nagradio bi uspjeh koji ne ovisi samo o njemu?
 |
|||
|
|
|||
Nemam dijete školske dobi, ali sam za skromnu nagradu
Nemam dijete školske dobi, ali sam za vrijednu nagradu
Nemam dijete školske dobi i protiv sam nagrada.
Nagradit ću ga skromnom nagradom
Nagradit ću ga vrijednom nagradom
Neću ga nagraditi, samo pohvaliti.
nagradio bi uspjeh koji ne ovisi samo o njemu?
Ne znam.Ailish prvotno napisa
Možda nikakve.
Možda pomisao "bez nagrade neću učiti". Bilo je nekih začetaka razmišljanja "neću napraviti x ako ne bude y", no to smo prevladali.
Ja izuzetno cijenim entuzijazam i smatram da se mnoge stvari u životu mogu i moraju napraviti i bez ikakve nagrade (materijalne ili druge) pa mi je onda i nagrada uvijek na drugom mjestu - ako dođe, dobro je došla, ako ne dođe isto je OK, ja sam nagrađen samim time što sam radio nešto što volim i što sam zaista želio napraviti. A nešto što ne želim napraviti (ili mislim da nije ok) - to neću napraviti ni za kakvu nagradu.
Takav nekakav stav želim(o) prenijeti i na klince, pa makar koliko on bio demode u sadašnjem svijetu prepunom gledanja kroz dimenziju "imati", a nedovoljno prisutnom dimenzijom "biti". Radim nešto jer mi se sviđa i želim to, a ne zato što očekujem nagradu.
Da idem u svoju firmu samo zbog plaće tada bih bio zaista nesretan čovjek, ovako je plaća pravedna naknada za moj rad, a posao je tu jer ga, uz neke njegove loše strane, iapk volim i želim raditi. Da ne želim, radio bih nešto drugo, pa makar za manju lovu (da jurim nofce, ostao bih project manager, što sam i radio neko vrijeme, no nije mi se svidjelo pa sam se vratio u tehniku)
Recimo, kad bi dao svoj doprinos momčadskoj pobjedi njegove ekipe u stolnom tenisu, tad bi sigurno zavrijedio neku nagradu, pa makar i ne bio samo on zaslužan za nju - bilo bi tad pravedno nagraditi cijelu ekipu, zar ne?
mene nije frustriralo sto nisam dobivala nagrade za skolske uspjehe,
a danas sam zahvalna roditeljima sto nisu oko toga radili nikakvu pompu
potpisujemmene nije frustriralo sto nisam dobivala nagrade za skolske uspjehe,
a danas sam zahvalna roditeljima sto nisu oko toga radili nikakvu pompu
Meni bas simpa zvuci neko obiteljsko druzenje, mozda neka torta i sveopce veselje Vedranu u cast
To je i ideja.Meni bas simpa zvuci neko obiteljsko druzenje, mozda neka torta i sveopce veselje Vedranu u cast
Za početak, dobit će i on i Zrinka kartonske dopisnice poštom (već sam ih poslao - komad kartona sa izlijepljenim sličicama vezanim uz ljeto - more, čamac, sunce, sladoled, plaža itd - i dobrodošlicom u ljeto), a vjerojatno će nešto toga tipa vezano uz završetak nastave biti i u petak.
slazem se s anchie76, za druzenje sam uvijek :D :D :D
Bas mi super zvuci to tatek
ekipa ce za pobjedu biti nagradjena ili samo proglasena pobjednikom,
sportska pobjeda je uspjeh, ovisi o konkurenciji, sucu, talentu... i svakako je vrijedi proslaviti. kao i kraj skolske godine.
ali proslavu ne smatram nagradom i ne bi nagradjivala (poklonila mu ili omogucila nesto sto ga veseli) uspjeh nego trud, pobjedio ili ne, vazno bi mi bilo da se on trudio.
OK, tu se mogu složiti sa tobom.
eh da ne bi ispalo da sam neki materijalist... i ja imam isti stav ali ne vjerujem da ga ugrožava nagrada za uspjeh u školi
Svake godine nagrađujemo odličan uspjeh. Meni se petice ne podrazumjevaju same po sebi. Ne mora se biti odličan učenik. Zakonska obaveza je da dijete pohađa školu i podrazumjeva se da prođe razred. Prosjek 5.0 u osnovnoj i glazbenoj, uz treninge i jezik.... Meni je to veliki uspjeh za dijete i smatram da ga se treba nagraditi.
