Reagirate li na dječje uvrede?

[Sanja]

Mi smo par puta imali jako dobra iskustva sa ljubaznim obracanjem djetetu koje je nase dijete uvrijedilo, jednom cak i udarilo.

Ja jednostavno nekad ne vidim nacin kako rijesiti situaciju u kojoj jedno dijete povrijedi drugo, a da se izbjegne obracanje djetetu. Pogotovo jer jako cesto nema roditelja da se direktno ukljuci u sukob, onda kada je to potrebno.

Potpisujem Zoranu.

Da se problem dogodi u vrtiću (još, na sreću, nismo imali takav slučaj), obratila bih se teti, a ne roditelju.

Ako je roditelj (baka, deda, čuvalica...) prisutan, onda svakako njemu (tj. odraslom pratitelju djeteta), a ne direktno djetetu.

Tek ako je situacija takva da roditelji nisu pri ruci, obratit ću se djetetu, ali ne s pozicije autoriteta kojeg kao odrasla osoba imam, nego ljubazno i prijateljski.

Jedinako bih očekivala i od drugih odraslih kad su moja djeca u pitanju: dakle, u slučaju da nisam prisutna (to se ne događa, jer su moja djeca još premala da bi se igrala sama u parku), bilo bi mi ok da ih na lijep način upozore na neki problem, no svako iskazivanje autoriteta, bahatost ili krajnosti poput dočekivanja ispred škole, prijetnji i slično ne bih tolerirala.

[AdioMare]

Ah, gledaj... ne možeš biti isključivo za nešto ili protiv nečega, ali neke stvari možeš pretpostaviti.

Nema 2,3 tjedna da me MM nazvao i rekao kako u blizini gradilišta gdje on radi svako jutro obitava jedan osmo-devetogodišnji dječak tuto kompleto spreman za školu u koju - ne ode. Torbu s knjigama uredno nosi sa sobom svako jutro. MM mu je prišao i nakon razgovora koji mi se ne da prepričavati nazvao mene da mu nazovem roditelje jer se upravo boji otići i makar ga, iz daljine ne imati na oku. Šumarak je neki blizu, svakakvih majmuna ima, a dijete roditelje drži u zabludi da je u školi.

Naravno da nisam zvala kući upravo jer sam se bojala ovakve reakcije kakvu, Cvijeta, opisuješ ti: šamarčina u najmanju ruku, a gdje mlaćenje do besvjesti. Nazvala sam školu i zamolila školskog psihologa (nakon što sam ustanovila da to i to dijete ide u tu školu) da to odradi kako će najbolje ispasti i za roditelje i za dijete.
Dakle, pokušala sam spriječiti kažnjavanje toga tipa, iako, možda, do toga ne bi došlo.

U ovoj tvojoj situaciji je moglo ispasti i potpuno drugačije, da roditelj djetetu objasni sve moguće posljedice po njega i društvo itd... a ispade kako je.
Pa što ćemo? Toliko se otuđivati jedni od drugih, sklanjati djecu, ne iskomunicirati problem?
Naravno da se obratim djetetu koje je u nekom konfliku s mojim, bilo da mu se ispričam, bilo da ga spriječim sipati pogrde i ponašati se ružno. Ponekad odmaknem i sebe i dijete. Treba procijeniti, a ako si iz najbolje namjere pogriješio... pa nije ni na tebi cijela krivica. Jedino što ne možeš zaboraviti tugu kad se sjetiš šamarčine.

Mjera i mjera, u svemu je važna mjera.

[AdioMare]

Ako je roditelj (baka, deda, čuvalica...) prisutan, onda svakako njemu (tj. odraslom pratitelju djeteta), a ne direktno djetetu.

To je OK, ali ako dijete nije gegavac već dječak od svojih 5,6 godina, ja ne vidim ništa loše ako mu se ljubazno obratim, nisam ga time mislila preodgajati. Stvarno mi je malo blesavo ne obratiti se djetetu kao da pričan stranim jezikom koji ne razumije, pa mu roditelj treba prevesti.

Ako ga već (prisutni) roditelj nije upozorio na ponašanje, netko treba, zašto ne bih ja, ako je i moje dijete u pitanju?

