Nakon maratonske sjednice ,sjela sam na kavu.
U vrećici sam imala ružu koja je bila u vrlo zanimljivom omotu, dobila sam je od jedne učenice...omot vrlo malo viri iz vrećice
Dolazi curica s mamom ( moja procjena 4 do 5 godina , bliže 5) , sjedaju za stol do mene ,te mala s obje ruke kreće u moju vrećicu koja je na stolici pored.
Ja kažem mirno, djevojčice to su moje stvari. Nisam ti dozvolila da ih diraš.
Mama ništa. Djevojčica ponovo pokušava i pri tom i ošteti ružu.
Ja sad malo glasnije kažem, Gospođo molim Vas dajte mi svoju torbu da malo prekopam po njoj, kad već Vaše dijete kopa po mojim stvarima ( u vrećici je osim ruže i hrpa meni bitnih papira za školu- bez kojih ne mogu sutra unositi podatke u e-maticu, matičnu knjigu itd )
Gospođa , me pogleda preko ruba naočala i kaže ,pa mala se samo igra ?
gospođo, ona se NE igra, već bez pitanja kopa i oštećuje moje stvari.
gospođa opet ništa
Mala ponovo kreće ali sad prema mojoj torbi.
Ja je pogledam u oči i pitam je što treba.
Ona kaže , ja uvijek pregledavam stvari koje mi se sviđaju.
Mama nezainteresirano čita novine.
Ja joj kažem ,to su MOJE stvari i ne dozvoljavam ti da kopaš po njima. Ne poznam te, i to mi je nelagodno. ( u sebi kipim ali me zanima do kuda ovo ide )
Mala ,napokon, odustaje.
A meni je prisjela kava.