ajmeee, napisala sam odgovor od pola stranice i forum ga pojeo :shock:
(pravo mi budi kad ne kopiram)

budući da sam sudjelovala u organizaciji od prve rasprodaje, pokušat ću ti odgovoriti: kad smo započinjale s ovom akcijom, nismo imale limit ni broja prodavatelja niti količine robe. pa su nam dolazili ljudi koji bi prikupili "prnje" cijeloga svojega susjedstva: dolazili su s onim velikim plastičnim kariranim torbama u kojima su žene svojevremeno švercale robu iz Turske i Trsta. U početku je ta roba bila toliko prljava da smo često noktima s nje strugali ostatke hrane, blata, trave... (da ne kažem kako je neka žena na prodaju donijela kutiju rahat-lokuma ). A ova roba koju si vidjela da je iz I svjetskog rata...e to je još "heute couture" naspram onoga što je tada stizalo (mirise ti, na sreću, dočarati ne mogu)
tada je primopredaja bila po cijeli dan, a u smjeni bi bile po 2-3 volonterke :shock: Sve je bilo drukčije.

Danas, ako imamo 200 prodavatelja sa po maksimalnih 50 komada robe... procijenili smo da je tih 10000 komada - naš limit. Jer, svaki komad treba prekontrolirati, ispisati cijenu, označiti splintom, unijeti u računalo i objesiti na vješalicu. Ogroman posao, vjeruj mi.
i onda još, nakon što cijela priča završi, svu neprodanu robu razvrstati u vrećice po šiframa prodavatelja i vratiti.

Nama je lijepo zaraditi za Udrugu, ali preko svojih mogućnosti ne možemo.

Što se vikanja tiče... obično sam ja ta koja urla, vrišti... Poznato je da ne dam jesti, piti niti ići u wc
RAzlog je najčešće ovaj koji Frida spominje; treba glasom savladati udaljenosti u velikoj dvorani, ali i dosegnuti što veći broj volontera. Istina je da nam ponekad i živčeki popuste , ali nije to ništa što nekoliko čokolada ne bi moglo riješiti.

petraa, sugestije su uvijek dobro došle: da ih nema, ne bismo organizacijski ovoliko napredovale. Ali, potrebno je staviti se i na drugu stranu, na našu. Vjeruj mi da onda sve izgleda drugačije