[štrigica]

mjera...

relativan pojam... ako je imaš ti nema je onaj drugi i nastane problem... ja se jednostavno ne volim obraćat tuđoj djeci jer ne znam koja je mjera njihovih roditelja (prag tolerancije dječjih nestašluka ili dišpeta) niti znam koja je tom djetetu mjera za istinu...
a sa ovima s kojima se družimo - ako vičem na svoje vičem i na sve ostale i to isto rade i sve ostale mame ako ih hvalimo hvalimo i svoje i tuđe
to su sve naša dica

za tuđu - ne znam :/

[štrigica]

Ako ga već (prisutni) roditelj nije upozorio na ponašanje, netko treba, zašto ne bih ja, ako je i moje dijete u pitanju?

zbog toga što ako taj roditelj nije smatrao potrebnim da upozori svoje dijete na neprilično ponašanje to ponašanje smatra urednim...
i onda lako može doći do onoga: tko si ti da mom djetetu :? :/

[AdioMare]

Štrigica, kada kažem mjeru mislim na ovo što sam sad pročitala kod Zdenke, a znači da mogu upozoriti dijete da je nešto opasno (petarde u vatri) ili je neuljudno (pljuvanje po mom djetetu, ili gađanje kamenjem što je i opasno) ali ne mogu mu prijetiti ili kažnjavati. To je mjera.

i onda lako može doći do onoga: tko si ti da mom djetetu

Pa, može lako doći do svega, pa i do toga da me dočeka s pištoljem, jednoga dana.
Ja uglavnom maknem dijete kada vidim da je društvo divlje jer mi se neee daaa s nekim uvlačiti u takve duele, ali ako se nemam gdje maknuti, ako mi netko maltretira dijete u parku gdje mi se dijete redovito igra, mislim da tada trebam nešto napraviti. Razgovarati s djetetom, s roditeljima...

[štrigica]

evo još jedne prednosti života na selu :D

dok čitam Vaše postove baš se ne mogu zamisliti u ovakvim situacijama i sve sam sigurnija da bih prvi dan pobjegla iz parka di se dešavaju stvari koje mi ne pašu... a to naravno nije rješenje ... jer dokle bih se oda povlačila?
kužim mare tvoje stajalište skroz, ali u današnjem svijetu kada na krivo protumačeni dobar dan izvlače pištolje :? (karikiram - a možda i ne)

[Sanja]

Ako ga već (prisutni) roditelj nije upozorio na ponašanje, netko treba, zašto ne bih ja, ako je i moje dijete u pitanju?

Mislim da je pitanje u mjeri koju spominje Štrigica, a mjeru svi doživljavamo različito - ono što se jednom roditelju podrazumijeva, drugom je često totalno nebitno.

Meni je, zapravo, najneugodnije upozoravati djecu čiji su roditelji prisutni, jer ispada da pokušavam odgojiti i mlađu i stariju generaciju, a to je uvijek nezahvalno (iako, naravno, nema ni govora o bilo kakvom (pre)odgoju, nego samo o želji da njihovo dijete u tom trenu prestane prakticirati svoje nepoželjno ponašanje).

Npr. kad je Fiona imala tek nešto više od godine dana, redovno sam ju vodila na igranje u dječje kazalište koje nam je tada bilo usput - tamo je bilo mnogo djece njezine dobi, mnogo roditelja, bilo je baby-friendly uređeno, mogla se popiti kava... I manje-više svi roditelji su imali istu filozofiju odgoja, no našao se jedan tata koji je povremeno dolazio sa sinom i koji je poticao svoje dijete da drugoj djeci uzima igračke, da im se gura preko reda, da ih odgurne ako želi doći do nečega... :/ i ponosno bi komentirao "tako treba, tako ćeš naučiti da nešto postigneš u životu", "trebaš seč znati izboriti za sebe", i sve u tom stilu. :/

Što reći, što učiniti? Kome se obratiti, tati nasilniku koji odgaja budućeg nasilnika?

Moje rješenje u tim slučajevima bilo je micanje iz te situacije, uz objašnjenje Fioni zašto se mičemo (to sam si mogla dozvoliti, jer tata nije razumio hrvatski ).

No, ponekad se događa da su takvi slučajevi i ljudi koje poznaješ i nađeš se u situacijama iz kojih ne možeš samo tako izaći - i to bude prilično neugodno.