No, kod nas je problem u nagrađivanju jer je moja M. razvila svoj sustav vrijednosti pa joj je sve preskupo 8) . Ove godine je zaželjela "izlet" u antikvarijat i otvoren račun. Mislim da će cifra biti oko 150 kn jer obično, kad je se tamo odvede, uzme 3-4 knjige, a za više je se treba nagovoriti. Uz to sam joj predložila izlet na Vintgar http://www.destinacije.com/slika_nav...is_slike&news= čemu se strašno veseli. I kako sad da ne nagradim takvo dijete za koje znam da ide u školu kad traži novac za novu bilježnicu, a što se ostalog tiče-apsolutno sve radi sama, na vrijeme, uredno, točno i s veseljem???
Usput, ja na osnovnu plaću imam mogućnost dobivanja stimulacije koja varira iz mjeseca u mjesec. Plaću dobivam zato jer radim. Stimulaciju dobivam zato jer radim dobro. I veseli me kad netko primjeti da sam neki mjesec zaista odradila veliki posao (kao npr. ovaj :D ) i kad moj bankovni račun skakuće od veselja kao ovaj smajli. Zbog te stimulacije ne radim lošije idući mjesec niti postajem bahata i lijena. Ona se ne podrazumjeva sama po sebi: treba je zaraditi. Isto tako mislim i o peticama u školi, a najviše o općem stavu prema školovanju.
Mm i ja ćemo nagraditi oboje djece jednako. Mi se strašno veselimo nagradama i cijenimo njihov trud. Upravo to ćemo nagraditi, trud.
Svatko će dobiti bicikl i role po svojoj želji.
I idemo lumpovati nas četvero u subotu! :D :D :D
mim, svaka čast na postignuću tvoje kćeri (i na njenoj skromnosti), a i na tvom postignuću ovaj mjesec!
Pretpostavljam da bi tvoja kćer bila odlikaš i bez nagrade i nemam uopće namjeru kod nje vezati njen odličan uspjeh sa tvojom nagradom. No ... mislim da mi zaista nikad ne bi preko usana mogla proći rečenica "Vedrane, ako ćeš na kraju godine imati sve petice, dobit ćeš xy". On neće imati prosjek 5.0, ne ide ni na treninge (stolni tenis 1-2 puta tjedno ne računam kao trening jer se oni tamo više zezaju i igraju nogomet i bagminton negoli ozbiljno treniraju) niti na dodatni jezik, no vjerujem da se osjeća ugodno u školi sa svojim prijateljima, da voli to što tamo radi i uči i da korektno izvršava svoje obaveze i da se stigne uz školu i naigrati i uživati u svojem vremenu. A to što nema prosjek 5.0 - nema veze. Pa čak kad bi ga neka nagrada potaknula da ga postigne, nisam siguran da li bi ju "aktivirao", ne smatram to nužnim postignućem.
Slično je i sa mnom, ako me neki posao ne motivira sam po sebi , pa da je i ne znam kakva nagrada ne vjerujem da bih ga se prihvatio.
U svakom slučaju, drago mi je što kroz ovu temu na vidjelo izlaze različiti pristupi ovom pitanju i smatram da tu nema "boljih" i "lošijih" principa, već samo onih koji su prilagođeniji ovoj ili onoj obitelji i situaciji.
Apsolutno se slažem s tobom.
Ja nekako petice doživaljvam "fakultativno" u stilu: u školu moraš ići, gradivo se mora savladati, zadaće se moraju pisati, moraš se truditi za sve to, a ako za to dobiješ i pet-super. Ako ne-big deal.
Ono što nagrađujem je baš taj trud i polet s kojim M. sve to hendla, ništa joj nije teško i baš se veseli svemu što radi. Obično uz takav trud idu i dobre ocjene, ali one nisu mjerilo nego samo posljedica truda.
Potpis.Slično je i sa mnom, ako me neki posao ne motivira sam po sebi , pa da je i ne znam kakva nagrada ne vjerujem da bih ga se prihvatio.
Ne možeš biti dobar na nekom poslu ako u tebi nema bar malo strasti. Ja sam se u mom baš pronašla i to što radim dobro više je posljedica ljubavi prema poslu nego cifri koja me kasnije očekuje. No, kao posljedica toga-i cifra veseli.
