dojenje i klaustrofobija

[mama_mia22]

da li se ikad kad dojite osjećate klaustrofobično??

meni se zna desit. pogotovo ujutro kad ju uzmem u krevet. ona bi jela a ja spavala. tad imam neki osjećaj zatočenosti i najradje bi bila bilo gdje drugdje na svijetu osim tu u krevetu dojeći ju. kao da se sve sužava oko mene, zidovi se bliže i sprešat će me. fakat loš osjećaj.

kasnije kad razmišljam o tome osjećam se loše zbog toga. prava dobra mama nikad ne bi trebala osjetit takvo što. a ujutro, opet isto.

jer se vama događa neš slično? jesam li normalna ja uoće?

kaj da radim? da popričam s nekim stručnim o tome??

oprostite na glupavoj temi al muči me to...

[Lucija Ellen]

ne, nikad
osjecam se predivno, zaljubljeno i lebdece. Uvijek. I bilo gdje. dojenje je vrijeme kad za nas vrijeme stane i kad smo na svijetu samo M. i ja.

[Lucija Ellen]

... sori, treba i nastavak:
ne mislim da ti nisi normalna jer se osjecas drugacije, mozda te samo umor baca s nogu.

[zhang]

mama_mia....samo hrabro.
meni se skoro ista stvar dogodila kada sam rodila. sve je bilo super prva 2 tjedna dok je mm bio sa mnom doma, ali nakon toga, kada bi on odlazio na posao, ja sam imala knedlu u grlu i pitanje: kako ću ja to?
taj osjećaj je trajao cca dva tjedna, nakon toga je postalo se normalno.
mislim da se to javlja osjećaj odgovornosti, barem je meni tako bilo, pitanje da li ću znati i moći brinuti se i odgojiti dijete... i tak, svašta od toga pomalo.
onda kreneš dan po dan, pa uhvatiš neku rutinu, postaneš sigurniji u svoje postupke, vidiš kako ti je dijete zadovoljno i kako fino napreduje, prođe onaj period kada si ošamućen od poroda...
nitko nas ne prprema na roditeljstvo u smislu da ti kaže što te sve čeka, a i da ti govore ne možeš shvatiti jer nikada nisi nešto slično uopće niti doživio...
ja mislim da je najveća promjena koja ti se u životu može dogoditi je ona između niti jednog djeteta i prvog djeteta, sav tvoj svijet mijenja fokus i centar, stvari se moraju polako složiti u novu sliku.
svatko od nas to prođe, ali svatko na svoj način.
bit će sve oke.

[kli_kli]

Meni se desava, narocito od kad je stariji, a znalo mi se desiti i kad je bio manji ako sisa po ceo dan.
Meni je to normalno, mislim, nikad nisam pomislila da cu zbog toga prekinuti sa dojenjem i sl.
Dobro, nikad nisam imala pravi osecaj klaustrofobije, ali da bih rado pobegla iz situacije i da se osecam kao zarobljenik (dvorca Zenda sto bi rekao Novi ) da.

[Mamita]

da li se ikad kad dojite osjećate klaustrofobično??

meni se zna desit. pogotovo ujutro kad ju uzmem u krevet. ona bi jela a ja spavala. tad imam neki osjećaj zatočenosti i najradje bi bila bilo gdje drugdje na svijetu osim tu u krevetu dojeći ju. kao da se sve sužava oko mene, zidovi se bliže i sprešat će me. fakat loš osjećaj.

kasnije kad razmišljam o tome osjećam se loše zbog toga. prava dobra mama nikad ne bi trebala osjetit takvo što. a ujutro, opet isto.

jer se vama događa neš slično? jesam li normalna ja uoće?

kaj da radim? da popričam s nekim stručnim o tome??

oprostite na glupavoj temi al muči me to...

upravo bi. i smjeh i lebdenje i zaljubljenost i plač i bijes i nemoć i vrištanje i plakanje. jer dijete te u biti ne poznaje ako se s njim samo smiješ i veseliš, a nikad ne pustiš suzu il ne vikneš.
dojenje nisu samo cvjeće i oblaci.

