dakle, na razmišljanje me potaknuo današnji članak u novom listu.
mi nismo vjernici, ali poštujemo sve katoličke blagdane i tradiciju koja je i dijelom naše obitelji od kad znam za sebe (slavimo božić, uskrs i sl od mojeg djetinjstva). jedna nona mi je vjernica, druga partizanka - kad je riječ o drugoj generaciji, dakle mama i tata, mama je pravi ateist, tata - pokojni - je bio više agnostik, najviše zbog svoje prirode sklone dubokoumnim promišljanjima o svemu i svačemu. i ja i sestra smo krštene i tu je stalo svako naše daljnje druženje s crkvom. to vam sve pišem iz razloga da dobijete otprilike sliku moje obitelji.
juraj najesen kreće u prvi razred. dilema - da li ga upisati na vjeronauk ili ne. moj i mm prvi odgovor bio je ne, no počeli smo razmišljati o tome kad smo shvatili da će vjerojatno biti JEDINI u razredu. i sad, kažem si ja sebi, možda bolje da ide na vjeronauk nego da bude izdvojen iz razreda. i zašto ne bi nešto, uostalom, naučio o vjeri koja je uvelike prisutna u našem društvu - htjeli mi to ili ne. naravno da bi predmet vjerska kultura ili tako nešto bio prihvatljiviji, ali i ovako ništa loše ne može naučiti.
danas čitam spomenuti članak i opet mislim - crkva je oštro osudila pokušaje nekih njenih frakcija (dosta jakih, naročito u juž. americi) da izjednađe žene i muškarce kad je riječ o zaređivanju. dakle, zabranila je svaku mogućnost žena u svećenstvu s drakonskim kaznama- ekskomunikacijom žena, biskupa koji takav čin provedu i bilo kojim pomagačima (ispričavam se ako terminologija nije dobra).
takav stav se mora provlačiti i kroz vjeronauk - a to je u sukobu s ustavom republike hrvatske o zajamčenoj ravnopravnosti spolova. mogu li se na ustav pozvati i osuditi vjeroučitelja? ili je sporazum s vatikanom u hrvatskoj jači i od ustava?
što da radim? koje je vaše promišljanje o tome?