Nastojim tako odgajati i kćer: da uživa u onom što radi i da radi ono što voli.
moja p završava 4. razred. nikad joj ne bi ništa unaprijed obećala za nagradu, al ipak bi je nagradila za uspjeh. ove godine idemo u gardaland. kako ona to još ne zna bit će to veliko iznenađenje, a povrh toga idemo nas dvije same. mm i mali j ostaju kući. konačno će imati mamu samo za sebe pa makar na jedan dan
smatram da djeca zaslužuju nagrade i pohvale za svako dobro djelo i uspjeh. to im je motivacija za dalje :D :D
Volja, entuzijazam, zainteresiranost, ljubav prema nečemu su NAGRADE same po sebi i ne mislim da ih je potrebno nagrađivati na bilo koji način. Ipak, s druge strane, ako bih znala da dijete trenutno ima neku želju za nekim predmetom i da gotovo da ne postoji način da ga razveselim više nego upravo time, kupila bih ga, bez obzira na svoje principe jer ponekad izbjegavanjem govorimo isto što i pretjerivanjem.
No, postignuti uspjesi, završeni projekti, zaokružene cjeline se svakako trebaju proslaviti! Obavezno! I sama sam pri kraju jednom projekta i već planiram kako ću proslaviti svoje malo postignuće. Isto to želim pružiti svojem djetetu za završen odličan uspjeh i u muzičkoj i u osnovnoj školi. Odličan je osjećaj kad nešto dovršiš na način da si zadovoljan postignutim. To je nagrada! A nakon nagrade slijedi slavlje! :D
Upravo tako.
To sve sam ja osjećala prema školi. I trudila se i uspjela, a na kraju nisam imala s kime podijeliti svoj uspjeh. Bilo je, eto, to si sama napravila, za svoju korist. Nešto totalno njima nevažno (bar su prema meni to tako pokazivali). Većim dijelom me je to i demotiviralo da krenem dalje nakon srednje škole.
To je baš šteta!
Uostalom, sve što u životu prihvaćamo zdravo za gotovo je ustvari nekako tužna nezahvalnost.
Pripazit ću na to!
Mi cemo definitivno svecano obiljeziti kraj ove, kao i svake sljedece godine (obiljezavamo i pocetak).
Ali ova je posebna - E je imala jako puno problema na pocetku, od adaptacije na sredinu u kojoj nikog nije poznavala, do emotivnog sazrijevanja u kojem je doista napravila lavovski posao. Gradivo je savladala bez frke, vrlo brzo i usprkos svim poteskocama koje je imala na emotivnom planu, preuzela je sve skolske obaveze na sebe i zaista JE zasluzila da je se nagradi.
Kako je vrijednost "nagrade" (ja bih prije rekla slavlja) vrlo relativna stvar, ja sam odglasala da ce dobiti vrijednu nagradu, sto ce njoj i biti. Kupili smo joj karte za SET koje cemo upakirati u sljasteci papir i masne, vjerojatno ce pasti i koja nova knjiga, a idemo i na Astrofest (i docek ljetnog solsticija) u Visnjan u subotu.
Slazem se da skola jest obaveza, ali i ja volim nekako obiljeziti kraj nekih vaznijih razdoblja u poslu, projektima, zivotu i ne vidim nista loseg u tome da i ona ima nekakav "ritual" kojim cemo obiljeziti kraj godine, osobito kad znam koliko je sebe ulozila u cijelu skolsku godinu. Zelim da ona vidi da mi to vidimo i cijenimo i ne uzimamo zdravo za gotovo.
Ne mislim niti da ce to poslati krivu poruku niti iskriviti motivaciju za rad i trud tijekom skolske godine.
Mala crtica iz mog zivota... cijelu osnovnu skolu, na kraju godine bi nas stric castio za postignut uspjeh u skoli. Donijeli bi svjedodzbu i od strica dobili susku (vrijednost 50ak kuna sadasnjih). Niti je to poremetilo moju motivaciju da ucim zbog znanja i ocjena, a ne zbog te love, niti me na ikoji nacin ostetilo ili pokvarilo. A osjecala sam se taaaaaaako dobro na taj dan.
nagradit cu ga, za trud ove skolske godine (nije odlikas, ali niti ne nagradjujem petice, kao sto rekoh)
dobit ce nesto sto si jako zeli (i skuplja novce za to, ali mu jako sporo ide.. )
ja sam na kraju 1. osnovne dobila Pony bicikl, i jos se sjecam tog feelinga :D
kasnije me nisu nagradjivali za uspjeh u skoli (niti smatram da je trebalo), ali ja sam drugaciji roditelj od svojih roditelja
Gledajte, da ne ispadne da sam ja protiv "poklona" ili "nagrada" bilo koje vrste - ako vidim da mi dijete gorljivo želi nešto, to ću mu i kupiti, ali to neću vezati ni na koji način sa krajem škole niti ću čekati taj dan - kupit ću mu 3 dana prije ili 5 dana kasnije, kad već ta stvar bude bila raspoloživa i ja u prilici da ju nabavim, ali neću čekati TAJ dan niti to ikojom rječju vezati uz kraj škole.