[kli_kli]

Bas tako Mamita

[zhabica]

kasnije kad razmišljam o tome osjećam se loše zbog toga. prava dobra mama nikad ne bi trebala osjetit takvo što. a ujutro, opet isto.

ma nemas se zasto lose osijecat. imas pravo na svoje osjecaje kakvi god oni bili, i lijepi i ruzni, pa ti si samo covjek, jedna obicna mama ko i svaka druga sa svojim brigama, problemima, strahovima ali i veseljem, ljubavlju i odgovornoscu za to malo bice.

zhang ti je lipo objasnila.

proci ce. ako nastane neki veci problem od toga onda bi trebala nekog strucnog ali meni se cini da je to nesto prolazno.

[grace]

Pokušaj odvojiti malo vremena za sebe radeći nešto što voliš, i ja se ponekad tako osjećam i analizirajući se zaključila sam da ti osjećaji tjeskobe dolaze kad sam preopterećena. Vježbe disanja i meditacija mogu biti od velike pomoći, a i suprug može uvelike svojim angažmanom doprinjeti da se bolje osjećaš. A što se dojenja tiče mi imamo već 24 mj. staža, dakle nema razloga za prestajanje. Zagrabi duboko u sebe i vidjeti ćeš da je to samo koincidencija što se ti osjećaji javljaju za vrijeme dojenja, razlozi su sasvim druge prirode. Nadam se da ćeš naći put da se bolje osjećaš.

[Lucija Ellen]

ali ja zaista uz dojenje nisam nikad osjetila nista negativno, znalo me je boljeti u startu, ali i dalje nisam imala prrema M. negativne emocije. Upoznala je ona moju losiju stranu no ona nije imala veze s dojenjem nego s nocnim budjenjem i plakanjem bez meni vidljivog razloga... tad sam znala biti ljuta i bijesna, iako razum zna da nije ona kriva. I sad mi je zao kad se sjetim. Mada znam da je normalno.

[zhang]

ne znam da li se kuži iz mog posta, ali moja knedla u grlu nije imala veze s dojenjem, i nije se javljala za vrijeme dojenja.
mislim da se kao što je grace rekla kod mie sasvim slučajno to poklopilo.

[Lucija Ellen]

NI iz mog se ne kuzi da sam imala uzasnih dojecih problema, no moja M nikad nije bila nacicavalica, dojenje nam traje kratko i ne budi se nocu cesto (sad samo jednom) tako da uz samo dojenje nikad nisam imala taj osjecaj umora i preiscrpljenosti. osim u startu ali i tada je svaki podoj za nas bio pobjeda a ne ne nesto sto me umara. S druge pak strane razumijem da moze biti katkad naporno i tesko. Tko zna kaj nas sve jos ceka...

[lucky day]

znala sam imati slican osjecaj negdje oko druge godine luke ali ne tako intezivan (tj. ne bi ga tako intezivno opisala)...

mislim da je to sasvm normalno...


moji prijedlozi za rjesenje:

1. probaj u tom trenu dublje disati i fokusirati se na disanje i opustanje tijela... probaj iskljuciti mozak... (zvuci mozda glupo ali probaj - stvarno pali)

2. dojenje s maramom ili u narucju dok hodas - probaj se izvjezbati dojenju na neke pokretnije nacine (marama, u narucju), pa kad te uhvati panika/klaustrofobija imas opciju ustajanja bez prekida dojenja...

