Draga iirraarraa!
plačem i plačem...i razmišljam već danima o tebi..
Dijelimo okrutnu sudbinu.
MM i ja smo se vjenčali na Valentinovo,nakon dva mjeseca poznanstva.
Priča kao iz najljepše bajke.Mjesec dana nakon ja trudna.Velika radost,veselje...i iznenađenje - nosila sam blizanke...
Birali smo dugo imena(tražili savršeno),tražili dok nismo odlučili..NIKA i DORA.
Imena za naše jednojačane curice...
Trbuh raste,gladimo ga svaki dan,pričamo im i pjevamo.
Zadnja tri mjeseca provela sam u bolnici zbog nadzora blizanačke trudnoće...NADZOR? U tri mjeseca "nadzora" beskrajna vađenja krvi samo (sve je uvijek bilo ok) i samo dva UZV!!!!
Ležala sam po cijele dane...brojili smo dane u očekivanju naših ljepotica...
Radim CTG,pokazuje se patnja jedne od bebica...dižem frku,nitko ne reagira,samo potpisuju papir da je uredan.
Kljukaju me normabelima.
Večer prije tragedije,CTG je savršen.SAVRŠEN! (kao da su me pozdravljale?!)
Brojim 35tjedana i jedan dan.Buđenje 3.12.2004. Ulazi sestra u sobu i donosi ctg aparat.Nađem jednu bebicu sa slabim otkucajima,a drugu ne mogu naći.Zove MM (kao i obično u to vrijeme) i govorim mu da upravo mjerim otkucaje,al se brinem jer ne mogu naći Doru.....Zovem sestru,dolazi i govorim joj,ona odmahuje rukom i opet odlazi...Nema ona vremena sad jer slijedi vizita...
PLačem...zovem MM...ne mogu ni govoriti...al on shvaća da se nešto događa i trči do bolnice...
I dalje tražim Doru,al mi ne pada još uvijek na pamet da je već umrla...Suze mi samo idu...Ridam...gotovo da nemam zraka...hvata me panika,al ulazi vizita i nadam se spasu i rješenju...o čemu se radi?? Ne shvaćam ni dalje...DObijam odgovor jednog od vrlo cijenjenih ginekologa
(citiram): "igrajte se još malo sa aparatom" Odlaze...
Nevjerica...nikad to neću zaboraviti....nikad...
Jedan od njih se ipak vraća u sobu (jedini koji se smilovao i shvatio da se nešto događa) ....i Nikini otkucaji slabe,već su isprekidani...
Odjednom se stvara strka...čujem ga da govori da odem na Colordoppler....
Tamo čitava svita odjednom...jedna ginekologica me miluje po kosi...ja pitam,svi šute i samo klimaju glavama...
Ona mi govori da odem u sobu i da će ona sad doći do mene...
Izlazim van,ne razumijem još uvijek ništa.Na samim vratima se gotovo sudaram sa MM...
Ulazimo u sobu,cimericu su izveli van iz sobe.Ležim na krevetu,MM me grli.Pun je pitanja,a ja mu ne znam ništa reći.
Odjednom mi sijevne kroz glavu da smo izgubili našu Doru...govorim mu to,on plače...Prvi put ga vidim da plače.Pokušava me utješiti,al nekako nam oboje ne ide.
Napokon ulazi ona ginekologica..iza nje sestra sa posudom sa dvije injekcije za smirenje...
Ona govori da smo izgubili OBJE bebe.
Zvoni mi u ušima,ne sjećam se dalje.....
Odjednom...u sobi moji i njegovi roditelji...svi plaču.Nitko ne zna što bi rekao.
U hodniku bolnice se ispred vrata čuje smijeh jednog od ginekologa...a cijela bolnica već bruji o mom "slučaju" kako su ga nazvali.
Klistir,pa brijanje.Sestra me zarezala...kapa mi krv među nogama.Ne osjećam bol...osjećam samo da sam umrla sa svojim curicama.
Izazivanje trudova.
U 22.15h rađam NIKU,a u 22.17h DORU na zadak.
Nemam snage pogledati ih....
Nakon svega dolazi mi ona ginekologica i tješi me.U očima joj vidim suze.
Hrabri me...traži riječi utjehe...
Žele me strpati nakon svega u sobu sa babinjačama...ta ginekologica se buni i smještaju me ipak u posebnu sobu.MM je tu.Čeka.Oči su mu natečene.
Opet injekcije za smirenje,pa tablete protiv bolova.U noći me budi nesnosna bol....bol kakvu je teško opisati.Zvonim sestri.Zvono odjekuje,al nema nikoga.Grabim mobitel.Zovem mamu da nazove bolnicu i odjel da mi pošalju nekoga.Nakon pol sata od zvonjave netko napokon stiže....
.......................................
Napokon vidim svoje male anđele,prelijepe su.Obukli su ih u robicu...
ljubimo ih...grlimo...pozdravljamo...pričamo...
Imaju svoj mali tihi dom...
Nikada više nisam nogom kročila u Petrovu.Ne mogu.Ne želim.

Ne prođe dan a da ih ne pozdravimo za laku noć.Ne prođe dan.To mi daje snage.....Sjetim se rođendana...zapalim im svijeću...

Nekoliko mjeseci poslije ostajem trudna.Spontani u 6.tj.
Opet suze...Opet bol...i vječno kada?

A onda....7.8.2006. rodila sam svoju lijepu djevojčicu Ellu...koju obožavamo naravno...uskoro će 2 godine i prava je mangupica!

Stravično je da smo doživjele takve velike tragedije...nema tih riječi koje mogu utješiti...Mi smo puno razgovarali sa obitelji i nama bliskim prijateljima...
Ja sam se nekako uhvatila toga da sam ponijela svoj križ to me drži...i nekako sam se onda i smirila..Vjerujem da su one sad naši anđeli koji nas čuvaju..
Želim ti reći da kreneš dalje,ne i da zaboraviš...
Pokušaj uživati u malim stvarima i tvoja će bebica stići...ja ću se večeras pomoliti za tebe!
Kao što je rekla Vodenjak- Živi život punim plućima, jer moraš pripremiti svoje tijelo, a i dušu za novu bebicu.

Iskreno mi je žao ako sam nekoga svojom tužnom pričom i velikom tragedijom uznemirila,vjerujte da mi to nije bila namjera.Oprostite.

ljubim vas sve...i moja ELLA!!!