Kako se naučiti opuštati - kad si naučena stalno se boriti?

[Ifigenija]

Drage curke,
Imam jedan problem. Naime, kako sam se od vrlo rane mladosti brinula o sebi sama samcata, a na roditelje niti emotivno niti financijski nisam mogla računati (tj. mogla sam po cijenu da me otprilike razapnu na križ svoje hirovitosti), naučila sam se jako mlada biti odgovorna i snalažljiva, jer drugačije nisam mogla završiti faks, paralelno raditi, a morala sam i ostaviti vremena da si pomognem oko trauma i problema koje sam naslijedila iz roditeljskog doma. Rodbina me povremeno i odgovarala od studija jer su znali kako mi je povremeno jako teško, ali ja nisam htjela niti čut da je to neki problem; uza sve sam partijala, bavila se s puno stvari, zabavljala se kao i ostali studoši i nekako anestezirala osjećaj da mi je zapravo u svemu tome teško. Tada sam mislila da mi je super. Možda sam griješila u tome jer nikad (prije mm) nisam nikome niti rekla s čime se borim i kako mi je povremeno teško. Bilo mi je lakše durat samoj, a na površini živjet normalno. Sad znam da sam trebala biti iskrenija – imala bih manji osjećaj da sam sama, ali onda to nisam mogla, mislila sam da bih se slomila kad bih o tome pričala i da će me ljudi odbaciti zbog balasta s kojim živim. Glupa procjena, znam.
Tek kad sam završila studij shvatila sam što sam odvalila. Našla sam dobar posao, radila i počela se zabavljati, ali sam taman prekinula pargodišnju vezu (on nije bio baš neka potpora, ali ja to nisam kužila u ono vrijeme), ostala sama, na početku «karijere», podijelila se financijski s bivšim – i opet sam bila bez bez podrške, bez love i na početku samačkog života.

Nakon nekog vremena sam se zaljubila, našla predivnog partnera, nakon hodanja smo se oženili, pa sam ostala trudna... i sad mi ostaje još samo četiri i pol mjeseca do rođenja naše bebe, ne radim i imam vremena za sve što me ikada veselilo i zanimalo. Isprva sam s oduševljenjem prihvatila ovo vrijeme kao period u kojem mogu ajmo reć nadoknaditi sav mir i toplinu koja mi je ranije nedostajala, kad sam rano ustajala, kasno dolazila doma, radila više poslova... bla bla bla i stalno brinula kako ću se snać, što će bit sa mnom.... Ali odjednom sam shvatila da mi je preteško opustiti se i jednostavno uživati.
Kao da iza svakog ugla očekujem nevolje – a nema ih. Nisam navikla da ne moram brinuti oko love, oko obiteljskog sklada (moj muž je čudo od emotivne inteligencije i potpore...), dodatnih poslova – jednostavno sve što sam u životu htjela – postigla sam; sad preostaje lagano odrađivanje života bez golemih koraka naprijed.

Međutim, nisam naučila da imam toliko vremena za npr. dotjerivanje, za šetnje, za kavice, za čitanje (a za tim žudim cijeli život), nisam naučila da je sve okej, sve u redu; uhvati me panika – a zašto ja sad ne radim ovo ili ono – sjetim se ja –što imam za raditi (skuhati ručak, otuširati se, malo pospremiti, čitati, uživati i eventualno dočekati muža da se zekamo i uživamo kad dođe...) – ali me to prepadne. Do sad sam uvijek u tom svom radu, trudu, probijanju nastojala malo i pobjeć od svih misli koje me muče. Sad nemam što tako važno odrađivati pa sam se suočila sa tim nekim ružnim emocijama od prije. I ne želim više bježati. Mogla bih sada krenuti u neki biznis, u neko učenje, nešto – ali znam da je to medvjeđa usluga sebi. Kad je sve lijepo i mirno – ima da se tako i ponašam, jel tako. Nije da nam ekstra lova ne bi dobro došla, ali puno je bitnije da ja naučim da je sve okej i da je opuštanje jednako bitno kao trud i rad, kako za mene, tako i za nas, za našu bebu i našu obitelj.

Vratit ću se raditi kad dijete napuni godinu, možda mijenjati posao, sigurno me čekaju novi izazovi, ma i odgoj djeteta je sam po sebi veliki izazov, ali sve to skupa nije tako tragično (nisam sama, tako prepuštena sebi kao za vrijeme studija i neposredno nakon) i nije svaki korak odlučujući, ali ja nikako da se naviknem da je sve okej, da će sve biti okej i da fakat nemam razloga za brigu. A i sve moje brige hoću li (obzirom na moje iskustvo zlostavljanja u obitelji) moći imati normalnu obitelj i sretan brak su jednostavno nestale. Imam sretan i veseo brak, iskrenog i predivnog muža, a i ja se očito ponašam kao da se puno toga nije dogodilo i znam da je i moj muž sretan sa mnom. Relativno okej se slažemo s njegovim, imamo divne prijatelje – sve pet. To mi daje osjećaj zadovoljstva i mira, ali uvijek si mislim – a što ako... pa onda povremene noćne more i taj užasni PTSP... – povremeno se osjetim kao da sam opet usred svega onog lošeg i imam osjećaj da tonem u ono što je nekad bilo. Brrrrr.

Želim lijepo i mirno provesti naredna četiri i pol mjeseca, baš želim jer mislim da mi to treba i to baš tako. I mogu vam reći da mi je to teži zadatak nego da moram osnovat novu firmu i izgradit tri kuće svojim rukama.

Možda će nekome biti smiješno to što ja u biti želim mirno i bez grižnje savjesti sjedit pred ogledalom, na kavici, fenirat se, probat pedesetu varijantu make-up-a, čitat romane za zabavu i takve stvari, ali meni je to izazov strašan.

Pomozite kako znate

[apricot]

Mislim da nisi jedina koja, nakon divnog dana, liježe u krevet sa mišlju: ma sigurno ima nešto što bi me moglo mučiti!
Kao što nisi jedina koja se ne zna obraniti od takve napasti...
Pitala sam starije žene.. one kažu da su to učile godinama.
Ja sad samo ne znam hoće li godine same po sebi, vremenom, donijeti promjenu, ili ipak ja moram nešto učiniti.
Nisam ti pomogla... samo da znaš da nas ima još...

[Ifigenija]

Znam da nas ima još Mislim da je većina ljudi u našem kulturnom krugu učena da brine više nego što je potrebno, e sad - mrvicu više ili puuuuno više - to radi razliku.

Kako se želim opustiti...

