Inače ne volim čitati ovakve priče jer sam preveliki emotivac i odmah mi se želudac stegne, grlo isto tako, a zapravo mi u sjećanje navru svi oni trenuci koje sam proživjela nakon 2,5 mjeseca trudnoće i svega što sam tad proživjela. Možda će netko misliti da je lakše jer je trudnoća bila mala, ali vjerujte, nije. Zato suosjećam sa svima vama, znam kako vam je, ali mogu vas i utješiti jer danas, 11 godina poslije toga, moja Emili i moj Pipi obasjavaju moj život, čine ga neizmjerljivo vrijednim! Isto to želim i vama, ali stvarno onako od kako bih željela najboljim prijateljicama!