Nagrađivanje na kraju školske godine?

[sunca]

i sad da ja nagrađujem neki uspjeh na kraju godine čini mi se totalno besmisleno jer mi te ocjene na kraju ne znače ništa.

Pa, sad baš da ne znače ništa... :/

Ja baš mislim da je jednako vrijedno (i vrijednije) kada dijete koje nije extra matematičar - poluči super uspjeh iz tog predmeta. Ne znam kako ti može matematika koja mu ide lako kao perce biti vrijednija od predmeta gdje je ostvario jednak uspjeh sa više napora?

jer nije stvar u uspjehu. uživam u tome kako on u matematici uživa i s radošću rješava nove zadatke i postavlja si nove ciljeve i traži još više znanja. sve ostalo radi tek toliko koliko misli da treba. zato ta petica šiša sve ostale petice.[/quote]

[rokobj]

svi ste u pravu, svi imate djecu koja se trude, ali što napravitikad ništa ne pomaže, imam posinka koji je sedmi razredine mogu ga motivirati nikako, ne veseli ga ništa, ne motivira ništa, ma pokušali smo u očaju s podmičivanjem
biciklom, opet ništa
bojim se za njega jako, svake godine je sve gore
dok je kod nas učimo zajedno i ne buni se, sretan je kad zna, ali čim ode kući sve po starom, iz glavnih predmeta jedva prolazi, a neznanje kompenzira bezobrazlukom prema profesorima
ništa ga ne veseli

[rokobj]

htjela bi mu vratiti onu dječju iskru u oko koju je izgubio, a ne znam kako

[Trina]

rokobj,ne znam što bih ti rekla.Ponekad u takvim situacijama odnosi budu tako delikatni i djeluju svakako na dijete da je glupo išta napisati površno na tu temu.Di mu je mama?Kakva je ona,trudi li se....?


Inače,što se teme tiče ja sam napisala da ćemo ga nagraditi skromno.Iz razloga što nemamo nešto love a inače bi poklon bio puno veći.Ja ne vidim ama baš nijednu lošu stranu nagrađivanja na kraju šk.god.Trudio se, promijenio se nabolje,uozbiljio se, školu je (ipak) shvatio ozbiljno i za neke se stvari (lijevak-rukopis) morao duplo potruditi, najmlađi je u razredu a ispostavilo se najspremniji na sve obaveze.Proći će s 5 i je,to mu je velika nagrada za vlastiti trud.A od nas će dobiti još jednu jer je velika godina iza nas.

[tatek]

htjela bi mu vratiti onu dječju iskru u oko koju je izgubio, a ne znam kako

Čuj, momak je sad već sedmi razred i dječju iskru mu sigurno više ne možeš vratiti, on više nije dijete nego mladić i tu su sad u igri druge stvari. Ali vjerujem da i za to postoji način, čim on radi sa veseljem kod vas ... a to što se u drugoj obitelji sa njime dešava, to treba tamo rješavati, čini se da su uzroci tamo (bar na prvi pogled).

[tatek]

Inače, zanimljivo je pogledati rezultate ankete, namjerno sam razdvojio odgovore za roditelje koji imaju školsku djecu i za one koji nemaju da vidim da li će biti razlike. I ima je.

Koliko vidim ovaj čas, rezultati kod roditelja čija djeca idu u školu su podjednako za samo pohvalu i za skromnu nagradu, te manji dio za vrijednu nagradu.
A kod onih bez školske djece prevladavaju daleko oni koji podržavaju skromnu nagradu, a daleko iza su oni koji podržavaju samo pohvalu odnosno vriejdnu nagradu.