[mama_mia22]

hvala vam cure tj. prijateljice moje divne!

kad sam postala ovaj topic mislila sam da mi niko neće nit odgovorit i da će te se svi zgražat. hvala vam, malo sam plakala čitajuć vaše odg.

zhang, potpuno si u pravu! to sigurno ima veze s odgovornošću jer me to što sam sad odgovorna majka ponekad malo stišće jer sam uvijek bila neodgovorno đubre i sad me malo strah da takva ne budem prema Umi. ma treba mi samo još malo vremena...

inaće, obožavam dojenje ali taj osjećaj mi se javlja u jutro dok dojimo u polusnu, kad je podsvijest najaktivnija. iz podsvjesti to dolazi. ostatak dana nemam tih problema.
sutra u jutro dok budemo dojile mislit ću na ovo šta ste mi rekle pa se klaustrofobija neće javit!

[zhang]

hej...kako je jutros?

nećeš biti neodgovorna, samo tii treba vremena. do sada si sve organizirala onako kako tebi paše, a od sada se moraš ravnati prema nekom drugom. ne možeš spavati, jesti, pa čak niti na wc baš onda kada si ti to zamisliš. i s tim se treba znati naučiti nositi. sasvim je normalno da smo ponekad ljuti, tužni, frustrirani or whatever.
kako beba raste, ona postaje malo samostalnija, a ti možeš sve više ugrabiti koju minutu za sebe.
bilo bi super, kao što su ti cure rekle, ako u toku dana možeš napraviti nešto što te veseli, dok netko drugi čuva bebu. ja od nedavno odem otrčati (imam doma traku), možda ti tako nešto pomogne: vježbanje uz cd, orbitec ili nešto slično. vježbanje potiče proizvodnju serotonina, a taj je zadužen za osjećaj sreće. a da ne govorimo koliko je vježbanje dobro za tvoju liniju.
osim toga, kada ideš u šetnju, nemoj samo izletiti iz kuće, namjesti frizuru, stavi maskaru... sve te male sitnice utječu na naše raspoloženje.
drži se.

[zhang]

ali taj osjećaj mi se javlja u jutro dok dojimo u polusnu, kad je podsvijest najaktivnija. iz podsvjesti to dolazi. ostatak dana nemam tih problema.

i meni se knedla javljala ujuto.

[zhabica]

osim toga, kada ideš u šetnju, nemoj samo izletiti iz kuće, namjesti frizuru, stavi maskaru... sve te male sitnice utječu na naše raspoloženje.
drži se.

pametnice! ovo i ja radim. doduse ne sminkam se ali se sredim po svoju, ne izadjem bas bezveze, posvetim si par minuta vise i to mi je kao vrijeme za mene i bas gustam!

mia duso, puno toga ti se mijenja u zivotu sa dolaskom bebe, nemoj bit prestroga prema sebi i previse ocekivat, treba vremena da se covjek nauci na novu ulogu, s vremenom to sve sjedne na svoje mjesto. i nikako nisi losa mama sta ti se to sve dogadja i javljaju razni osjecaji. to je sve dio "odrastanja" u smislu postajanja mamom.

[grace]

Ja mislim da ne trebaš potiskivati taj osjećaj jer ti to tvoja svijest javlja da se na neki način nešto nije kako treba. Kada te on obuzme primi ga i reci ok znam da si tu budi tu, budi tu, takav kakav jesi bez da se osjećaš loše i bez da ga potiskuješ, jednostavno on je tu takav kakav je kao neka stvar koja stoji pokraj tebe i nimalo ne utjeće na tvoj tok misli. Jer ako ga ignoriraš javiti će se u nekom drugom obliku. Činjenica da osim što si mama i tome si posvetila cijelo svoje biće ti si još uvijek i osoba za sebe pa u skladu sa time je u redu da imaš potrebe koje su vezane samo uz tebe i pokušaj ih ponekad ispuniti i vidjeti ćeš da ćeš biti ukupno zadovoljnija. Naravno ti ćeš puno bolje znati sama koji dio tvog života nije u potpunosti ispunjen onako kao ti to želiš i u skladu sa tim unesi neke promjene i tjeskoba će nestati. Možda samo moraš naućiti da svakodnevne probleme, one koje trenutno ne možeš riješiti jednostavno pustiš da prođu pored, možda su baš oni uzrok tvoje tjeskobe. Kao što rekoh poviri u sebe i sigurno češ se bolje osjećati