[snorki]

Ifi, ovo preostalo trudnoce iskoristi za sebe. Poslije neces imati toliko vremena. Zeno, bulji u prazno
Ja sam u trudnoci procitala hrpuuuu knjiga, gledala kroz prozor dok pada snijeg, pregledala sve glupave serije, filmove, jela ko zivotinja, provodila vrijeme sa muzem kad je slobodan.
procitaj Legendu o Ali-Pasi (Enver Colakovic), ako nisi vec.... Ja sam je u prvoj trudnoci procitala tri puta

[Ifigenija]

Ifi, ovo preostalo trudnoce iskoristi za sebe. Poslije neces imati toliko vremena. Zeno, bulji u prazno
Ja sam u trudnoci procitala hrpuuuu knjiga, gledala kroz prozor dok pada snijeg, pregledala sve glupave serije, filmove, jela ko zivotinja, provodila vrijeme sa muzem kad je slobodan.
procitaj Legendu o Ali-Pasi (Enver Colakovic), ako nisi vec.... Ja sam je u prvoj trudnoci procitala tri puta

Ja bih to tako voljela...

[davorka]

Ima takvih osoba ( i sama sam takva) koje moraju imati sve konce u svojim rukama, teško im je jednostavno uživati i opustiti se kao da će nešto važno propustiti. Mislim da si ti zaista odradila jedan ogroman posao (završila faks, našla posao i sve to sama i bez potpore roditelja i još uz to u tako nezavidnoj obiteljskoj situaciji). Zaslužila si sada mir, sretno iščekivanje bebe, zaslužila si divnog muža i zato uživaj u tome što imaš i budi sretna.

[snorki]

Ifi, ja sam uspjela uspostaviti nekakvu zivotnu ravnotezu kada upoznala svog muza, a posebno kada sa ostala trudna. za razliku od tebe imala sam roditeljsku ljubav, ali sam u nekim drugim stvarima prosla kroz pakao. Najbitnije je sa sobom racistit i uzivati u onome sto imas. A koliko vidim, imas mnogo vise nesgo sto ima vecina ljudi na zemaljskoj kugli. To je recenica koju uvijek sebi ponavljam kada ne mogu da se opustim.

[litala]

svi mi imamo neke svoje terete koje vucemo iz davnina (preko sedam gora sedam dola i sedam planina... )

neki od nas ih ni ne primjecujemo. a neki, kao ti nazalost, su i previse svjesni sto je i kako je.

ja osobno nemam takvog "napetog" iskustva. moja je proslost, iako ne ruzicasta, ipak poprilicno blaga.

ali. mm za sobom ima proslost koja moze stati uz bok ovoj tvojoj prici. drugaciji su detalji, naravno, no to i nije toliko bitno. mi smo zajedno evo vec preko sedam godina. i ono sto ti mogu reci je da ja sad, nakon toliko vremena, u onim trenucima kad smo doma, zavaljeni, opusteni, vidim na njegovom licu - spokoj... ali na pocetku nije bilo tako bio je napet, bio je zabrinut, bio je... znas i sama... i trebalo mu je dugo, jako dugo da se nauci opustiti, da do kraja prihvati da mi imamo mir, srecu, ljubav i radost - kao kontru od one brige, psihickog maltretiranja, laganja, varanja.... koje je imao prije kao dobro jutro sve je to njemu bio dugotrajan proces. naviknuti se na stabilnost, na podrsku, na vjeru, ljubav i toplinu... prihvacao je, bio je sretan i radostan zbog toga, ali nije do kraja mogao osjetiti opustanje, prepustanje... trebalo mu je stvarno puno vremena...

tako da ja sad nemam ustvari nekog pamtnog savjeta. mogu ti reci da ce ti vremena trebati i pozeljeti ti da ti to vrijeme kratko traje.

sretno

[Ifigenija]

svi mi imamo neke svoje terete koje vucemo iz davnina (preko sedam gora sedam dola i sedam planina... )

neki od nas ih ni ne primjecujemo. a neki, kao ti nazalost, su i previse svjesni sto je i kako je.

ja osobno nemam takvog "napetog" iskustva. moja je proslost, iako ne ruzicasta, ipak poprilicno blaga.

ali. mm za sobom ima proslost koja moze stati uz bok ovoj tvojoj prici. drugaciji su detalji, naravno, no to i nije toliko bitno. mi smo zajedno evo vec preko sedam godina. i ono sto ti mogu reci je da ja sad, nakon toliko vremena, u onim trenucima kad smo doma, zavaljeni, opusteni, vidim na njegovom licu - spokoj... ali na pocetku nije bilo tako bio je napet, bio je zabrinut, bio je... znas i sama... i trebalo mu je dugo, jako dugo da se nauci opustiti, da do kraja prihvati da mi imamo mir, srecu, ljubav i radost - kao kontru od one brige, psihickog maltretiranja, laganja, varanja.... koje je imao prije kao dobro jutro sve je to njemu bio dugotrajan proces. naviknuti se na stabilnost, na podrsku, na vjeru, ljubav i toplinu... prihvacao je, bio je sretan i radostan zbog toga, ali nije do kraja mogao osjetiti opustanje, prepustanje... trebalo mu je stvarno puno vremena...

tako da ja sad nemam ustvari nekog pamtnog savjeta. mogu ti reci da ce ti vremena trebati i pozeljeti ti da ti to vrijeme kratko traje.

sretno

To je prekrasna priča! Drago mi je da je tm imao sreću da naleti na tebe! Jedva čekam da dođe i za mene taj dan kada ću reagirati primjereno situaciji... znači s mirom i spokojem

[litala]

draga, u tvom prvom postu lijepo pise da si i sama "dobro" naletila

prepusti se vremenu i s vremenom ces osjetiti prepustanje

sretno jos jednom

[Nani]

Kako te dobro razumijem.....opuštanje i bezbrižnost za mene je nešto teško ostvarivo....i kad je sve najbolje i najljepše postoji nešto što grize i i izjeda.....

[Ifigenija]

Neću se predati; valjda se nakon svega što sam prošla mogu naučiti opuštati, sjedit pred ogledalom, šetat i čituckat, pa ne može to bit najteža stvar na svijetu.

Evo što sam napravila: u svoj sam planer unijela da se moram ujutro razvlačit, da se moram polako dotjerivat, poslijepodne čitat i zurit u prazno i sl. Na svašta se čovjek navikne.

ps Već i to što sam rekla što me muči pomoglo mi je da se osjećam malo bolje.

[snorki]

Mislim da tsvoju ulogu igraju i podivljali trudnicki hormoni

[mami]

Uobičajeno raspoloženje trudnice, ništa neobično bez obzira na cijelu tvoju dosadašnju priču ... Bila si borac, zbunjuje te ovaj sadašnji sporiji ritam, ali i trudnoća je jedno drugo stanje, ona također nosi svoju vrstu stresa, upravo ovakvog, nedefiniranog, bezrazložnog, a opet sveprisutnog. Međutim tvoja obveza je pozitivno razmišljati, zbog djeteta, ono mora dobivati puno sretnih podražaja, čak i kad bude situacija s razlogom za brigu! Budi sretna mama sretne bebe, to je najvažnije!
I iz iskustva, puno spavaj jer još godinama nećeš više imati takvu priliku ...