Tumačenje? Nisam siguran da li je ispravno, no ja sebi nekako tumačim tako što roditelji koji nemaju djecu školske dobi vide školu kao nešto izuzetno važno, vrijedno nagrade (pa makar skromne) .. a mi koji imamo djecu školske dobi i kojiam je škola svakodnevica, više ne vidimo u njoj nešto tako posebno. Jest, susrećemo se sa njom svakodnevno, od pospremanja torbe, redovnog buđenja ujutro, razgovora o školi itd, ali iskreno, mislim da je školi posvećeno cca 10% vedranova vremena kod kuće (a i to sam možda puno rekao). Ako ima nešto zadaće napiše (uz naše povremeno zvocanje tipa "bolje sad nego u zadnji čas" ), no većinu dana sve napiše u boravku, pogledamo ukratko što se radilo u školi i prokomentiramo (isto ne baš svaki dan), torba se pospremi na brzinu ... dakle, ne vrti se cijeli dan i cijeli život oko škole, dapače, popodnevni njegov živopt se nije puno promijenio od vrtićkih dana - naravno, stariji je, igre su drugačije, teme za razgovor su drugačije, zrelije pristupa svakodnevnom životu, no ... nije ta škola neki takav bauk.

(ovo prije svega pišem za one roditelje čiju djecu škola tek čeka ... a i dozvoljavam da je u drugim obiteljima ipak dosta drugačije, mi imamo i Zrinku koja je usred vrtićke dobi tako da i njen život, igre, aktivnosti, razmišljanja obilježavaju naše živote isto tako kao i Vedranovi ... dakle, mi smo jednom nogom u školi,a drugom u vrtiću)

[Zdenka2]

htjela bi mu vratiti onu dječju iskru u oko koju je izgubio, a ne znam kako

Čuj, momak je sad već sedmi razred i dječju iskru mu sigurno više ne možeš vratiti, on više nije dijete nego mladić i tu su sad u igri druge stvari. Ali vjerujem da i za to postoji način, čim on radi sa veseljem kod vas ... a to što se u drugoj obitelji sa njime dešava, to treba tamo rješavati, čini se da su uzroci tamo (bar na prvi pogled).

On očito ima problema. Trebao bi otac s njime porazgovarati. Ako on radi kod vas, znači da ima neku motivaciju i na tome bi trebalo raditi, kako bi shvatio da će mu učenje pomoći da se izvuče iz problema kakvi god bili. Djeci se u toj dobi sve može činiti bezizlaznim, ali nije, još je puno toga pred njim. Pomozite mu, pogotovo njegov tata.

[Zdenka2]

Inače, meni je škola još uvijek važna, iako mi više nije nepoznanica i ostat će mi važna. M. isto tako poslijepodne ne posvećuje nimalo vremena školi, jer uvijek sve što treba završi u školi. Poslijepodne se bavi sasvim drugim stvarima. Ali, ostaje činjenica da su sva njegova radna jutra posve zaokupljena školom i da je to veliki i važan dio njegovog života. Fomativan jednako toliko kao i ovaj poslijepodnevni, obiteljski dio.

Meni se čini da su rezultati ankete takvi kakvi jesu prije svega zato jer nisu ponuđeni isti odgovori za roditelje školaraca i onih koje škola tek čeka. Evidentno je da su mnogi odgovarali između ostaloga sjećajući se i sebe kao djece. Tek na drugo mjesto bih stavila ono neko idealiziranje budućnosti koje je često primjetno kod roditelja mlađe djece, bez obzira radi li se o školi ili o nečem drugom.

[Moover]

Ja ću svog sina sigurno nagraditi za uspjeh i trud... i u školi, i općenito u životu...

imam već i plan što ću mu kupovat nakon svake godine koju prođe s 5...:

1. razred - tomos
2. razred - honda
3. razred - kawasaki
4. razred - suzuki
5. razred - aprilia
6. razred - ktm
7. razred - ducati
8. razred - yamaha

1. razred - cagiva
2. razred - benelli
3. razred - bmw
4. razred - harley davidson
:D

[Amalthea]

He, a ja ku kontra: stvar koju mu sigurno neću kupiti je motor.