[grace]

Ja mislim da ne trebaš potiskivati taj osjećaj jer ti to tvoja svijest javlja da se na neki način nešto nije kako treba. Kada te on obuzme primi ga i reci ok znam da si tu budi tu, budi tu, takav kakav jesi bez da se osjećaš loše i bez da ga potiskuješ, jednostavno on je tu takav kakav je kao neka stvar koja stoji pokraj tebe i nimalo ne utjeće na tvoj tok misli. Jer ako ga ignoriraš javiti će se u nekom drugom obliku. Činjenica da osim što si mama i tome si posvetila cijelo svoje biće ti si još uvijek i osoba za sebe pa u skladu sa time je u redu da imaš potrebe koje su vezane samo uz tebe i pokušaj ih ponekad ispuniti i vidjeti ćeš da ćeš biti ukupno zadovoljnija. Naravno ti ćeš puno bolje znati sama koji dio tvog života nije u potpunosti ispunjen onako kao ti to želiš i u skladu sa tim unesi neke promjene i tjeskoba će nestati. Možda samo moraš naućiti da svakodnevne probleme, one koje trenutno ne možeš riješiti jednostavno pustiš da prođu pored, možda su baš oni uzrok tvoje tjeskobe. Kao što rekoh poviri u sebe i sigurno češ se bolje osjećati

[jadranka605]

Mia potpisat ću mamitu...Krasno je to napisala.

A za osjećaj panike, odnosno klaustrofobije...desilo se više puta.
On bi cicao, a u meni gori.
Onda me počne gušiti, ne mogu se opustiti, osjećam trnce u nogama, ruke mi se tresu, osjećam se ko da sam bijesna, najrađe bi vikala.
Onda i vičem.
U kušin.
Pustim koju suzu.
Nakupljene emocije treba pustiti...
Nakon toga se osjećam puno bolje.
kad malac pusti, ode u kupatilo, uredim se i popijem ledenu kavu..
Ko nova.

I ne osjećam se manje mama zbog toga šta me uhvatio "moment".
I ne dođe mi da ostavim dojenje, jer znam da u biti uživam...
Jednostavno je to trenutak kad počnem misliti na sve šta mi se dešava u životu, kad sam u biti najmirnija.
Zato se trudim imati neku zanimaciju dok dojim. Ili čitam knjigu ili gledam televiziju. Po noći se više ne razbuđujem, ali ako me i uhvati, primjenjujem metodu lucky day...jednostavno se isključim.

[mama_mia22]

opet jutros isto. opet polusan. 6.30-prvo buđenje. smije mi se kad me ugleda, odlazim popit vode, hranim ju, uživamo. kad pojede, moj tata ju uzima podrignut, oni se druže ujutro, to im je ritual. ja nastavljam spavat jer sam učila dokasno sinoć. nakon par sati, čujem Umino kmečanje. šizim na nju u plousnu i mislim si "šta se drečiš, koji vrag?" ružno baš. uzimam ju da je nahranim živčano onak i opet ista klaustrofobija. ali ovaj put sam se posvađala s tim osjećajem! rekla sam si "kaj briješ? daj se smiri." i smirila sam se. zaspale smo obadve. tak ću ubuduće.

možda to ima veze i s tim što sam pod stresom:
1.učim brutalno po noći jer mi rokovi poćiju 17. pa sam ujutro za niš.
2.dragog mi nema
3. uma me razmazila jer se ne budi noću
4. ovaj prijelaz iz barabe u mamu se desio naglo nekak pa se još privikavam

još jednom: hvala vam cure na toplini vašoj i brizi, ni ne slutite koliko mi to znači!