Vedrane, želiš/trebaš novi bicikl? Nema problema - tata i mama su UVIJEK tu da ti nabave to što trebaš (a ne samo - ili posebno tad - kad je kraj školske godine).
Malo sam razmišljao ovoj temi i sjetio se jednog detalja iz naše svakodnevice - Vedran povremeno viđa svoh djeda, recimo jednom mjesečno. I djed mu, u najboljoj svojoj namjeri, ali, po meni, ipak nespretno, svaki put tutne koju novčanicu u ruku - na žalost, čak i kad je rođendan ili neka slična prigoda, kad smatram da je baš poklon, soobni poklon, ono što se očekuje i traži.
I stvar je već otišla dotle da on pita djeda čim dođe "Dida, dida, hoću li danas nešto dobiti?" ... a meni je to bljak situacija, znam ja da on ne dolazi djeedu samo zbog love, ali to je definitivno jedan od pokretača. A ne bih volio da se iole slična relacija uspostavi između škole, ocjena i nagrada.
Nadam se da je sad malo jasnije ...
ispravka:
soobni poklon = osobni poklon
mene je užasno frustriralo što na kraju godine nisam dobivala nikakve poklone premda sam uvijek bila odlikaš i nikad neću zaboravit osjećaj nepravde kada je moja frendica za trojku iz matematike dobila zlatni prsten.
kad se danas vratim unazad vidim da me ustvari frustriralo to što nitko nije ni na koji način obraćao pažnju na moje uspjehe, a pokloni kao pokloni, nisu uopće važni. želim da shvati kako je znanje uzbudljivo, a druženje sa vršnjacima važno, a tu pokloni ne pomažu.
želim da ocjene budu samo odraz znanja, a ne cilj.
stribi neće dobiti nikakav poklon za kraj godine, ali ga nastojim stalno hvaliti, pa bila to i trojka ako se za nju potrudio.
jako mi se sviđa ova ideja sa nekom "proslavom" - čisto ono da se napravi neki rezime završenog razdoblja.
Tatek, vjerujem da te svi kužimo. Ja imam istu situaciju s djedom i lovom, pa te i tu razumijem.
Ovo što je napisala BB za svog strica i nagradu koju im je davao podsjetilo me na jednu situaciju u kojoj se našao MM. Naime, nisu nosili svjedodžbe, ali ih je djed (njih nekoliko unuka, od svojih nekoliko sinova i kćeri) darivao za kraj šk. godine, što je ujedno bio odličan džeparac za predstojeći kirvaj u djedovom selu.
Svi su, npr. dobivali po 50kn jedne godine, pa druge svi isti iznos za isti uspjeh na kraju. Dok na kraju treće godine, mislim, MM nije prošao s četvorkom, sjeo djedu na koljeno, djed pitao s koliko je prošao, ovaj ne sluteći rekao, a djed izvadio (kao sada 30, umjesto pedeset) manju novčanicu i dao mu.
Nastavak ne znam bih li prepričala
Djed se poslije ispričavao, davao mu 50, ali ovaj nije želio niti čuti.
I dan danas se toga sjeti :/
Potpisujem!
Ne sviđa mi se ideja da se sve podrazumijeva, da svi svoj posao moramo izvršavati kao mali vojničići i to nam treba biti jedina nagrada.
Osobno, imam izuzetno jaku unutarnju motivaciju. Mislim da na ovom forumu već i vrapci znaju koliko volim svoj posao i koliko sam mu predana. Mogu reći i to da ga radim vrhunski i da mi je sve to skupa najveća nagrada. Ali, volim povratnu informaciju o onome što radim, priznanje, pohvalu i nagradu. To mi nije najvažnije, to je samo bonus, ali nije nevažno. Zašto? Zato što nisam otok. U to moje očekivanje nije uključena samo profesionalna zajednica nego i obitelj. Normalno mi je da obitelj barem izdaleka prati moj rad i da registrira i vrednuje moje uspjehe, a suprotno od toga govorilo bi mi loše o njima i o mom odnosu s njima. Vjerujem da je tako i kod ostalih. Mi odrasli volimo da se primijeti i pohvali naš uspjeh, bez obzira radilo se o izvrsno obavljenom poslu ili finom ručku.