[anchie76]

Ja ću svog sina sigurno nagraditi za uspjeh i trud... i u školi, i općenito u životu...

imam već i plan što ću mu kupovat nakon svake godine koju prođe s 5...:

1. razred - tomos
2. razred - honda
3. razred - kawasaki
4. razred - suzuki
5. razred - aprilia
6. razred - ktm
7. razred - ducati
8. razred - yamaha

1. razred - cagiva
2. razred - benelli
3. razred - bmw
4. razred - harley davidson
:D

Aj ti mene usvoji

[Moover]

Aj ti mene usvoji

Al moraš ponovno u školu...

[enci]

a vespa?

[Moover]

a vespa?

to će si sam složit u garaži...

[anchie76]

Sorry na OT, al ajmo ipak natrag na temu

[BusyBee]

Tatek, zaboravio si u tumacenju da su nam iste nagrade razlicito vrijedne pa smo ih i razlicito ocijenili.

[sunca]

meni se baš čini da neki roditelji vole radit cirkus od škole i raznim podmićivanjima poklonima stvorit umjetne odlikaše. mnogim je roditeljima teško prihvatiti trojku kao dobru ocjenu. gledajući unazad i analizirajući ljude moje generacije i njihov školski uspjeh - ne vidim da je isti znatno utjecao na njihovu uspješnost u životu.

[summer]

meni se baš čini da neki roditelji vole radit cirkus od škole i raznim podmićivanjima poklonima stvorit umjetne odlikaše. mnogim je roditeljima teško prihvatiti trojku kao dobru ocjenu. gledajući unazad i analizirajući ljude moje generacije i njihov školski uspjeh - ne vidim da je isti znatno utjecao na njihovu uspješnost u životu.

Uopce ne razumijem. Sto bi to bio umjetni odlikas? Kako je to pravljenje cirkusa od skole? Meni trojka i nije dobra ocjena, meni je prolazna. Ako znam da moje dijete moze vise i da mu je za to potrebno samo malo vise truda, poticat cu ga i da se potrudi. Jer ako mu je ta ocjena bitna za upis u gimnaziju, za upis na fakultet, rekla bih da je itekako bitna za buducnost. A sama uspjesnost u zivotu - previse faktora na nju utjece da bih je promatrala samo u svjetlu ocjena.

[Zdenka2]

Osim toga, procjena uspješnosti u životu ovisi o tome što smatramo uspjehom.

[tatek]

Osim toga, procjena uspješnosti u životu ovisi o tome što smatramo uspjehom.

Tako je.
I za nas same, ali i u odnosu prema djetetu - nemaju svi jednaku percepciju uspjeha. Meni je recimo najviše sreće ove godine (vezano uz Vedrana ) donijela činjenica da se lijepo uklopio u ostatak razreda, a da je pritom bilo minimalno "iskrenja" i njegovih frustracija - taj osjećaj mi znači barem jednako kao sve njegove dobre ocjene. A isto tako me veseli činjenica da škola nije zatrla njegovu kreativnost kao što čini sa većinom djece koja iskaču iz prosjeka - pri tome ja bila vrlo važna njegova učiteljica koja je pronašla pravi pristup i njemu i općenito razredu.

[marta]

Trojka je dobra ocjena - tako se i zove: dobar (3).

Malo OT, pitam ja Andriju jednom prilikom, "kako ti ide priroda?" A on kaze, "Dobro, nisam nikad dobio ni jedan ni dva!"

[Kanga]

potpis marti

tatek, sto se tice rezultata ankete, mislim da je premali broj ispitanika (statisticka snaga) za izvodenje bilo kakvih zakljucaka :/

Za one koji su se pitali zasto bi nagrada umanjivala unutarnu motivaciju, objasnjenja ima vise, ali istrazivanja upucuju da je tako. Naravno, jako je nezahvalno interpretirati bilo kakav psiholoski nalaz (pogotovo u jednoj recenici), i uvijek ima zamjerki i izuzetaka, ali gruba poruka proizasla iz meta-analize 128 studija koje su ukljucivale ljude razlicite dobi, spola i kolturoloskog zaleda, sa razlicitim tipovima zadataka i nagrada, govori da vanjska motivacija (u vidu nagrade) umanjuje unutarnju motivaciju (link).