[Brunda]

Mislim da je jako bitno da si toga svega svjesna.
Ako ne možeš bez nekog reda i zadanih obaveza, probaj si napraviti plan stvari koje bi voljela napraviti za sebe prije rođenja dijeteta, jer činjenica je da poslije više većeš imati toliko vremena za sebe.
Upiši neki tečaj ako te zanima, čitaj, slikaj, šeći se...
Gledaj na to kao na nešto što je dobro za tebe, za tvoj mir i zadovoljstvo.
Isplaniraj si dan unaprijed, ali nemoj se pretrpati da ne stigneš u svemu što radiš uživati, jer ipak to radiš zato da ti bude lijepo.

I još jedna stvar. Mami je napisala da kada rodiš nećeš godinama moći spavati.
U našem slučaju to nije bilo tako. Sven je sa 2 mjeseca spavao čitavu noć (8 sati u komadu). Sada odradi po 11-12 sati u komadu.
Znam da nisu sva djeca takva, ali nije ni da su totalna rijetkost. Ja ih poznajem dosta.

[mara]

Ifi, ti si ko ja.
Jednostavno si NESTRPLJIVA!!!!!!

Uvijek kažem da kad se naučim strpljivosti, biti ću savršena sebi i drugima.

[Ifigenija]

Ifi, ti si ko ja.
Jednostavno si NESTRPLJIVA!!!!!!

Uvijek kažem da kad se naučim strpljivosti, biti ću savršena sebi i drugima.

To je bome istina. Sve bih odmah i sad - ako ispred sebe imam nešto što me veseli / plaši /što mi je izazov u stanju sam pustit SVE i koncentrirat se na iščekivanje tog velikog trenutka; pripremat se, strahovat, ratovat, bilo što, samo da ne živim mirno i smireno. Informirala sam se valjda o SVEMU o porodu, dojenju, prvih par mjeseci bebinog života - valjda sad više nemam šta pa me šora panika od praznine. Al neka jesam, sad imam 4,5 mjeseci za idilu.

Znam ja teoretski da sve što imamo je ovaj trenutak - jer možda već sutra naletimo pod tramvaj (nedaj Bože, ja ovo ko primjer :shock: ) - ali ponekad mi se teško toga držati.

Nakon jutrošnje krize koja me baš pošteno oprala fino sam se dogovorila sa sobom da neću više tako. Razvlačila sam se po kuhinji, spremuckala, kuhala polako i pomalo, a poslije sam išla čitati krimić, dotjerat ću se i idem vani u kupovinu. Pa nigdje ne gori miša mu njegovog!!!

Divno je kako je na moju opuštenost reagirao mm -

[sandraf]

gobleni!!!

vidim da kolutas ocima...

a lijepo sam vec milijun puta pisala o tome na forumu, valjda sam ti na tu temu poslala i pokoji pp. probaj, sto mos' izgubit? goblen djecji najjednostavniji kosta max. 50 kn. nema veze sto ne znas pravi bod. ne znam ni ja...

ili puzzle!!! da sam sad trudna - evo - slagala bih puzzle.

... kupala se, uzivala, mijenjala 50 puta make up, hodocastila po ducanima i ne razmisljala o tehnikama opustanja u najopustenijoj situaciji i trenucima mog zivota!

ne razmisljala o situaciji na poslu, promjeni posla, borbama koje sam kroz zivot vojevala - sve je to jos najmanje godinu i 4.5 mjeseca daleko od tebe....

[sunce]

Imamo istu dijagnozu.
Jednom me frend ulovio 'nespremnu' (jer uvijek tražim odgovor na sve, a tad ga nekim čudom nisam imala) i navalio da me vodi na tehnike opuštanja i da će me naučiti disati.

Objasnio je da je i opuštanje VJEŠTINA koja se UČI.
Nisam se dala. A kako ću, probleme rješavam sama!?! A ako se uči, pa valjda i sama mogu naučiti opustiti se.
To je bilo koncem devedesetih. Naravno da nisam naučila.
U trudnoći su me sve brige prale još intenzivnije, hormoni su divljali. Sve je rezultiralo NESANICOM, spavala sam nekih smiješnih tri sata dnevno, ne šalim se. Ginekolog me tjerao da pijem Normabele. Nisam.
Pa su ove godine uzredali smrtni slučajevi u familiji. Pa uvijek fali love. Pa mi stalno pred očima trepti pitanje 'jesam li dobra majka, zaslužujem li ja tako čudesno dijete'.

I zavidim mužu, koji je čvrsto na zemlji da čvršće ne može biti. I smeta ga što se ne znam opustiti, isprva se čudio, sad mu se to sve manje sviđa.
Mozak mi radi 24 h, bez pauze, apsolviram 35.000 stvari istovremeno, dok ostatak ekipe u maloj obitelji spava.
I sad si me podsjetila da bih možda trebala nazvati frenda i žicati neka me uči. Ponekad mi je teško biti samoj u tom kaosu, kao sada, dok sam pročitala tvoj post i prepoznala znak za uzbunu.

I nadam se da si se super provela u shoppingu.
Mi ćemo u utorak, veselim se u Fabijanovoj maniri, skoro pa mašem rukama od sreće. I naravno da istovremeno zamišljam najcrnje hororce s carinicima.

[anek]

Cure moje, pretjerana briga, analiziranje svega i svačega što je bilo u prošlosti, i što bi moglo biti u budućnosti, razmišljanje o puno stvari istovremeno - to je ženska priroda, tako nas se puno pronalazi u tome. ima malo osoba koje nisu doživjele neke ružne stvari u prošlosti, ali zaista se treba naučiti živjeti u sadašnjosti, opustiti se i uživati u svakom trenutku ma koliko to zvučalo otrcano i kao fraza...
majčinstvo me jako promijenilo i zaista sam od kako se Vid rodio doživjela mnoge trenutke totalnog mira i uživanja s tim malim i od kako je on s nama to mi je "prosvijetlilo" sve aspekte života..
najgore mi je kad me neke ružne stvari podsjete koliko sam zapravo sretna; nedavno mi je jedna jako jako dobra frendica javila da je strašno bolesna, operirana je i kao posljedica čitave priče je 100% sigurno da neće nikada moći zatrudniti i roditi dijete, ona ima 28 godina. život joj se preokrenuo naglavačke; razmišlja o tome kako sačuvati živu glavu i apsolutno svi prioriteti su joj se preokrenuli. zašto vam pišem o tome?
vidjela sam se s njom jučer - ona je nasmijana, puna vjere u dobro, pozitiva totalna /ali stvarno/. ona je prihvatila to što joj se događa, kaže da joj je ta grozna bolest pomogla da shvati neke stvari u životu - između ostalog i to da se treba OPUSTITI, UŽIVATI U MALIM STVARIMA, NE BRINUTI PREVIŠE, NE IZJEDATI SE IZNUTRA.
kad pogledam u MM-a i Vida kako spavaju na krevetu dok ovo pišem, znam da je u pravu, što mi više treba....