Recimo, neki obiteljski prijatelji mojih roditelja su često znali doći mojima u goste dok su im djeca bila jako mala i ni mama ni tata ih nisu upozoravali da ne uništavaju njegovani cvjetnjak koje mame (u kojeg je uloženo mnogo brige, njege, vremena i ljubavi). Mojoj mami je također bilo nezgodno upozoravati djecu čiji su roditelji prisutni i dobro vide da su mali hahari u uništavačkom raspoloženju, a kad bi klinci baš pretjerali, nešto bi im i rekla, pa bi nastupila neugodna tišina i tako u krug. :/

[cvijeta73]

[quote="Sanja"]

Recimo, neki obiteljski prijatelji mojih roditelja su često znali doći mojima u goste dok su im djeca bila jako mala i ni mama ni tata ih nisu upozoravali da ne uništavaju njegovani cvjetnjak koje mame (u kojeg je uloženo mnogo brige, njege, vremena i ljubavi). Mojoj mami je također bilo nezgodno upozoravati djecu čiji su roditelji prisutni i dobro vide da su mali hahari u uništavačkom raspoloženju, a kad bi klinci baš pretjerali, nešto bi im i rekla, pa bi nastupila neugodna tišina i tako u krug. :/

glasam za neugodnu tišinu - naspram uništenog cvjetnjaka.

[Sanja]

glasam za neugodnu tišinu - naspram uništenog cvjetnjaka.

Ma, vidi, neugodnjak je kako god okreneš: ako ne bi upozorila, onda je ona (moja mama) gutala knedle gledajući kako klinci uništavaju njezino cvijeće (i još više u sebi zamjerajući tim roditeljima koji ne upozoravaju svoju djecu da to ne bi trebala raditi), a ako ona sama upozori, onda pak druga strana bude u neugodnoj situaciji i, općenito uzevši, kad imaš ljude kojima je osjećaj za mjeru toliko različit, nema tu nekog sretnog rješenja.

No, ti dečki su sad već veliki i više ne idu s mamom i tatom u goste. (Ali mi ih se svi povremeno rado sjetimo. )

[AdioMare]

U situaciji koju si navela u dječjem kazalištu, i ja bih postupila isto. Tu nema šta nego se dovesti u jednu vrlo, vrlo neugodnu situaciju (a bar da kasnije urodi plodom, ali ne) i preostaje ti maknuti se.

Što se tiče travnjaka tvoje mame, ja bih na samom početku, kad bih snimila kako se situacija razvija, jasno i glasno rekla sa smješkom na licu: Dječice, evo, sve će vam teta dati; bojice, play station, slikovnice, sladoled, crtiće, ali od vas tražim da mi ne gazite po travnjaku.
I onda bih promatrala kako se mama i tata znoje obuzdavajući djecu koju ne mogu obuzdati, dok se jednom ne bi ustali i mi se pozdravili. Jednostavno bi im prepustila njihovu brigu.
Svaka čast, ali ja sam vrlo odrješita za neke stvari.

[AdioMare]

... kad imaš ljude kojima je osjećaj za mjeru toliko različit

... u svom domu postaviš svoju mjeru.
Ja i kad bih željela, ne bih se mogla praviti da ne vidim ili da mi nije važno. Na meni se to nekako vidi :/

[štrigica]

cvijetnjak kod nas nije mjesto za igru, za to imamo travnjak i to znaju sva djeca koja dođu kod mene...
prvi put kad priđu cvijetnjaku ja dođem do njih i uzmem ih za ruku i odvedem ih na travnjak... mi se tu igramo točka, dobacim loptu ...
ne opominjem ih niti roditelji osjećaju da se bavim preodgajanjem djeteta.. to je kod nas tako i gotovo... nisam do sada doživila niti jednu neugodnu tišinu... djeca prihvate ponašanje ostale djece koja su tad kod mene i cvijeće cvjeta...
ali opet, ovo funkcionira jer sam na svom terenu i tu su moja pravila... u parku bi to već teže išlo jer tko am ja da tamo postavljam svoja pravila...

[Sanja]

Što se tiče travnjaka tvoje mame, ja bih na samom početku, kad bih snimila kako se situacija razvija, jasno i glasno rekla sa smješkom na licu: Dječice, evo, sve će vam teta dati; bojice, play station, slikovnice, sladoled, crtiće, ali od vas tražim da mi ne gazite po travnjaku.