Meni je to zanimljiv podatak, ali, kad razmislim, nije razlog zbog kojeg mi ne koristimo nagrade, a niti bi zbog njega odustali od necega sto bi nas veselilo.

Pravi razlog zbog kojeg ne nalazim neko posebno veselje u nagradivanju je zapravo to sto mi puno vise od djetetovog uspjeha (ili i truda) znaci sve ono sto mi dijete jest neovisno o tome. Osjecam se najsretnije i najispunjenije kad mu takvu poruku i saljem. Dakle, osjecj koji me duboko prozima i koji dominira nad svim ostalim jest plavi dio ove recenice:

Ponosna sam na svoje dijete koje je ulozilo golemi trud da uspije u tome i tome.

Smede mi dio, pored plavog, potpuno gubi u dimenzijama (dozvoljavam da je mozda bitan za neke stvari, ali ne igra ulogu u mojoj ljubavi prema djetetu). A bilo bi mi drago da mi i dijete toga bude svjesno (da njegova vrijednost kao covjeka nije ovisna o uspjesnosti).

Evo jedan citat - bas me zanima mislite li da ima u tome nesto istine ili vam se cini prenategnuto: “...Sadly, some parents who received too little unconditional love when they were children end up misdiagnosing the problem and assume that it was praise they lacked. Then they “Good job!” their own children to death, ensuring that another generation fails to get what’s really needed...”

[summer]

Imam samo vremena za: ne bih nagradjivala jer ja nalazim veselje u nagradjivanju, vec stoga sto ga nalazi dijete.

Nagrada ne nadomjesta moj osjecaj ljubavi (odakle sad to uopce u prici), koji nije upitan i u koji se dijete uvjerava svaki dan, i za mene ne bi bila vazeca recenica:

Ponosna sam na svoje dijete koje nije ulozilo trud da uspije u tome i tome.

Zar jedna knjiga, izlet, MP3 player, neka sitnica moze toliko uciniti za unutarnju motivaciju, bezuvjetnu ljubav, vrijednost ljudskog bica - ja vjerujem da samo kaze 'bravo, trudio si se i mi to cijenimo'. Nista vise, nista manje.

Zato bih trud nagradila, ne ocjene same po sebi, a zasto u detalje - opisuje Zdenkin post.

[Kanga]

ne bih nagradjivala jer ja nalazim veselje u nagradjivanju, vec stoga sto ga nalazi dijete. .

Pa to bi trebalo biti obostrano, ili :? ?

za mene ne bi bila vazeca recenica:

Ponosna sam na svoje dijete koje nije ulozilo trud da uspije u tome i tome.

Da li sam te dobro shvatila - ti ne bi bila ponosna na dijete koje nije ulozilo trud?

Zar jedna knjiga, izlet, MP3 player, neka sitnica moze toliko uciniti za unutarnju motivaciju, bezuvjetnu ljubav, vrijednost ljudskog bica -

Ne vjerujem niti ja da moze, ali mozda ovisi o dozi, kontekstu, ne znam... (zbilja se moze naci dosta istrazivanja koja govore o tome; ja nisam psiholog, ali zanimljivo bi mi bilo cuti nekog kome je to struka...)

