Citiraj Zdenka2 prvotno napisa
Citiraj a zakaj prvotno napisa
no, moram dodati da ovaj problem (ne imanja) povjerenja postaje sve veci kako djeca rastu i kako od okoline rastu ocekivanja da ce se djeca znati sama cuvati.
Npr, meni je prilican problem ostaviti antuna s roditeljima nekih njegovih prijatelja jer znam da su manje oprezni od nas. Opcenito, primjecujem da smo mi (muz i ja) puno brizniji roditelji nego vecina ostalih. Pod brizniji ne mislim bolji, nego da mu postavljamo vise ogranicenja (recimo, ja jos uvijek imam velik strah od njegovog samostalnog kretanja u prometu).
Nekad se pitam da li je problem u nama ili u drugima. Cini mi se da ipak mi sami mozemo najbolje procijeniti za sto nam je dijete sposobno, a za sto nije.
Ono sto me muci - cini mi se da se vecina ostalih roditelja pocinje u nekoj dobi pouzdati u 'srecu' - u to da bude valjda sve dobro proslo. Pretpostavljam da u nekom trenutku djecu i treba prepustiti vlastitoj odgovornosti, i uzdati se u to da ce, na primjer, kad se upali zeleno na semaforu, prije kretanja provjeriti ima li desnih skretaca. E, ali ja za to jos nisam spremna.
E sad ja ovo moram potpisati.
Što se tiče ovog prvog, činjenica je da to postaje sve teže - djeca traže sve više i teže ih je čuvati. Zato svoju djecu dajem samo onima za koje znam da mogu riješiti i teže situacije, a da se ne izgube kad se djeca ne ponašaju "dobro" i kad hoće nešto po svome. Oni kojima ostavljam dijete znaju riješiti takve situacije bez ikakve nervoze i zato i ja mogu biti mirna.

Ovo što se tiče drugih roditelja - povremeno povjeravam svoju djecu brizi drugih roditelja, kad idu u posjete, ali samo u jako provjerenim uvjetima. Roditeljima koje procjenjujem da su brižni kao i ja dopuštam da odvedu moje dijete iz vrtića kod sebe (isto tako i mi povedemo drugu djecu kad dolaze k nama na igru). Želim da mi se jave i obavezno netko od nas ode po djecu.

Kad se radi o odgovornosti djece, prepuštam je djeci u nekim stvarima. Puštam ih same u park iza kuće, ali samo zajedno. Prelaženje ceste - pomalo ih vježbam u tome, ali u našoj prisutnosti. Sin je već prilično pouzdan, a kći postupno napreduje u pažljivosti.
A ja potpisujem oba vaša posta, no pomalo mi se čini da moji strahovi polako ali sigurno štete djetetovu osamostaljivanju i da je zbog mene nesigurna. Imate li i vi takav dojam? Mene je stvarno pomalo frka naročito kad me svi okolo zovu kobac :/ Inače imam povjerenja u svoje i muževe roditelje i nekoliko prijatelja i njima ju i dam na čuvanje i igru, drugima ne. No kad je i s osobama u koje imam beskrajno povjerenja mene peru ti neki strahovi i nema mi pomoći a i MM je takav.