[lejla]

Ah Ifi kako te razumijem.

Ja sam svoje trudnoce 'upropastila' razmisljanjem da sve nesto moram. Prvu sam nuzno morala braniti magistrat, koji je isto tako mogao cekati barem pola godine. Drugu sam se morala seliti. Onda sam isla na jogu, i mogu ti reci da sam puno uravnotezenija.

Moja sestra uvijek kase (prije nego ce doci kod nas) da nista ne planiram i da se idemo odmarati. Ja sam od onih koji svaku stotinjku dana moraju imati prokupaciju kao odbranu od mogucih razmisljanja.

Gore pisem da sam uravnotezenija. Time mislim na spoljasnjot, jer u dubini duse se i dalje nista ne mijenja jedino sam malo odmornija jer si cesce dozvoljavam da se naspavam, i sl. I dlje ne vidim neki smisao toga da idem satima sjedit' po kaficima, u restoranimai sl. Tamo idem (i to ne-rijtko) kad' sam gladna, zedna, trebam WC.

[MajaMajica]

curke čitam sve vaše postove i mislim kako smo sve slične i imamo slične probleme..ima ponešto i u tome što je netko napisao da je to ženska priroda..ali sad napokon znam sebi reći-ej dosta je! Sad stani, duboko udahni i promisli što bi doista željela raditi, a ne što moraš ili što čeka. Više puta upali..
Tebi Ifi želim sretnu trudnoću i porod, radi ono šte te ispunja, makar to bilo pospremanje stvari po kući ili za bebu, bar ćeš osjetit zadovoljstvo što si napravila nešto korisno..pa znaš onu, u radu je spas!

[Ifigenija]

Curke, osjećala sam se ko luđakinja kad sam pisala svoj post, a sad vidim da se puno žena tako osjeća. Pa valjda nisam totalno poremećena

Najgore je što ja čak znam tehnike opuštanja koje rade kod mene - ali ne radim ih - jer možda bih mogla nešto napraviti, nešto korisno, nešto od čega ću zaraditi, nešto od čega ću napredovati, nešto ja ne znam više što...

A zapravo mi niti zarada, niti napredovanje niti bilo što ne znači - lova koju mogu dić dotičnim stvarima je sitna (a i ionako to odradim tu i tamo - znači nema potrebe sto sati razmišljat o poslu od tri sata, al ja to redovno radim), a i stalno se bojim da ne oglupim, da se ne opustim /prepustim... ma što da vam kažem, donedavno sam prezirala društvene igre i sl. jerbo nisu intelektualno-ne-znam-što. A do dvadesetete sam gledala sam art filmove

Mislim, obzirom s kime sam rasla i koja me sredina okruživala - nije ni čudo da ne želim postat ko oni, ali malo sam ja to krivo pokopčala.
Tj. ne čini me kartanje propalicom ni alkosom, niti me čitanje ljubića čini frustriranom domaćicom. Al nekih se predodžbi iz glave teško osloboditi. A puno sam krivih linkova očito uspjela skovat.

E i još nešto - jesu li vaše mame stalno bile u fakin žurbi - te spremit, te kupit, te skuhat; moja nikad nije sjela osim kad bi kolabirala. I sjećam se spremanja za izać s njom iz kuće - na gotovs - koje polako češljanje, koje dotjerivanje, trebaš ko vojska u roku 15 sec uskočit u opremu i trčat niz stubište na postrojavanje Šoping - osvajanje Normandije. Putovanje - Hirošima i Nagasaki, uz jednak broj žrtava

I onda ja u svim tim svakodnevnim situacijama iznutra osjećam da me netko puša, osjećam napetost koja nema veze niti s vremenom, niti s objektivnom situacijom, ni sa čime... ali je vrlo realno osjećam.

Jučer sam namjerno išla polako se lickat, krenut u šoping nekih sitnih stvari netom prije zatvaranja dućana - i sve sam stigla. Bez grižnje savjesti zašto se toliko lickam, zašto ovo, zašto ono. Bio je to super osjećaj!

Jebenti, lakše završit faks nego se opustit...

ps Jel zna netko nekog dobrog psihologa koji može pomoć oko ovakvih stvari?

[maria71]

E i još nešto - jesu li vaše mame stalno bile u fakin žurbi - te spremit, te kupit, te skuhat; moja nikad nije sjela osim kad bi kolabirala. I sjećam se spremanja za izać s njom iz kuće - na gotovs - koje polako češljanje, koje dotjerivanje, trebaš ko vojska u roku 15 sec uskočit u opremu i trčat niz stubište na postrojavanje Šoping - osvajanje Normandije. Putovanje - Hirošima i Nagasaki, uz jednak broj žrtava

takva je bila baka,mamina mama i to je uspješno prenijela na nju
riješila sam ti seminarom "kidanje veza"

[Fortuna]

ja cu ti javit dobrog psihologa u zg samo sam zagubila br pa moram jednu zensku pitat ( ako ona ne vidi prije mene ovaj topic pa ti javi).
zena je krasna i pravi je strucnjak za ljecenje duse a pogotovo odnosa u obitelji i proslosti
biti trudna je velika promjena za zenu kako fizicka tako i psihicka.
neke stvari koje su duboko potisnute iz proslosti ponovo izranjaju jer su nam u stvari pokazatelji sta nas mozda ceka u skoroj buducnosti samo ovaj put sa zamjenjenim ulogama. bas zato miljun puta ces preispitivati ponasanje svoje matere i zeliti ces biti svom ditetu bas onakva kakvu si ti htjela da tvoja mater bude prema tebi i jeziti ces se svaki put ako se u nekom svom postupku prema djetetu budes ponasala kao ona ( a npr to njeno ponasanje te ljutilo, vrjedalo, zalostilo ili slicno)
naravno da bi sve mi tokom trudnoce htjele nekako blizi kontakt sa nasim materama i cut od njih kako su one prozivljavale svoju trudnocu i o cem,u su razmisljale, cuti njihove strahove ali ta generacija rodena 40 i neke su ka jedna vrsta frizidera i rjetko govore o osjecajima ali zato caste sa kritikom cim zinu.
svi strahovi koje imas su povezani sa proslosti a ne buducnosti i kako ces ti biti prema bebi jer ne moze te biti strah od neceg nepoznatog vec se bojis da ne prozivis ponovo ti ili tvoja beba onaj strah jako poznat iz proslosti.

jako je dobro ako si rjesila prije poroda da odes kod kvalitetnog psihologa da se uz njenu/njegovu pomoc rjesis svih repova proslosti i kao sretna i vesela mama docekas vasu bebu.
i da........ pun je misec pa nije cudo da se svakakve misli setaju i vrte po glavi

[Ifigenija]

[/quote]

takva je bila baka,mamina mama i to je uspješno prenijela na nju
riješila sam ti seminarom "kidanje veza"[/quote]

gdje ima taj seminar

[Ifigenija]

Fortuna, hvala!