Eh sad, opisana situacija događala se davno (prije petnaestak godina), pa se više ne sjećam u kojoj ih je fazi upozoravala, no sjećam se da je. Čak mi se čini da je u startu rekla da moli da ne ulaze u cvjetnjak i ne gaze cvijeće, jer postoji i velik travnjak po kojem su mogli trčati gotovo bez ograničenja, a situacija je postala nezgodna kad se klinci nisu obazirali na njezine molbe, uz očiti blagoslov svojih roditelja.

Ona je obično klincima koji bi došli u goste nudila moje stare igračke (ja sam tada već bila velika), a nekako bi se očekivalo da i roditelji dofuraju svojoj djeci neku zanimaciju, zar ne?

... u svom domu postaviš svoju mjeru.

To stoji, ali to postavljanje mjere zna ispasti neugodno, jer ljudi primjedbe te vrste često shvate kao kritiku vlastitog sustava vrijednosti, odgoja i općenito puno osobnije i puno snažnije nego što je to zamišljeno, pa sasvim nepotrebno zauzimaju obrameni stav. Ili se jednostavno uvrijede.

[gita75]

Situacija koja mi je friška;
Mog sina je maltretirao klinac iz škole (stariji i veći). Ne toliko u školi koliko van škole. Maltretiranje je bilo prilično nedužno, ali iritirajuće. Npr. zvoni nam na vrata do besvjesti, gađa u prozor s kamenčićima, izgruda ga s ledenim snijegom, baci mu knjige u blato... Ovo sve dok nas nije bilo doma.
Obzirom da se to nije dešavalo na nastavi (niti u razredu) automatski isključujem učiteljicu kao osobu koja bi rješavala problem.
Roditelje (njegove) sam isključila kao moguće sugovornike jer ih poznajem i odgovorno tvrdim da od toga ne bi bilo ništa.
Dakle moje djete se osjećalo nezaštićeno i ja nisam htjela da se tako osjeća.
Ostala sam doma na bolovanju i mali je počeo zvonit. Ja sam se lijepo spustila do vrata, otvorila ih, primila malog za ruku da mi ne zbriše i...
Rekla sam mu da ostavi mog na miru, da je prevršio svaku mjeru, da ni njemu ne bi bilo ugodno da ja njega počnem gnjaviti jer sam veća i jača od njega i ako još jednom pozvoni za uho ću ga odvući doma (ovo je bio blef ).
Od onda smo mirni.

[cvijeta73]

[To stoji, ali to postavljanje mjere zna ispasti neugodno, jer ljudi primjedbe te vrste često shvate kao kritiku vlastitog sustava vrijednosti, odgoja i općenito puno osobnije i puno snažnije nego što je to zamišljeno, pa sasvim nepotrebno zauzimaju obrameni stav. Ili se jednostavno uvrijede.

vidiš, zato sam ja za razgovor s djecom - vjeruj mi, oni to uopće ne shvaćaju osobno, kako kritiku vlastitog sustava vrijednosti i sve ono što si nabrojala. shvaćaju je baš onako kako je i zamišljena - kao kritiku trenutnog ponašanja.

[Sanja]

[To stoji, ali to postavljanje mjere zna ispasti neugodno, jer ljudi primjedbe te vrste često shvate kao kritiku vlastitog sustava vrijednosti, odgoja i općenito puno osobnije i puno snažnije nego što je to zamišljeno, pa sasvim nepotrebno zauzimaju obrameni stav. Ili se jednostavno uvrijede.

vidiš, zato sam ja za razgovor s djecom - vjeruj mi, oni to uopće ne shvaćaju osobno, kako kritiku vlastitog sustava vrijednosti i sve ono što si nabrojala. shvaćaju je baš onako kako je i zamišljena - kao kritiku trenutnog ponašanja.

Pa ja uopće nisam protiv razgovora s djecom, dapače, u svom prvom postu sam citirala Zoranu , no na žalost događalo mi se da lijepo razgovaram s djetetom i sve se fino dogovorimo, kadli uleti majčica i kaže "ma, pusti ga neka se igra" i slično. Dakle, očigledno odobrava određeno ponašanje - i ne samo da ga odobrava, nego ga i potiče.

Smatraj se sretnom ako ti se još nije dogodila takva situacija.

