Mia potpisat ću mamitu...Krasno je to napisala.

A za osjećaj panike, odnosno klaustrofobije...desilo se više puta.
On bi cicao, a u meni gori.
Onda me počne gušiti, ne mogu se opustiti, osjećam trnce u nogama, ruke mi se tresu, osjećam se ko da sam bijesna, najrađe bi vikala.
Onda i vičem.
U kušin.
Pustim koju suzu.
Nakupljene emocije treba pustiti...
Nakon toga se osjećam puno bolje.
kad malac pusti, ode u kupatilo, uredim se i popijem ledenu kavu..
Ko nova.

I ne osjećam se manje mama zbog toga šta me uhvatio "moment".
I ne dođe mi da ostavim dojenje, jer znam da u biti uživam...
Jednostavno je to trenutak kad počnem misliti na sve šta mi se dešava u životu, kad sam u biti najmirnija.
Zato se trudim imati neku zanimaciju dok dojim. Ili čitam knjigu ili gledam televiziju. Po noći se više ne razbuđujem, ali ako me i uhvati, primjenjujem metodu lucky day...jednostavno se isključim.