[Maja]

Draga Ifi, puno sam se prepoznala u tvom postu. I u ovih malo godina dosla sam do zakljucka da je otprilike kako apricotine "babe" kazu - treba godina i mudrosti. A prepoznavanje vlastitih "slabosti je najvazniji korak. Isto mislim da ti razgovor s dobrim, ali zaista dobrim, psihologom moze biti samo od pomoci.
Jedna stvar na koju je dobro pripaziti, kad dodje mala mrvica i kad prodje prvi zanos ili mozda tek kad stigne i druga , ako se ponekad osjecas kao kontrol freak (a ne znam prati li to ovakve osjecaje kod tebe, meni ide ruku pod ruku) tad se najvaznije pokusati svjesno opustiti i podsjetiti na zivotne prioritete. A kontrola pod svaku cijenu znaci paniku kada se jedna mala sitnica poremeti i sve krene dole. Sta pokusavam reci, sva sam se pomotala - da se ne lupas po glavi kad sve nije savrseno. Mozda ovo kod tebe uopce ne igra, al ajde, nek stoji
Saljem

[Ifigenija]

Majo, jako dobar post... Sad žurim, ali ću se javiti čim stignem da odgovorim na to što si napisala.

[Fortuna]

PSIHOTERAPIJA - razgovorom bez lijekova
Psihoterapeut Sanja Horvat dipl.sc.rd
Stručno i kvalitetno, uz višegodišnje iskustvo i specijalizaciju u Njemačkoj, u privatnoj praksi, pružam terapiju osobama prilikom:

kriznih situacija
depresija
straha
PTSP-a
nakon preživljene traume
Tel: 091/5238 736

sretnooooooooo

[Nani]

..... da se ne lupas po glavi kad sve nije savrseno. Mozda ovo kod tebe uopce ne igra, al ajde, nek stoji
Saljem

ali igra kod mene....

[mami]

Ja se ipak moram vratiti na ono moje spavanje i iskoristi zadnju priliku.
Moja djeca spavaju cijelu noć (ili skoro, nema savršenih) i čak sam ih morala buditi za hranjenje po noći ...
Međutim, nikad više neću imati redovitu priliku ići spavati u 5 ujutro i buditi se iza podneva, možda je to nekome smiješno, ali ja sam taj ritam slobode teško prežalila.
Kad bih bar subotom i nedjeljom mogla do 10 ili 11h.

P. S. Imam frustracije iz prve trudnoće kad sam visila na internetu noću, a budila se kasno, međutim moja svekrva me svako jutro zvala u 8h kako bi me čula, pitala za zdravlje, ja bih pristojno odslušala njeno zlobno bleletanje i "zar sam te probudila" i nakon toga nastavila spavati. Sad je više niti čujem niti vidim ... Jedanput je banula u Zagreb s mora u 7 ujutro i jako se naljutila jer se nisam ustala i valjda probudila djecu da je vide. Ajme, to je drugi topic!

Ali što će ti psiholog, ovo što tu pišemo je grupna psihoterapija

[apricot]

Ja bih radije psihologa - volim "jedan na jedan"!

[seni]

ne bih bas puno duzila, posto su cure puno toga pametnoga rekle.
ali ukratko, osim pomoci strucne osobe (psihologa ili slicno), predlozila bih jogu i autogeni trenig (ja sam davno, davno jos u zagrebackim danima bila na kursu kod vladimira grudena).
autogeni je meni bila jedna super metoda za opustanje (vise ga ne radim, a trebala bih ), a osim toga i djeluje lagano prema boljem razumjevanju sebe i pomalo kao jako "postepena" psiholoska terapija.
toliko o prakticnom.

nadovezala bih se na maju i na "kontrol freak" situaciju. meni je u inace laganoj trudnoci skoro pa najveci problem (osim straha od poroda) bio osjecaj, da sam u situaciji za koju snosim punu "odgovornost" vrlo cesto bez "kontrole". hoce li sve biti ok, bebica zdrava, ja dobra i pametna mama, kako cemo mi to sa bebom, poslom, novcima, ovim, onim?
sto ako smo bas mi pogodeni nekom od onih bolesti koje ima 25 slucajeva u svijetu. (kad je pametna mama u pocetku citala i knjige tipa kurjak i slicno).
i nakon rodenja nase cure sam u pocetku bila u grcu i strahu, potpuno prestravljena osjecajem da sam ja odgovorna, a da toliko stvari moze poci krivo, a ja ne mogu nista unaprijed preduhitriti.

medutim na srecu vremenom sam postala "mudrija". i iako i sada cesto propadnem u "ponore " straha, nemira i napetosti, cini mi se da je jedna od najvaznijim stvari koje mi je (nam je) roditeljstvo i nasa pametna cura, donjelo, je saznanje da se zivotu kao i rijeci treba prepustiti, s punim povjerenjem i u samu sebe i sudbinu (boga ili u sto vec tko vjeruje) i da je vazno uspostaviti ravnotezu izmedu onoga sto trebas kontrolirati i onoga sto ce se na neki nacin "odkontrolirati" samo od sebe.

mislim da je osim toga vazno i razlikovati dvije stvari. ako je taj osjecaj nemira i neopustenosti tebi tezak i bolan, onda se nesto treba poduzeti.
medutim ne mislim da bi se kao ideal trebalo imati neku imaginarnu sliku "smirene i polagane" trudnice? sto je to uopce?
svi smo mi razliciti ljudi pa smo i u trudnoci razliciti. ako si ti jedna poduzetna i zivahna zena, pomalo na "multitasking" tripu, zasto bi ti uopce morala sjediti, buljiti u prazno i isprobavati 50 make-up. mozes se i na jedan nenapregnuti nacin i necim baviti ako te to veseli ili usrecuje.
ja sam do pred porod radila, zapocela sam i svoj doktorat (koji doduse jos nisam dovrsila , ali nadam da cu sljedece godine), jer je to meni bilo zadovoljstvo i nisam se previse obazirala na misljenja sto bih ja kao u svojoj trudnoci "trebala" raditi.

