Moj tata je putovao dvije godine, po 3 mjeseca u komadu, pa mjesec doma i u tom ritmu. Ja sam imala oko 9 godina.
Nisam taj period doživjela kao traumu, niti radi tih godina osjećam da nisam imala tatu. Svaki put kad je došao, dao mi je zadatak, knjižicu akorada za gitaru koje sam naučila do njegova slijedeća dolaska. A telefonom smo se čuli jednom mjesečno.
Znači, ja sam tada bila u dobi kad razumijem odlazak, pojam vremena i to je dob koje se još uvijek sjećam, pa eto, ništa, ali stvarno ništa ne osjećam vezano uz to doba.
Tako da mislim da je utjecaj na još manje dijete još manji jer nemaju pojam vremena i razumjevanje o "odlasku" na taj način itd.