Inace, hvala na odgovoru . Primjecujem da meni to nagradivanje (niti truda) uopce ne sjeda "prirodno" kao vecini drugih i bas mi je interesantno istraziti zasto (mozda na kraju otkrijem da zapravo radimo isto, ali drugacije to opisujemo )

[Zdenka2]

Meni je recimo najviše sreće ove godine (vezano uz Vedrana ) donijela činjenica da se lijepo uklopio u ostatak razreda, a da je pritom bilo minimalno "iskrenja" i njegovih frustracija - taj osjećaj mi znači barem jednako kao sve njegove dobre ocjene. A isto tako me veseli činjenica da škola nije zatrla njegovu kreativnost kao što čini sa većinom djece koja iskaču iz prosjeka - pri tome ja bila vrlo važna njegova učiteljica koja je pronašla pravi pristup i njemu i općenito razredu.

Ovo mogu samo potpisati. I ja sličnu situaciju smatram najvećim uspjehom mog M. u prvom razredu.

[Ailish]

i ja bih rado čula nekog kome je to struka, jer stvarno ne vidim kako istraživanje koje gleda samo varijablu "nagrađivanje ili ne" može pokazati bilo što relevantno za ovo o čemu pričamo. Jer nigdje se ne spominje kako i zašto je nagrada dana ni kakav je inače odnos roditelja i djeteta

[Tanči]

Mene ne zanimaju psihološke analize.Pošto je Summer napisala sve onako kako i ja razmišljam,potpisujem ju.I uvijek ću biti za nekakvo obilježavanje i nagrađivanje kćerinog uspjeha.Ona to zaslužuje,ali ne očekuje.Stoga nikako ne smatram da kupujem na taj način petice.Moja kćer želi studirati i već sada zna koliko je školovanje u životu važno,a činjenica je da što će imati više škole, u životu će joj biti lakše.I pošto joj je škola praktički jedina obaveza sada,ja zaista ne vidim razloga zašto ne bi bila odlikašica,pogotovo zato jer ima sve preduvjete ispunjene za to.

[sunca]

Osim toga, procjena uspješnosti u životu ovisi o tome što smatramo uspjehom.

Tako je.
I za nas same, ali i u odnosu prema djetetu - nemaju svi jednaku percepciju uspjeha. Meni je recimo najviše sreće ove godine (vezano uz Vedrana ) donijela činjenica da se lijepo uklopio u ostatak razreda, a da je pritom bilo minimalno "iskrenja" i njegovih frustracija - taj osjećaj mi znači barem jednako kao sve njegove dobre ocjene. A isto tako me veseli činjenica da škola nije zatrla njegovu kreativnost kao što čini sa većinom djece koja iskaču iz prosjeka - pri tome ja bila vrlo važna njegova učiteljica koja je pronašla pravi pristup i njemu i općenito razredu.

potpisujem sve navedeno jer je i stribi je u sličnoj situaciji.

i sad se ja pitam - kako to nagraditi? biciklom?

[enci]

zasto ne, ako ga tvoje dijete zeli i ako ga mozete priustiti? ove godine bicikl, sljedece izlet... ako dijete gleda vrijednost nagrade u kunama, problem je dublji i nije mu uzrok nagradjivanje na kraju skolske godine.

[tatek]

Vidim da je diskusija otišla dosta duboko, u područje u kojem je teško izvući bilo kakav zaključak ... a mislim da i tako nitko (ili gotovo nitko) od vas ne radi ono što ja u stvari osuđujem - tokom godine ne "nagrađuje" dijete (pritom mislim na pohvale, vezane ili nevezane za neki određeni uspjeh, ili pak igračke, knjige, poklone i ostale znakove pažnje i osluškivanja djetetovih potreba) nego onda odgađa to do kraja školske godine, usput vezujući TO (pohvalu, poklon, nagradu) uz postignuće u školi, ponajviše obilježeno ocjenom.

Mislim da se u ovome opisanome nitko od vas ne može prepoznati, no ja znam ljude koji tako postupaju, točnije, koji su tako postupali u doba kad sam ja išao u školu.