naravno ako ti se cini da bi to "bavljenje" ustvari bilo bjezanje od suocavanja sa samim sobom onda bi se po momo misljenu trebalo koncentrirati na "suocavanje".
meni je (kao sto je fortuna napisala) vrijeme pred kraj trudnoce i kad je bebica bila mala bilo zaista vrijeme "suocavanja" sa slikama svog djetinstva i svi bolnih situacija sa svojim roditeljima. i dobro da je bilo tako. jer stvari postaju jasnije, cisce, fokusiranije, otvaraju se novi putevi i neke rane se otvaraju, ali se i ciste i kroz to zaista mogu napokon i zarasti.
sretno
ugodan shoping :D
(ja do trudnoce uopce nisam nosila suknje ili haljine, ali me je puklo pa sam u sestom mjesecu trudnoce kupila dvije i to jako fine - ne trudnicke (jedan ili dva broja vece, pa ih poslije poroda samo dala suziti na moju staru velicinu, sa ugodnih efektom da se sada uvijek blazeno nasmijem kad ih obucem, jer me podsete na moju bebicu u tibi))

[Ifigenija]

ako se ponekad osjecas kao kontrol freak (a ne znam prati li to ovakve osjecaje kod tebe, meni ide ruku pod ruku) tad se najvaznije pokusati svjesno opustiti i podsjetiti na zivotne prioritete.


A kontrola pod svaku cijenu znaci paniku kada se jedna mala sitnica poremeti i sve krene dole. Sta pokusavam reci, sva sam se pomotala - da se ne lupas po glavi kad sve nije savrseno. Mozda ovo kod tebe uopce ne igra, al ajde, nek stoji
Saljem

Ovo sam htjela istaknuti; s naslijeđenim kaosom u glavi nekad je jako teško razabrati što su prioriteti - kod mene doma SVE je uvijek moralo biti savršeno - dnevna soba, kuhinja, mi, ocjene u školi, ponašanje, roba poslije igranja - SVE. POnekad imam dojam ak se opustim (a najgore od svega što sam po prirodi prilično smirena osoba, al naučena sam da se žifciram...) da će sve otić kvragu i da ništa neću stić napravit da opet bude SAVRŠENO.

E to je problem...

Vjerovatno sam i uznemirena jer sam počela radit na razdvajanju bitnog od nebitnog pa se prošlost javlja strahovima u želji za samoodržanjem...

[Ifigenija]

PSIHOTERAPIJA - razgovorom bez lijekova
Psihoterapeut Sanja Horvat dipl.sc.rd
Stručno i kvalitetno, uz višegodišnje iskustvo i specijalizaciju u Njemačkoj, u privatnoj praksi, pružam terapiju osobama prilikom:

kriznih situacija
depresija
straha
PTSP-a
nakon preživljene traume
Tel: 091/5238 736

sretnooooooooo

hvala! Precizna i detaljna informacija... još me samo brine koliko košta jedan sat :/

[Ifigenija]

Ja se ipak moram vratiti na ono moje spavanje i iskoristi zadnju priliku.
Moja djeca spavaju cijelu noć (ili skoro, nema savršenih) i čak sam ih morala buditi za hranjenje po noći ...
Međutim, nikad više neću imati redovitu priliku ići spavati u 5 ujutro i buditi se iza podneva, možda je to nekome smiješno, ali ja sam taj ritam slobode teško prežalila.
Kad bih bar subotom i nedjeljom mogla do 10 ili 11h.

P. S. Imam frustracije iz prve trudnoće kad sam visila na internetu noću, a budila se kasno, međutim moja svekrva me svako jutro zvala u 8h kako bi me čula, pitala za zdravlje, ja bih pristojno odslušala njeno zlobno bleletanje i "zar sam te probudila" i nakon toga nastavila spavati. Sad je više niti čujem niti vidim ... Jedanput je banula u Zagreb s mora u 7 ujutro i jako se naljutila jer se nisam ustala i valjda probudila djecu da je vide. Ajme, to je drugi topic!

Ali što će ti psiholog, ovo što tu pišemo je grupna psihoterapija

Imaš pravo, ovo jest grupna terapija i već se osjećam mirnije, sretnije i bolje

A za spavanje - budući sam ja jedna pospanka meni bi tvoja djeca bila idealna pa ak ti ikad dosade....

[Nani]

....POnekad imam dojam ak se opustim (a najgore od svega što sam po prirodi prilično smirena osoba, al naučena sam da se žifciram...) da će sve otić kvragu i da ništa neću stić napravit da opet bude SAVRŠENO.

E to je problem...

Vjerovatno sam i uznemirena jer sam počela radit na razdvajanju bitnog od nebitnog pa se prošlost javlja strahovima u želji za samoodržanjem...

Kao da slušam sebe kada mi netko da savjet da popustim, usporim i skuliram se....

[Ifigenija]

ne bih bas puno duzila, posto su cure puno toga pametnoga rekle.
ali ukratko, osim pomoci strucne osobe (psihologa ili slicno), predlozila bih jogu i autogeni trenig (ja sam davno, davno jos u zagrebackim danima bila na kursu kod vladimira grudena).
autogeni je meni bila jedna super metoda za opustanje (vise ga ne radim, a trebala bih ), a osim toga i djeluje lagano prema boljem razumjevanju sebe i pomalo kao jako "postepena" psiholoska terapija.
toliko o prakticnom.

nadovezala bih se na maju i na "kontrol freak" situaciju. meni je u inace laganoj trudnoci skoro pa najveci problem (osim straha od poroda) bio osjecaj, da sam u situaciji za koju snosim punu "odgovornost" vrlo cesto bez "kontrole". hoce li sve biti ok, bebica zdrava, ja dobra i pametna mama, kako cemo mi to sa bebom, poslom, novcima, ovim, onim?
sto ako smo bas mi pogodeni nekom od onih bolesti koje ima 25 slucajeva u svijetu. (kad je pametna mama u pocetku citala i knjige tipa kurjak i slicno).
i nakon rodenja nase cure sam u pocetku bila u grcu i strahu, potpuno prestravljena osjecajem da sam ja odgovorna, a da toliko stvari moze poci krivo, a ja ne mogu nista unaprijed preduhitriti.