[AdioMare]

Ma, kužim te ja, Sanja, (i tvoju mamu) nekim je ljudima totalni neugodnjak ono što drugi izusti kao od šale.

Kada i znam da će biti neugodne tišine meni je to neugodno, ali mi je neugodnija pomisao da netko uništava ono čemu se ja veselim ili sam skupo platila.
S druge strane se tješim da bih ja svoju djecu spriječila u takvim aktivnostima i čak mi ljudi prije kažu "daj olabavi, meni ne smeta", nego da mi moraju opomenuti dijete.

No, djeca odrastu, (kao tvoji poznanici) sve to nekako prođe, pa se možda na kraju sjetiš da si mogao nekada i zažmiriti ili pregristi jezik.

Povlačim 50% o mjeri.
Sve je to od stava preko situacije do raspoloženja. Može i obrnuto.

[Sirius Black]

A kaj ako vidiš da dijete uništava neku tuđu imovinu?

Evo primjera:
MM i ja smo bili prije par godina u dvorcu Veliki Tabor u kojem je muzej. Bio je neki stari instrument, mislim čembalo ili tak nešto i kao u svakom muzeju odvojeno ono špagom da ljudi ne bi dirali. Bile su dvije žene cca 30-35 god. s curicom i dečkom cca. 6 god. , manje nisu imali sigurno. I dođe mali do tog instrumenta, iščupa iz zida klin koji je bio privezan za uže i zabijen u zid, i počne divljački nabijati po tipkama. Dvije mame se zapričale, jedna se okrene i veli mirnim glasom: "daj nemoj to raditi, doći će striček koji tu radi pa će se ljutiti" i nastavi razgovarati. Za minutu ona opet: "Daj prestani, tužit ću te tati." MM i ja smo bili i :shock: , pa smo došli do njega. Ja sam mu rekla: "To se ne smije dirati. Makni se!" prijetećim tonom i pogledom, pa čim je odstupio, digla sam uže, stavila na mjesto i onda je mali zbrisao, valjda raditi neku drugu glupost jer mu je bilo dosadno. Mame su samo bile ovak Zato i rade takve stvari jer im roditelji ne kažu ništa a znaju da nitko drugi ne smije.

[cvijeta73]

A kaj ako vidiš da dijete uništava neku tuđu imovinu?

Evo primjera:
MM i ja smo bili prije par godina u dvorcu Veliki Tabor u kojem je muzej. Bio je neki stari instrument, mislim čembalo ili tak nešto i kao u svakom muzeju odvojeno ono špagom da ljudi ne bi dirali. Bile su dvije žene cca 30-35 god. s curicom i dečkom cca. 6 god. , manje nisu imali sigurno. I dođe mali do tog instrumenta, iščupa iz zida klin koji je bio privezan za uže i zabijen u zid, i počne divljački nabijati po tipkama. Dvije mame se zapričale, jedna se okrene i veli mirnim glasom: "daj nemoj to raditi, doći će striček koji tu radi pa će se ljutiti" i nastavi razgovarati. Za minutu ona opet: "Daj prestani, tužit ću te tati." MM i ja smo bili i :shock: , pa smo došli do njega. Ja sam mu rekla: "To se ne smije dirati. Makni se!" prijetećim tonom i pogledom, pa čim je odstupio, digla sam uže, stavila na mjesto i onda je mali zbrisao, valjda raditi neku drugu glupost jer mu je bilo dosadno. Mame su samo bile ovak Zato i rade takve stvari jer im roditelji ne kažu ništa a znaju da nitko drugi ne smije.

u prisutnosti roditelja, pod uvjetom da moje dijete nije ugroženo, mislim da ja ne bih reagirala.
AdioMare, zadnji tvoj post potpisujem.

[Trina]

Ronin,ja isto nekako mislim da ti je bila pretjerana reakcija.Znam (iz iskustva) da djeca znaju svašta reći u nekakvim trenucima,bez obzira što ih roditelji odgajaju potpuno drugačije.Ja bih reagirala da se radi o prijetnji ili fizičkom obračunu (u takvom slučaju i jesam intervenirala ali ne kod roditelja jer se radi o totalno disfunkcionalnoj obitelji nego direkt kod djeteta) a na tvom mjestu bila bih pričekala nekakav pogodan trenutak kad bih se našla s tom mamom i rekla joj to.Ali Ok,vidila si se mamom i to je riješeno.