Zašto bi s djecom bilo drugačije? Zašto bih na dijete primjenjivala vojnički kriterij: škola je tvoja obaveza, nagrada su ti znanje i ocjene, kako ćeš proći mene se ne tiče? Želim poslati svojoj djeci malo drugačiju poruku: škola je tvoja obaveza, znanje i vještine su ti nagrada, ocjene su ti valorizacija, sve što činiš činiš za sebe, ali ja to primjećujem. Vidim tvoj napredak, vidim tvoj trud, tvoj uspjeh, cijenim to i podržavam te. Drago mi je da izvršavaš svoje obaveze, da voliš učiti, da njeguješ prijateljstvo. Primijetila sam koliko si sebe uložio u sve to. Bravo, dijete, za svaku pohvalu, razveselio si i mene i ja tebe želim razveseliti malom nagradom i proslavom na kraju školske godine.
Uopće ne mislim da se kroz takav pristup može razviti model učenja za nagradu, jer to nije dovoljna motivacija za to da se čitavu školsku godinu radi kako treba. Moj sin je učio čitavu godinu zato što to želi iznutra, a mala nagrada koja dolazi na kraju je samo jedna gesta priznanja i pohvale roditelja prema djetetu. I ovaj topik pokazuje da je mnogima ostalo gorko sjećanje na izostanak takve pohvale.
Eto, za tri dana M. će imati zadnji dan nastave. Ići ćemo svi zajedno u slastičarnu, dobit će poklončić po izboru – dvorac (80 kn). S tim dvorcem ići će i pohvala za njegov cjelokupni trud i uspjeh u ovoj godini, ne samo u školi. Sljedeći dan ići ćemo na izlet na festival bajki u troje, jer nam je seka na moru s vrtićem, i počastit ćemo se finim ručkom. Tako ćemo obilježiti kraj prvog razreda OŠ našeg prvog djeteta. I ne kužim odgojnu prednost situacije koja bi uključivala sve ovo spomenuto, osim dvorca.
tatek, sad razumijem sto te brine, ali gledaj to ovako: nema boljeg primjera na kojem vedranu mozes objasnit posljedice pretjeranog nagradjivanja u najboljoj namjeri.
Mi ne planiramo nagrade za uspjeh, niti za trud. S druge strane, često i redovito mu čestitamo na uspjesima u školi, veselimo se s njim, uključeni smo u školska događanja. Neke proslave kraja godine će vjerojatno biti - tipa kolači, posebniji izlazak ili slično.
A. je već pokušao nekoliko puta s "Taj i taj će dobiti to i to ako prođe s ..., ako ispravi ..., a što ću dobiti ja?". Ne sviđa mi se ta trgovina. I nije mu teško palo kad sam rekla da neće biti dogovorene nagrade, jer (nadam se) vidi da je njegov uspjeh svejedno prepoznat.
I mi imamo djeda i njegovu partnericu koji sipaju novce (pogotovo ona) i A. ih vidi prije svega kao izvor zarade. Naravno da to nije jedino što ga vezuje uz njih, ali to je u prvom planu: "Jee, dolazi teta M., sad ću dobit para".
Isto tako, pitam se što kad uspjeh jedne godine izostane, ili izostane trud? Treba li izostati i nagrada, ili će je svejedno biti, da njen izostanak ne bude kazna? Odnosno, što u ovoj situaciji od AdioMarinog brata?
Naravno, nisu to nikakva nepremostiva pitanja, ali kako sam ja odlikaš koji nikad nije bio materijalno nagrađivan za uspjeh (ali su mu se roditelji veselili) onda znam da mi je to bilo više nego u redu i nastavit ću tako u svojoj obitelji.
Bravo Zdenka! I inace potpisujem Zdenku, BusyBee, Anitu...
Iz osobnog primjera - bila sam odlikas, konstantni, i nisu mi trebale takve nagrade da me motiviraju, to sam zeljela radi sebe. Ali tako je dobro kad vidis da su i drugi to primijetili i cijene, i najvaznije - tako sam tad bila sretna radi tih sitnica. Nikad to nije bilo nista ni priblizno skupo, ali je bila bitna simbolika. I nikad se nista nije obecavalo unaprijed, podmicivalo...
Cak i stara susjeda, sad pokojna, bi na na kraju svake skolske godine, meni i sestri, donijela jedan Ledo kartonski sladoled od kvarta.