medutim na srecu vremenom sam postala "mudrija". i iako i sada cesto propadnem u "ponore " straha, nemira i napetosti, cini mi se da je jedna od najvaznijim stvari koje mi je (nam je) roditeljstvo i nasa pametna cura, donjelo, je saznanje da se zivotu kao i rijeci treba prepustiti, s punim povjerenjem i u samu sebe i sudbinu (boga ili u sto vec tko vjeruje) i da je vazno uspostaviti ravnotezu izmedu onoga sto trebas kontrolirati i onoga sto ce se na neki nacin "odkontrolirati" samo od sebe.

mislim da je osim toga vazno i razlikovati dvije stvari. ako je taj osjecaj nemira i neopustenosti tebi tezak i bolan, onda se nesto treba poduzeti.
medutim ne mislim da bi se kao ideal trebalo imati neku imaginarnu sliku "smirene i polagane" trudnice? sto je to uopce?
svi smo mi razliciti ljudi pa smo i u trudnoci razliciti. ako si ti jedna poduzetna i zivahna zena, pomalo na "multitasking" tripu, zasto bi ti uopce morala sjediti, buljiti u prazno i isprobavati 50 make-up. mozes se i na jedan nenapregnuti nacin i necim baviti ako te to veseli ili usrecuje.
ja sam do pred porod radila, zapocela sam i svoj doktorat (koji doduse jos nisam dovrsila , ali nadam da cu sljedece godine), jer je to meni bilo zadovoljstvo i nisam se previse obazirala na misljenja sto bih ja kao u svojoj trudnoci "trebala" raditi.

naravno ako ti se cini da bi to "bavljenje" ustvari bilo bjezanje od suocavanja sa samim sobom onda bi se po momo misljenu trebalo koncentrirati na "suocavanje".
meni je (kao sto je fortuna napisala) vrijeme pred kraj trudnoce i kad je bebica bila mala bilo zaista vrijeme "suocavanja" sa slikama svog djetinstva i svi bolnih situacija sa svojim roditeljima. i dobro da je bilo tako. jer stvari postaju jasnije, cisce, fokusiranije, otvaraju se novi putevi i neke rane se otvaraju, ali se i ciste i kroz to zaista mogu napokon i zarasti.
sretno
ugodan shoping :D
(ja do trudnoce uopce nisam nosila suknje ili haljine, ali me je puklo pa sam u sestom mjesecu trudnoce kupila dvije i to jako fine - ne trudnicke (jedan ili dva broja vece, pa ih poslije poroda samo dala suziti na moju staru velicinu, sa ugodnih efektom da se sada uvijek blazeno nasmijem kad ih obucem, jer me podsete na moju bebicu u tibi))

Jako lijepi post!

I fina distinkcija između karakternog nemira i nemira glede traume / gluposti. Kod mene je taj nemir posljedica bijega tako da neću nastaviti sa haračenjem nego ću se fino suočiti i naći način da izaberem prioritete. Ionako ne stigneš sve u jednom životu.kad se trudim da stignem više nego što mogu - ne stignem ništa. I kakav mi je to onda život...

[Ifigenija]

....POnekad imam dojam ak se opustim (a najgore od svega što sam po prirodi prilično smirena osoba, al naučena sam da se žifciram...) da će sve otić kvragu i da ništa neću stić napravit da opet bude SAVRŠENO.

E to je problem...

Vjerovatno sam i uznemirena jer sam počela radit na razdvajanju bitnog od nebitnog pa se prošlost javlja strahovima u želji za samoodržanjem...

Kao da slušam sebe kada mi netko da savjet da popustim, usporim i skuliram se....

Ovo je prvi put da sam ja ikome rekla o ovome što mi se zbiva. I fakat sam iznenađena da nisam sama.

Sva sreća da sam tako pametno odlučila. Kad sam tako pametna

[Nani]

Da li ti možeš zamisliti da sam ja od kada se Niko rodio (2,5 godine) samo možda 2-3 puta zaspala navečer kad bi legla s njim....a spava mi se svaki put, ali jednostavno onaj unutarnji nemir, onaj crvić koji izjeda i ne da mira ne dozvoljava da se do kraja opustim jer 'imam još hrpu stvari za obaviti i dovesti u red'....kao da će svijet propast ako se to baš danas ne napravi.....ponekad mislim da ću popiz... od toga...od tog speeda i napetosti u sebi....

[Ifigenija]

Znam što misliš
Doduše, što se kućanskih poslova tiče ja sam našla super stvar, tu jednu on-line školu organizacije - kad to slijedim uopće nemam dojam da išta radim - sve super ide samo od sebe (kad slijedim, al najgore je kad od straha da bih morala ne znam čitati ovo ili ono, pisati nešto, uzdizati se u bilo kom smislu zbrčkam redoslijed ili od želje da napravim super ne napravim ništa, onda izađem iz rutine i onda sve ode kvragu... al dobro, doći ću ja k sebi), ali mene muči ta neodređena predstava da nešto moram.

I onda se pitam - što ja to moram... i tajac u racionalnom dijelu mene. Jerbo ništa ne moram što nisam napravila ili nije napol napravljeno ili neće sutra ili već u roku biti napravljeno... nego to neko naslijeđe.

Valjda sam naslijedila majčin strah / osjećaj da ništa ne stiže, da se mora ubit od posla da bi postigla ne znam šta.

Mislim - moj život u redu, sve stignem, sve pet - a u meni grč... E to je tužno.

[Nani]

Mislim - moj život u redu, sve stignem, sve pet - a u meni grč... E to je tužno.

Pazi primjer - 22:30 navečer, ja gotova sa svim što sam imala za obaviti. Sjedam u kuhinju, palim cigaretu i mislim si, nemoguće da sam gotova, sigurno sam nešto zaboravila napraviti...onda 10 min razbijam glavu šta bi mogla raditi, a onaj 'normalni' dio mene govori da uzmem neku knjigu, pročitam neki časopis, jednostavno sjedim i blejim u strop....i ipak prevagne onaj 'bubani' dio mene i krećem nešto raditi.......osim ako MM ne djeluje i krenemo skupa u drugom smjeru...

[Ifigenija]

A najgore od svega je što taj grč svima uništava život, svima koji nas vole Ne bih da moje dijete trpi moju nervozu, želim ga naučiti da je u redu raditi onoliko koliko možeš i da je prioritet biti sretno s onim gdje je. Ne mora svatko postati šef svemira niti biti extra kuharica, sjajna kućanica, genijalno načitana osoba... ma ništa. Glavno da si miran, pomiren sa sobom i blag prema drugima, jel tako. Onda sve ide za pet.

Al nekako ne živimo u društvu u kojem nas se hrabri na to. Stvar je ko s dojenjem; nikad nisamo dobre, nikad nismo dale sve od sebe, sebične smo, uvijek neke sumnje hoćemo li uspjeti i uvijek nam netko sa strane suflira, po časopisima uvijek imamo nešto što trebamo promijeniti u životu - vezu, odjeću, izgled, kožu, um, dušu, posao... napredovati, izboriti se za više love, ne znam čega

A i bed je što naš domaći kapitalizam znači crknut na poslu za polupristojnu plaću tako da mnoge od nas zapravo i jesu u realnoj žurbi i pritisku. A da radiš pol radnog vremena ili nešto - nemreš od tog živjet...

