Drage mame vjernice, nisam se dosad javljala, a sada bih s vama podijelila jedno lijepo iskustvo vjerskog odgoja, a možda nekome bude i korisno .

Kao što neke od vas možda znaju, M je bio dosta živo dijete i kao takav "nemoguć" u crkvi. Sve ono što sam ja do njegove otprilike 5. godine mogla raditi bilo je: molitva prije spavanja, pričanje dječje Biblije sa slikama i odlazak na misu u crkvu koja ima veliki klaustar (vanjski) namijenjen upravo djeci i njihovu divljanju koje tada ne smeta ljudima unutar crkve.
Dakle, najprije bismo ušli u crkvu, nakon 5 minuta van, a nekad bismo odmah otišli u klaustar.

Međutim, moram vam priznati da se meni (a i mm-u još više) malo po malo prestala sviđati činjenica da M povezuje službu Božju sa skakanjem (makar je u toj crkvi jedan sjajan svećenik koji razumije potrebe obitelji s djecom i čak potiče dječju igru u tom prostoru). I nekako sam se osjećala prazno, pa sam odlučila M-a početi voditi u našu župnu crkvu gdje nema klaustra i mora se biti "na miru".
Ali s M-om sam napravila dogovor - budi dobar dokle možeš, nakon toga ćemo izaći s mise.

Zbog ove sam odluke doživjela kritike nekih bliskih mi vjernika (da time učim dijete kako je boravak na službi Božjoj proizvoljan), ali ja sam im odgovarala da mi je draže da dijete bude 10 minuta na misi, pa me nakon toga nešto pita o onome što je čuo ili vidio, nego da ga potkupljujem grickalicama i činim mu taj prostor mjestom dosade.

Gotovo godinu dana smo tako išli na misu. Malo po malo, vrijeme ostanka M-a na misi se produžavalo (ponekad bih i ja sugerirala npr. ajmo još samo dok se ne preočita Evanđelje ili sl.).
S 5 godina doživjela sam veliko iznenađenje - M je počeo sudjelovati na misi (koliko može i želi, npr. moli Očenaš, odlazi po križić kad je pričest, stavlja kune za lemozinu...). Kad se umori, nasloni se na mene, ja ga mazim, ali - ljudi su ga počeli hvaliti kako je dobar (što njemu strašno imponira jer se osjeća velik).
I dalje me pita o onome što na misi vidi. Nakon mise obično ga povedem na sok ili sladoled, ali mu to ne govorim prije radi nekakve motivacije, već ga nagradim na kraju i pohvalim ponašanje.

Da smo ostali u spomenutom klaustru, on bi i danas skakao (da i danas odemo tamo, vjerojatno bi se poveo za ostalim klincima )
Ovako je naučio razliku između sakralnog i profanog prostora i ponašanja u jednom i drugom.