Cak i stara susjeda, sad pokojna, bi na na kraju svake skolske godine, meni i sestri, donijela jedan Ledo kartonski sladoled od kvarta.
potpis pod Zdenku i bb
taj osjecaj kad nosis knjizicu i nasmijano nonicevo lice...a onda novci da si kupim nesto
D će dobiti jednu igračku koju odavno želi - to joj je još rođendanska želja, no kako joj je rođendan u siječnju nakon božićne euforije kupovanja više to nismo mogli pronaći u dućanima. Sada opet ima i ona to jako želi. Ne vidim ništa loše u nekoj nagradi pa time samo pokazujemo djeci da nam je njihov uspjeh važan, da su zaokružili jedan dio u životu i dobro ga odradili. D je ove godine u 1. razredu zaista bila na visini zadatka - nova sredina, novi režim, nešto što se mora kako netko drugi kaže i zato što netko drugi kaže - sve je to na kraju super odradila makar je ponekad bilo čupavo (ne ocjene, već sve drugo).
I moji roditelji su meni i bratu uvijek dali neku nagradu na kraju šk. godine pa me to nije pokvarilo niti demotiviralo (naprotiv), već jako veselilo i bila sam ponosna na te sitnice.
Slažem se da su dobre ocjene i znanje same po sebi nagrada ali to je dijete samo izborilo a neki poklončić od obitelji (roditelja) je priznanje za trud, podrška za dalje, poruka djetetu da nam je važan njegov uspjeh i da smo ga spremni nagraditi.
evo ja ti iz osobne situacije mogu reci koja bi bila prednost slavlju bez poklona: kod mene to bi bio izostanak materijalnih problema da svo troje djece (koliko ih trenutno imam u nekom obliku skolovanja) dobije jednako vrijedan/dobar poklon. a nemaju svi isti uspjeh. a nisu svi istih godina. a ne trude se svi isto. a nemamo bas ni novaca.
a opet, svi su moji.
i kaj bi ja sad trebala? pa jednostavno, ono sto svake godine radimo. odvojimo taj vikend za izlet na kojem naglasimo da je oprostaj od obaveza, nakon kojeg nam pocinje jedno duuugo toplo ljeto. tokom kojeg onda bude i izleta, sladoleda, sati i sati bezbrizne igre itd. naravno, interesiram se i za njihove ocjene i najiskrenije pohvalim dobre rezultate... i VIDIM kako su mi ponosni kad se to desi. ali velim, komplicirano mi je svima kupovati i nije mi to poanta. mozda da se jos roditelja sa vecim brojem skolaraca javi?
Duboko bih se zamislila ako bih primjetila da mi dijete ima gorak osjecaj zbog bilo cega sto ja radim ili ne radim, ali sumnjam da bih to istinski rijesila pohvalom.
Ono s cime se u potpunosti slazem je da treba teziti onome sto nas i druge cini sretnim. Za mnoge je to ono o cemu prica Zdenka2, mi smo sebe nasli u malo drugacijem filmu (slicno onome sto opisuje vertex, pa jos malo ekstremnije
Khm, radilo se o mužu, a ne bratu od AdioMare. Ali, što bi rekao jedan poznanik moga tate (nakon puuuno godina braka): Žena mi je ko rod rođeni!
Hana Sara, Kanga, tatek i ostali, podrazumijeva se da uvažavam vaš odabir i različite situacije u različitim obiteljima.
Kad bih imala više djece (imam ih dvoje, ali još ove godine samo jednog učenika), prilagodila bih svoj pristup tome - poklončić bi postao još sitniji, ali ipak bih nastojala da nešto bude. Zajednički izlet i proslava je isto tako dobro rješenje.
Razmišljajući o ovoj raspravi palo mi je napamet da ja možda osjećam takvu potrebu da nagradim M. zato što je to upravo prvi razred OŠ, sam početak koji mu je zbilja na razne načine bio vrlo težak, a on je tim izazovima odgovorio iznad naših očekivanja. Ima tu jedna stvar kod mene koju njemu u ovom trenutku ne bih ni rekla, jer nije još dovoljno zreo da bi to na pravi način shvatio, a to je zahvalnost. Osjećam prema njemu zahvalnost za to što je u prvom razredu bio takav kakav je bio, a i na tome koliko mi je pomogao kad smo dobili B. Roditelji misle da se sve podrazumijeva kod djeteta, dotle dok to ne izostane. Eto, to su razlozi zbog kojih ga ove godine želim posebno nagraditi. Kako će biti poslije drugog razreda, vidjet ćemo za godinu dana.
Po meni - poklon nije nešto što obavezno mora biti, ali neka vrsta priznanja da. Poklon je samo jedan od načina i slažem se da može biti problematično ako se pretjeruje. Ali nikako mi ne sjeda ideja da se unutarnja motivacija djeteta može pokvariti nekakvim materijalnim nagradama.
Isto tako bi mogli filozofirati da djecu ne treba ni hvaliti jer će biti ovisni o pohvalama umjesto da se trude zbog sebe.
