kada sam prvi puta ostala trudna mislila sam da se takve stvari događaju drugima i da se meni tako što nikada neće dogoditi... i onda je krenulo...
prva trudnoća - gotovo pa savršena skoro do kraja, pred kraj saznajem da nešto nije u redu i da ćemo vjerojatno izgubiti bebicu. 23.03.07. u 35.tjednu carskim rezom rađam svoje prvorođeno, svoju curicu... nakon 9 sati patnje moja bebica umire tuga, bol, nevjerica... nema riječi kojima se to može opisati... i onda negdje u sebi čovjek skupi snage da krene dalje!
početkom godine ponovno ostajem trudna! sreća, veselje, uzbuđenje, strah negdje u podsvijesti... saznajem da čekamo dečkića, strah polako jenjava svi me uvjeravaju da će ovaj puta biti sve u redu...i onda u 27.tjednu - šok! opet isto, ide jače, ide brže...dijete umire ponovno rađam i ponovno mi odvoze moju bebu zauvijek...
odakle mi snage da nastavim dalje - ne znam, ponekad se i sama pitam! samo znam da nisam izgubila želju za ponovnom trudnoćom, a želja da i mene netko zove mama nadjačati će sve strahove, jer znam da negdje gore postoji jedno malo srčeko koje čeka da zakuca ispod moga, da uđe u moj dom i ostane ovdje...zauvijek

svim mamama malih anđela...
svim mamama ljubite i grlite svoju dječicu...