A opet - niš od toga nije moj slučaj - pristojno radno vrijeme, sad ne radim, nismo bogati al nismo ni siromašni, ne osjećam da bilo gdje trebam nešto mijenjat... a opet me ždere taj nemir...

[anchie76]

Doduše, što se kućanskih poslova tiče ja sam našla super stvar, tu jednu on-line školu organizacije

Jel to neki tecaj ili sta? :/

[Ifigenija]

Mislim - moj život u redu, sve stignem, sve pet - a u meni grč... E to je tužno.

Pazi primjer - 22:30 navečer, ja gotova sa svim što sam imala za obaviti. Sjedam u kuhinju, palim cigaretu i mislim si, nemoguće da sam gotova, sigurno sam nešto zaboravila napraviti...onda 10 min razbijam glavu šta bi mogla raditi, a onaj 'normalni' dio mene govori da uzmem neku knjigu, pročitam neki časopis, jednostavno sjedim i blejim u strop....i ipak prevagne onaj 'bubani' dio mene i krećem nešto raditi.......osim ako MM ne djeluje i krenemo skupa u drugom smjeru...

Upravo tako! E *****u život!

Ja sam si od jučer dala zadatak da čitam sat vremena glupi krimić. I to me tako usrećuje, nemate pojma... jel to neki problem sebi omogućit? Jel to teško, jel to zločin? Valjda smo svašta u životu vidjele, al ne i da se žena odmara, uživa i sl. J... moju (naše :? ) majke i njihovo crnčenje

[Ifigenija]

http://www.flylady.net/index.asp

Doduše, što se kućanskih poslova tiče ja sam našla super stvar, tu jednu on-line školu organizacije

Jel to neki tecaj ili sta? :/

To je sustav za održavanje kuće i obitelji u širem smislu, npr. kuhanje, raspored svih članova, financija... s idejom raditi što manje, što efektivnije i to tako da ti neke stvari prijeđu u rutinu. Imaju svoj site, možeš čak kupiti knjige i sl. od njih (ja recimo nisam ništa kupila do sad) i svakodnevno ti šalju mailove s uputama.

GENIJALNO!!!!!!!!!

Teško je mijenjati navike, pa ponekad zapnem, ali to mi je spasilo život. Inače sam jako neuredna (reakcija na čistoćom opsjednutu majku) i kućanski dezorjentirana. Nakon mjesec i pol imam većinom uredan stan bez pol muke, čak sam i financijski postala vrlo vješta (stalno nalazim extra lovu u novčaniku :shock: ), i jednostavno sve konce kuće držim u svojim rukama, mislim NEVJEROVATNO!!! Prošli vikend sam bila bolesna, pa se sve zapustilo, ali inače - dogodi mi se da sve napravim i znam unaprijed kako ću raditi stvari sutra itd. i nemam što raditi - po prvi put u životu. Valjda zato i jesam upala u krizu...

Ako vam se ispočetka i čini apsurdno, izdržite, bute vidle - ČUDO!

http://www.flylady.net/index.asp

[Eowyn]

super su mi postovi, kao da sebe čitam... ja bih se tako silno htjela smiriti, čak sam pokušala s jogom, ali su me istjerali jer sam se previše meškoljila, smijala, nisam mogla disati ni smiriti se... sad ipak razmišljam da si kupim onu boksačku vreću za udaranje... jer me život, a i ivf dodatno izbacio iz takta.

Kao da iza svakog ugla očekujem nevolje – a nema ih.

ako mi je neko duže vrijeme dobro, bojim se da se ne ureknem, da se opet ne vrate loše stvari... prije par mjeseci užasavala me zvonjava telefona, tresla sam se od pomisli da me čeka još neki šok ... sad je nastupilo neko bolje razdoblje, a ja i dalje luda... i svakim danom sve više razmišljam o psihologu, psihijatru... bilo kome.
hvala ifi što si potegla temu, baš mi je trebalo...

[Maja]

http://www.flylady.net/index.asp

Doduše, što se kućanskih poslova tiče ja sam našla super stvar, tu jednu on-line školu organizacije

Jel to neki tecaj ili sta? :/

To je sustav za održavanje kuće i obitelji u širem smislu, npr. kuhanje, raspored svih članova, financija... s idejom raditi što manje, što efektivnije i to tako da ti neke stvari prijeđu u rutinu. Imaju svoj site, možeš čak kupiti knjige i sl. od njih (ja recimo nisam ništa kupila do sad) i svakodnevno ti šalju mailove s uputama.

GENIJALNO!!!!!!!!!

Teško je mijenjati navike, pa ponekad zapnem, ali to mi je spasilo život. Inače sam jako neuredna (reakcija na čistoćom opsjednutu majku) i kućanski dezorjentirana. Nakon mjesec i pol imam većinom uredan stan bez pol muke, čak sam i financijski postala vrlo vješta (stalno nalazim extra lovu u novčaniku :shock: ), i jednostavno sve konce kuće držim u svojim rukama, mislim NEVJEROVATNO!!! Prošli vikend sam bila bolesna, pa se sve zapustilo, ali inače - dogodi mi se da sve napravim i znam unaprijed kako ću raditi stvari sutra itd. i nemam što raditi - po prvi put u životu. Valjda zato i jesam upala u krizu...

Ako vam se ispočetka i čini apsurdno, izdržite, bute vidle - ČUDO!

http://www.flylady.net/index.asp

ovo zvuci nevjerojatno. aj bas me zanima kako funkcionira. za majku dvoje djece mislim.
jer mene je recimo bas dokrajcilo to kad sam s dvoje djece skuzila da ne drzim vise sve konce u svojim rukama i ne samo to, nego da to nije ni nuzno i da trebam malo kontrole i podijeliti. to je proces koji jos ucim.

[Nani]

. J... moju (naše :? ) majke i njihovo crnčenje

Ja sam potpuna suprotnost od moje mame....ona nikada (pa ni danas) nije patila da kuća mora biti za 5...nikad nije ni država sve pod kontrolom....to mi je bio tata.. ...mama se pokušavala što više meni i sestri posvetiti pa je zapustila ostalo....koliko je mogla jer se opet sve moralo napraviti a tata naravno nikad ni prstom nije maknuo da joj pomogne. Danas naravno ima tešku grižnju savjesti da nije bila dovoljno uz nas. Mislim da taj osjećaj i mene čeka i toga se bojim.