I pohvale i nagrade bi trebale dolaziti spontano a ne s nekom računicom - sad ću ga pohvaliti da ga motiviram, ali mu neću kupiti poklon da ga ne iskvarim materijalizmom...
Problem više djece - hm, ljubomore i natezanja može biti uvijek, ali neću zato prestati kupovati rođendanske poklone npr. Ali u Hana_Sarinom slučaju bih i ja odustala, 3 poklona najednom pa još da svaki bude "pogođen" :/
Potpisujem Zdenku od glave do pete.
Isto potpis.I pohvale i nagrade bi trebale dolaziti spontano a ne s nekom računicom
Ma moze se pogoditi... samo ako se prate djetetovi interesi i zelje. I moze se kupiti puuuuno ranije pa spremiti za prigodu. I moze se pronaci bas sitnica, a da bude pogodjena (ok, treba vise vremena da odaberes za vise djece, ali iskreno vjerujem da je moguce.. mozda zato jer ja obozavam upravo to raditi, pronalaziti sitnice koje ce posebno razveseliti moje najdraze i to mi je jako vazno)... ne znam, mozda je moje dijete takvo da uvijek, u svakom trenutku, ima zelja iz svih kategorija vrijednosti... od sitnica do vecih stvari i jednako se razveseli onome sto dobije (osobito ako se potrudim umotati kao da je najvrijedniji poklon na svijetu).3 poklona najednom pa još da svaki bude "pogođen"
Mi ćemo pokloniti neku sitnicu kao pohvalu za trud, volju i izvrstan uspjeh ali i kao motivaciju za slijedeću godinu. Nikako ne smatram da je odličan uspjeh nešto što se podrazumijeva, već nešto što je svojim trudom "zaradila" i zato zaslužuje nagradu. Za nagradu je izabrala malog belog zeca
Potpisujem u potpunosti.
Luka je završio drugi razred sa odličnim uspjehom, imao je svojih uspona i padova što se tiče discipline, ali kad se sve skupa zbroji bio je odličan.
I zato će ići na more sa nogometnom školom i dobit će i poklon po izboru.,
Njemu će i more biti dovoljno, ali mi mu želimo dati i poklon i na taj način mu reći koliko smo sretni zbog njegovog uspjeha.
lako je pričati kad imaš dijete koje hoće učiti i nalazi zadovoljstvo u znanju i visokim ocjenama
no , kako motivirati dijete koje nije briga za školu i znanje?
Ovo je dobro pitanje, ali mislim da odgovor ne leži u nagrađivanju nego u radu s takvim djetetom tijekom čitave godine. Takvu djecu treba stalno poticati da bi izvukla najbolje od sebe.
iskreno mislim da je uspjeh u školi precjenjen i često roditelji ne žele vidjeti ništa osim krasnih ocjena. stribi će vjerojatno proći s odličnim, ali ni jedna petica neće biti vrijedna kao ona iz matematike i njegove me matematičke sposobnosti i znanje oduševljavaju više od svih njegovih ostalih petica. a opet od svega me najviše ove školske godine oduševio njegov nastup (kratki igrokaz) u školskoj predstavi. raduje me kako je on oduševljen tjelesnim i kako je zavolio likovni.
i sad da ja nagrađujem neki uspjeh na kraju godine čini mi se totalno besmisleno jer mi te ocjene na kraju ne znače ništa. zaista želim da pronađe unutarnju motivaciju i razloge da se veseli školi pa bile ocjene kakve bile.
Pa, sad baš da ne znače ništa... :/
Ja baš mislim da je jednako vrijedno (i vrijednije) kada dijete koje nije extra matematičar - poluči super uspjeh iz tog predmeta. Ne znam kako ti može matematika koja mu ide lako kao perce biti vrijednija od predmeta gdje je ostvario jednak uspjeh sa više napora?
Ne kupujemo igračke prečesto, ali ih kupujemo tijekom cijele godine, pa ne vidim razloga da dijete povezuje uspjeh u školi sa dobivanjem igračke ili poklona.
To mi je isto kao da dijete zagrlim i izljubim kada mi donese knjižicu sa peticama, pa da poslije brinem hoće li on misliti da ga volim zbog ocjena.
Sigurno da neće, jer zagrljaje i poljupce dobiva cijeli život.
Greška bi bila da se poklon uvjetuje uspjehom u školi, ili da poklon dobije samo na kraju školske godine (i/ili za svaku peticu), tada bi eventualno mogao poistovjećivati jedno sa drugim.
Smatram da pohvala, poljubac , proslava i neka mala radost koju smo kupili mogu samo uljepšati kraj jedne uspješne školske godine, a neće sigurno dovesti do toga da dijete zbog toga postane materijalista.