[vissnja]

Evo i mene.
Baš kao što je Jadranka napisala guši me, vrištala bih, pobegla... Totalna navala besa. I baš razmišljam da otvorim topic o tome kako se kontrolisati, kako se skulirati i pobediti bes.
Dešava mi se jer mala dva dnevna spavanja od 1-1.5h odrađuje sa sisom u ustima. Svo vreme. Ne smem ni da se pomerim. I u zadnje vreme nesvesno previdim znakove da joj se spava.... bežim od toga. Nekad je znala da zaspe u kolicima. Zadnja dva dana kada je ovo moje ludilo eskaliralo pokušala sam da pođem u šetnju ne bi li spavala u kolicima. Završilo je tako što sam je nosila svo vreme, spavala je na mom ramenu + sam gurala kolica.
I nemam rešenje, ali dešava mi se da besnim po cele dane. Ježim se kad pomislim na to njeno spavanje.
I hvala ti što si otvorila ovu temu
A valjda će biti bolje...

[zhang]

ja sam kad su bili rokovi bila luda i bez bebe. ne mogu si niti zamisliti ovakvu sitaciju.
svi smo mi nervozni i neraspoloženi kada smo neispavani. san je uz jelo i vodu najosnovnija fiziološka potreba.

[princess puffy]

Pokušaj odvojiti malo vremena za sebe radeći nešto što voliš, i ja se ponekad tako osjećam i analizirajući se zaključila sam da ti osjećaji tjeskobe dolaze kad sam preopterećena. Zagrabi duboko u sebe i vidjeti ćeš da je to samo koincidencija što se ti osjećaji javljaju za vrijeme dojenja, razlozi su sasvim druge prirode.

ajme grace je to predivno napisala (možda psiholog ili psihijatar?).ne znam koliko je tvoja beba stara,ali ja nakon više od 8 mjeseci neispavanosti, nakon boravka mog dijeteta na neonatologiji koji je ostavio neizbrisiv trag u meni, nakon strahovite brige da li je ona dojenjem sita ili gladna...sva se to nedavno projiciralo u raznorazne knedle u grlu, lupanje srca, vrtoglavice itd...a sve je to zato što nas je to malo biće okupiralo,beskrajno brinemo za njega i težimo biti presavršeni roditelji i naravno nitko nam ne treba pomoći.
ne mislimo na sebe jer mi više nismo važne i prioriteti su nam se skroz promijenili...slažem se s što je netko već napisao,treba pokušati barem malo odvojiti vremena za sebe ...faks je daleko iza mene,ali da imam uz sve ovo i ispite...ne vjerujem da bih mogla( a možda i bih jer bi bila 15 god.mlađa)

[mama_mia22]

kad idem na fx obučem neš lijepo, sjednem na svoj novi rozi bajk i stavim dylana u mp3. vozim se i pjevušim. i to me spašava.
samo ovih dana je grdo bilo vreme pa nisam mogla.

[Strobery Shortcake]

Svaka tebi čast sa faxom i bebom, ja da sam rodila prije kraja, sumnjam da bih završila!

[zhang]

mama_mia...sad znaš da ćeš nas morati obavještavati o položenim ispitima. samo da te čujemo da nisi neki položila .

[paid]

priključujem se da ti kažem kako je ovo sve normalno. ma prevelike su to promjene, praktički preko noći.

ja sam još prije godinu dana tulumarila na faksu, a sad imam muža, vrlo odgovoran posao, i žto je najvažnije jedan mali život za koji sam ja najodgovornija.
K tome sam još jedinica i svi se cijeli život meni prilagođavaju, a sad sam ja preko noći sve podredila nekome drugome.

pa svi te promjene doživljavamo na svoj način.mogu misliti kako je tebi koja si još naglije uletila u sve to.
no što je tih pola sata ili sat vremena nezadovoljstva prema beskrajnoj sreći koju osjećaš ostatak vremena...

[zhabica]

no što je tih pola sata ili sat vremena nezadovoljstva prema beskrajnoj sreći koju osjećaš ostatak vremena...

jako lijepo receno!