Kao što je već netko tu rekao (Kanga?), svatko izražava na drugi način svoju ljubav prema djetetu i nagrađuje ga za njegov trud i uspjeh (ma što to bilo), a ja osobno preferiram ne vezati poklone i "poklone" uz neka posebna postignuća, već ih jednostavno davati zato jer je moje dijete tu i ovdje, davao bih mu to i da nema tako dobre ocjene.

A u slučaju kad u školi (ili bilo gdje) stvari ne bi išle glatko, tad bih dobro razmotrio stvar i ako bih vidio da ga zaista škola kao takva ne zanima (tj. da problem ne leži negdje drugdje), to bih prihvatio i svi ti "pokloni" i "nagrade" ne bi izostali ... jer, bolje sretan smetlar nego tužan liječnik, i ako smetlara bih ga volio i cijenio.
(ovo ozbiljno mislim - trenutačno mi je teško zamisliti mog sina sa bilo kakvim završenim visokim formalnim obrazovanjem)

[vertex]

tatek, taman sam bila krenula nešto slično napisati.
Mislim da je važno da dijete zna i vidi da je ono što radi prepoznato i roditeljima važno, i to stalno, a ne samo u velikim prigodama.
Darivati ili ne je onda samo pitanje stila i mislim da ne čini nikakvu bitnu razliku.

[NetkoMiOteoNick]

Dok sam ja bila školarka, najveće veselje na kraju šk. god. bila je činjenica da više ne moram učiti i ići u školu. Ni o kakvim priznanjima ni pažnjama nisam razmišljala (prolazila sam s 4 – 5, kako koji razred). Neku pohvalnu rečenicu sam sigurno dobila i od roditelja i od baka i djedova.

I sada kad su školarci moja djeca (isto prolaze s 4 – 5), na kraju godine najviše se veselim što više nemoramo razgovarati o tome kada je kontrolni – ispitivanje – učenje – ocjena. Dok traje škola zajedno prolazimo sve teškoče, uspone i padove, dobiju i pohvale i podršku i utjehu ako treba. Tako i na kraju godine.

Čokolade, kolače, torte, poklone, izlete imamo tokom cijele godine. Ono što je posebno – nema školskih obaveza i to je izvor moje sreće.

Čitajući neke postove, posumnjala sam da se moja djeca možda osjećaju drugačije od mene. Da oni možda žele na neki način obilježiti kraj. Odgovor je: ne, ali neće ih ni rastužiti ni čokolada ni pizza.

Inače s nagradama za učenje i ocjene imam jako loša iskustva s oboje djece. Tako da nešto u stilu, prošao/la si s tom i tom ocjenom i zato ćeš dobiti to i to, ne dolazi u obzir.

[tatek]

... neće ih ni rastužiti ni čokolada ni pizza.

Sigurno neće ni moje danas popodne prigodni pomfri i ćevapi u pajzlu na dugoj strani kvarta - to nikad ne jedemo doma, nego samo ovak, negdje vani.
Vedran će dobiti i specijalnu pohvalnicu (ja ju iscrtao na PC-iju u svim duginim bojama) koju ćemo mu svi mi iz obitelji potpisati, a oboje klinaca će dobiti i po jednu tvrdoukoričenu bilježnicu kao "ljetni dnevnik" da pišu, crtaju, lijepe itd ovo ljeto.
(dobit ćemo jednu i mi roditelji, da i mi nešto napišemo za uspomenu i dugo sjećanje )

Nakon svega toga kulturno-zabavnog programa slijedi sladoled pa fajrunt.

Ako bude raspoloženja, program ćemo još možda nadopuniti navečer kad padne mrak lovom na krijesnice.

[marta]

tatek, super ti je post, a i kulturno zabavni program. izabrao Đelo Hadžiselimović, citao Miljenko Kokot.

[NetkoMiOteoNick]

Ako bude raspoloženja, program ćemo još možda nadopuniti navečer kad padne mrak lovom na krijesnice.

A tekma?

[NanoiBeba]

Ako bude raspoloženja, program ćemo još možda nadopuniti navečer kad padne mrak lovom na krijesnice.

pa nemojte baš danas kad je utakmica. U Prečkom se ne puca?

[Kanga]

Ako bude raspoloženja, program ćemo još možda nadopuniti navečer kad padne mrak lovom na krijesnice.

pa nemojte baš danas kad je utakmica. U Prečkom se ne puca?

[tatek]

Puca se, ali umjereno, taman da saznamo kako se kreće rezultat (utakmice u pravilu ne gledamo).

marta, nema do Miljenka Kokota!
Moja omiljena TV emisija je Alpe-Dunav-Jadran, bez Miljenkova glasa bi to bilo kao dnevnik bez vremenske prognoze i sportskog dijela.

Nego, sjetio sam se još jedne fore koju tu i tamo ubacimo kad je neka posebna prigoda: srednjevjekovni završetak dana. Kad padne mrak pogasimo SVA svjetla i onda se ide na WC pod svjetlom svijeća, tušira se i pere zube uz svjetlo svijeća, čita se priča za laku noć uz svjetlo svijeća ... i onda kažemo da se tako živjelo u srednjem vijeku.
(naravno, ipak koristimo ovovremenski WC sa kotlićem i WC papirom, bojler sa toplom vodom i strojno tiskane knjige )

[anchie76]

Puca se, ali umjereno, taman da saznamo kako se kreće rezultat (utakmice u pravilu ne gledamo).

marta, nema do Miljenka Kokota!
Moja omiljena TV emisija je Alpe-Dunav-Jadran, bez Miljenkova glasa bi to bilo kao dnevnik bez vremenske prognoze i sportskog dijela.

Nego, sjetio sam se još jedne fore koju tu i tamo ubacimo kad je neka posebna prigoda: srednjevjekovni završetak dana. Kad padne mrak pogasimo SVA svjetla i onda se ide na WC pod svjetlom svijeća, tušira se i pere zube uz svjetlo svijeća, čita se priča za laku noć uz svjetlo svijeća ... i onda kažemo da se tako živjelo u srednjem vijeku.
(naravno, ipak koristimo ovovremenski WC sa kotlićem i WC papirom, bojler sa toplom vodom i strojno tiskane knjige )

Super mi je ovaj srednjevjekovni zavrsetak dana

[Hana_Sara]

A u slučaju kad u školi (ili bilo gdje) stvari ne bi išle glatko, tad bih dobro razmotrio stvar i ako bih vidio da ga zaista škola kao takva ne zanima (tj. da problem ne leži negdje drugdje), to bih prihvatio i svi ti "pokloni" i "nagrade" ne bi izostali ... jer, bolje sretan smetlar nego tužan liječnik, i ako smetlara bih ga volio i cijenio.
(ovo ozbiljno mislim - trenutačno mi je teško zamisliti mog sina sa bilo kakvim završenim visokim formalnim obrazovanjem)

ovo je jako bitno. koliko god cijenim obrazovanje, mislim da osoba i bez njega moze biti itekako inteligentna i snalazljiva u zivotu. a nisu svi za skolu i to nije nikakva sramota. biti vrijedan u zivotu, posten, moralan i suosjecajan su mi sve stvari vaznije nego hoce li mi dijete imati fakultetsku diplomu. i ja vec sad vidim da nece svih petoro tim putem i to mi je skroz prihvatljivo. nisam snob ni na kojem planu pa ni na ovom.

[ljiljan@]

I ja se slažem da je najvažnije u životu biti sretan i zadovoljan, iako je važno i formalno obrazovanje - ali nikako ne na silu postignuto. Inače, mi smo svoje blizance vodili na pizzu zadnji dan škole, dokle god su oni to htjeli. Već par godina nisu zainteresirani :?

[maria71]

off topic, čestitam na lijepom uspjehu V. i M.

[ljiljan@]

off topic, čestitam na lijepom uspjehu V. i M.

Imaju dobre profesore

[koryanshea]

Inače, mi smo svoje blizance vodili na pizzu zadnji dan škole, dokle god su oni to htjeli. Već par godina nisu zainteresirani :?

mozda imaju 16 godina pa im to slavljenje s roditeljima vise nije tako cool, nego bi radije slavili s prijateljima? ili bi htjeli uvest neki drugi obicaj?

[AdioMare]

mozda imaju 16 godina pa im to slavljenje s roditeljima vise nije tako cool

Ma znam da nije, ali moj, evo, nije jučer odbio provesti dan samnom i malom sekom u ZOO-u, a ni šiš ćevapi s Cvjetnog nisu bili za baciti
Taman smo napravili svoj krug i sjeli nasuprot lava odmoriti noge, kad sam skužila Lutonjicu i femili kako napuštaju medvjeđe nastambe.
Za nagradu što je pratio nas dvije ženske u nedostatku glave obitelji koja je na putu, dobio je kakicu vodenkonja!
Naravno da je komentar bio u stilu, mogao sam si misliti da ću na kraju ostati posran

[Zdenka2]

Kod nas je nastupio neočekivani obrat: M. nije htio poklon! Rekao je da će sljedeći tjedan imati proslavu rođendana i dobiti puno poklona i da sada ne bi ništa. Dočekali smo ga zajedno pred školom, prošetali i išli na sladoled. Jedino što mu je nedostajalo bila je seka. Jučer smo bili na obećanom izletu u troje i to je bila naša proslava kraja prve školske godine.

[piplica]

Kod nas je nastupio neočekivani obrat: M. nije htio poklon! Rekao je da će sljedeći tjedan imati proslavu rođendana i dobiti puno poklona i da sada ne bi ništa. Dočekali smo ga zajedno pred školom, prošetali i išli na sladoled.

Ne mogu vjerovati!!!

Kod nas se dogodilo identično. Mi smo ga dočekali zajedno pred školom i otišli na pizzu, a on je izjavio kako zapravo sada ništa ne treba jer će dobiti puno poklona za rođendan sljedeći mjesec.

Doduše, kada smo došli kući malo se žicao da mu za nagradu kažemo zaporku za računalo, ali za sada to još mi želimo držati pod kontrolom... 8)

[tatek]

Mi smo u petak po planu obavili proslavu kraja školske godine. Ujutro smo vedranu najavili da popodne idemo na posjet u nepoznato i nek bude gladan (to "nepoznato" uvijek diže atmosferu pa onda to rabimo s vremena na vrijeme ). Poslije škole i zrinkina vrtića otišli smo cijela obitelj u "nepoznatu" pečenjarnicu na drugom kraju kvarta u kojoj još nismo nikad bili (a vrlo je hvaljena), tamo smo Vedranu uručili šarenu diplomu koju smo potpisali, svaki od nas je dobio šarenu bilježnicu kao dnevnik ovog ljeta u koju ćemo pisati, crtati, lijepiti itd tokom putovanja i izleta (Vedran je imao pravo prvoodabira bilježnice) i nakon toga smo se još počastili sladoledom.
Lova na krijesnice nije bilo nego je Vedran dobio odobrenje da gleda tekmu (inače ju ne bi gledali), nakon poluvremena je otišao na ćorku jer je već bio preumoran ... pa si je tako onda prištedio razočaranje rezultatom.
Eto, prvašić je uspješno apsolvirao svoju prvu školsku godinu, hvala mu za sve postignuto, isto tako i učiteljicama, a bogami i nama koji smo dobro izdržali ovu sezonu.

[gita75]

Moj je za poklon zaželio knedle od marelica. I dobio ih je.

[koryanshea]

Moj je za poklon zaželio knedle od marelica. I dobio ih je.

pametno dite...