodnim ponašanjem i mojom mirnoćom kao mamom (gorjela sma u sebi al mu nisam htjela nametati svoj ritam) počeli nositi haljine i igrati se mama i sl. to nam je bilo iznenađenje, al on ipak nije više tražio da se oblači u vrtiću u žensku jer je takav dogovor. strašno se svi držimo dogovora i on zna da dogovor nije lijepo prekršiti.
oko sebe moj sin ima mamu, pa baku koju jako voli, kumu koju obožava, rodicu za kojom je lud, moju sestru koju nježno voli, zubarica, doktorica, tete u vrtiću su ženske...
drage moje, ono što želim reći jest to da me je strah (iako je on jako malo za to) da moj sin ima edipov kompleks i da ne znam ako to jest tako kako postupati. ono što sma instinktivno učinila jest to što sam ga počela sve više spajati s tatom, malo duže ostavljati u vrtiću, malo više u bake... sve to ne pretjerano da mu bude stre, al malo po malo povećavam tu odvojenost od mene. to radim već mejsec dana, al pomak i nije baš neki. osvrt na ovaj moj "problem" bi mi puno značio, posebno od mama koje su prošle ili prolaze slične stvari.
eto, izjadala sma se. možda sam izrekla gomilu gluposti i možda nije lijepo što se žalim na ovo kad mi je Bog dao živo, zdravo, pametno i bez lažne skromnosti nadasve lijepo dijete, al' kao svaka majka pokušavam ga usmjeriti da bude sretan u životu i da mu kroz život bude što lakše. nema recepta, al' mogu pokušati...
 |
|||
Odgovori s citatom
.
puros prvotno napisa
ili ovako 
.
i zbog toga mi je jako krivo.Ja sam mu jedina lijepa,samo mene ljubi i grli,i kako se u njegovoj grupi u vrtiću već lagano stvaraju "ljubavni"parovi on stalno ističe kako su sve cure glupe i kako ih je on sve odbio,i pritom se sav naljuti.
. on jednostavno sve što je lijepo voli, a voli izgleda sve što ono što vidi na meni. i htio bi i on nositi. kod tebe je meni se čini ista stvar samo drugačiji nalik. tvoj ne želi curice kraj sebe osim svoje mame, u njima vidi konkurenciju. moj pak konkurenciju vidi u ocu. i tvoj i moj su jako vezani za nas obje i u tom grmu leži zec. ja sma sad na tom putu polaganog odvajanja i ne znam hoće li upaliti... želim nam objema sreću 
. ljudi svoja dva edipića 