Ovo me podsjetilo na moje petice za kraj godine.
Cak i stara susjeda, sad pokojna, bi na na kraju svake skolske godine, meni i sestri, donijela jedan Ledo kartonski sladoled od kvarta.
Moja prabaka je imala jako malu mirovinu pa se žalila kako mi ništa ne može kupiti, ali je zato cijele godine heklala predivne stolnjake i prekrivače. Za svaki kraj godine darovala bi mi po jedan.
Ne koristim hekleraj, ni ne volim ga previše, ali te njene poklone čuvam u posebnim uvjetima u kući mojih roditelja jer znam s koliko su ljubavi napravljeni i koliko je prabaka bila ponosna na mene.
Eto, darovi za petice koji su bili od
Tako lijepo rečeno!!! Mogu te samo potpisati.Želim poslati svojoj djeci malo drugačiju poruku: škola je tvoja obaveza, znanje i vještine su ti nagrada, ocjene su ti valorizacija, sve što činiš činiš za sebe, ali ja to primjećujem. Vidim tvoj napredak, vidim tvoj trud, tvoj uspjeh, cijenim to i podržavam te. Drago mi je da izvršavaš svoje obaveze, da voliš učiti, da njeguješ prijateljstvo. Primijetila sam koliko si sebe uložio u sve to. Bravo, dijete, za svaku pohvalu, razveselio si i mene i ja tebe želim razveseliti malom nagradom i proslavom na kraju školske godine.
Mi vodimo našu kćer u Gardaland.Lijepo ćemo se tamo zabaviti svo troje i na taj način i obilježiti uspješno završen prvi razred.Ništa nećemo specijalno kupovati kao nagradu,nagrada će biti taj izlet i druženje.Pošto idemo u Gardaland prvi put,nadam se da će nam biti super.Kćer se jako veseli.Završava razred s 5.0,a prije dva dana je položila za viši zeleni pojas u tae kwon do-u.Sve je to postigla isključivo sama,muž i ja s njom nismo radili ništa,baš ništa.Zadaće je pisala sama,učila vrlo malo,jer ima jako dobro pamčenje,a i kuži matematiku,jezike i sve ostalo tak da njoj ni ne treba puno truda da postigne odličan rezultat.Ista priča je i sa sportom,trenirala je svaki dan i rezultat nije izostao.Moram naglasiti da smo suprug i ja jako ponosni na svoju kćer i njen uspjeh,posebno zato jer je sve postigla sama,a mi smo joj naravno usadili radne navike i smjernice i ovaj njen uspjeh je i na neki način i naš uspjeh i znak da dobro radimo.Zato i želimo obilježiti kraj školske godine,ali ne s nekim materijalnim poklonom,već sa izletom,odnosno druženjem s nama,jer za to i nismo imali baš prilike tijekom godine(pogotovo ja koja radim po cijele dane)
Od baka će najvjerovatnije dobiti novac koji malena ulagačica vrijedno skuplja i ulaže,pa tako ima Stambenu štenju već 8. godinu,pa ima ulog u jednom fondu i od nedavno i Sparki štednju,a sve to od novaca koji je dobivala na poklon od rođenja na dalje.Sad kad može sama(naravno uz dogovor s nama)sama ulaže,odnosno odlučuje kuda će uložiti,a prije smo to mi za nju radili i hvala Bogu već do sada se skupila solidna suma koju malena planira utrošiti za studij u inozemstvu(znam da zvuči too much za njenu dob,ali ona je jednostavno takva,puno ozbiljnija od svojih vršnjaka)
Kupovina igračaka,odječe,slatkiša,zlata....kao nagrade je meni osobno bezveze,al ko voli-nek izvoli.Mišljenja sam da je i bolje ikako nagraditi-proslaviti-obilježiti taj dan kad doma dođe učenička knjižica,nego to kompletno odignorirati.
Nisam bila baš 5,0, ali sam bila odlikaš, bila je i sestra. Jedina nagrada koju smo dobili bila je na kraju osnovne - tečaj engleskog u Engleskoj. Uglavnom bi bilo to da se petica očekivala, a četvorka bila označena kao kiks. Nisu nas ni pred rodibnom posebno hvalili. Ali, dobivali smo one zelene pohvalnice od škole - onaj papirić sa zelenim točkama. Ne sjećam se da mi je to baš nešto nedostajalo. Sigurno mi nisu nedostajale igračke, ali mi je možda nedostajalo da mi starci kažu "bravo, odlično". Sestra i ja smo bile tandem pa smo se međusobno hvalile
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom