I mi smo imali slučaj da su nam klinci nakon prve pričesti postavljali pitanja u stilu - zašto mi jedini u razredu moramo ići na Misu? Pa vidiš da i vjeroučiteljica ne ide kad ne mora!!! Uistinu, vjeroučiteljica koja je i naša susjedica i divna žena, ide na misu samo dok je školska godina. U vrijeme praznika ima odmor i od mise. Ali mi svi moramo biti svjesni da je vjera u djeci jaka onoliko koliko je jaka u obitelji. Objasnila sam im tada da je vjeroučiteljica možda svoj studij i zvanje izabrala jer nije uspjela upisati nešto drugo a ne iz stvarne želje da na taj način služi Bogu, a mi smo ti koji želimo slaviti Boga i zahvaljivati mu za sve što nam daje.ivana zg prvotno napisa
Vidjet ćeš Ivana zg što ti dijete bude više raslo, rasti će i tvoja nemoć da ovladaš svim izazovima koje to odrastanje nosi. Danas su svi puni savjeta o odgoju djece a tako je malo institucija koje će ti pružiti podršku i pomoć.
I sama razmišljam da li su uvijek polaznici katoličke škole, učitelji i ostali samo oni koji nose u svom srcu istinski mir i radost, oni kojima su lica radosna kao da Evanđelje čitaš iz njih (znaš o čemu pričam).
Vjerojatno ne, vjerojatno i u takve škole roditelji upisuju djecu jer misle da će njima biti lakše i da će skinuti s pleća poneku roditeljsku dužnost i prebaciti je na svećenike, učitelje i razredne kolege.
To ne može tako. Odgoj u vjeri počinje u obitelji, ali škola može dati obitelji ogromnu podršku na taj način što će npr. šesnaestogodišnjacima (a ja ih imam dvoje, pa znam gdje bi mi se najviše pomoglo) usaditi ispravne stavove o učenju, razonodi (da to ne bude pivo i viski a poslije izlazak u disko), seksualnosti, odnosu prema prijateljima, roditeljima. Ali ako roditelji ne odgajaju djecu, škola ne može ništa, pa bila ona i katolička.