 |
|||
zajednica se sastoji od djelova
ako samo jedan dio ne valja, zajednica neće funkcionirati
ili ako nisu kompatibilni
mislim da previše idealiziraš "svetost" obitelji i sl.
nevezano za dotičnu situaciju, amo malo teoretski:
prema tvom razmišljanju Tata!, koji su objektivni razlozi raskida braka ili zajednice?
ma smješno je tako generalizirati kad je to je individualna stvar tolerancije svakog pojedinca u zajednici! ono što je meni razlog raskida, uopće ne mora biti i tebi... ali ulazak u zajednicu u kojoj se planira rođenje djeteta povlači izuzetno veliku odgovornost prema odrastanju tog bića, a koja se sve više olako doživljava, u principu rekao bih zapravo i ne doživljava!MGrubi prvotno napisa
Ja sam prvenstveno zagovornik zajednice! I smatram ako ste se kao par zbližili i odlučili imati djecu, znači da ste o tome sigurno bitno i odgovorno promišljali, nije vam sigurno ta ideja samo odjednom pala s neba.. dakle neki principi idealiziranja partnera, baš njegovog odabira i želje za zajedništvom baš s njim sigurno postoje, inače nema smisla upustit se u tako bitnu životnu odluku! E kad ste jednom već ušli nećete se opasat idejom pa dobro nema veze, ako nam ne krene dobro i prema planu, uzet ću si drugog, nego ćete taj odnos zajedništva i kad posrne pokušavati održati uzdićući jedno drugo, trudit ćete se harmonizirat odnose, senzibilizirat se s partnerom, uključivat iz petnih žila najviše nivoe tolerancije, biti spremni mjenjati svoje navike za zajednicu i sl. Sigurno nećete na prvu svađu samo dignut ruke i otić! A u svakoj vezi i zajednici jasno da neminovno ima i trzavica i kriza i uspona i padova, ali to su stanja koja se razumno mogu rješiti, ako obostrani interes postoji i stubovi povjerenja i poštovanja među supružnicima nisu totalno pogaženi i ugašeni. A interes bi trebao postojati obostrani radi te odgovornosti prema djetetu.
Nisu baš svi na prvu loptu stvoreni za zajednicu s nama, istina je, ali s većinom na prvi pogled "različitih duša" kad se kritični problemi pojave, smatram da ipak možemo vlastitim trudom, htijenjem i izgrađivanjem svog karaktera, sjediniti interese i uspjeti... pa sam mišljenja da se i tada radije pokuša sve moguće i nemoguće, prije nego li se partnera iskristalizira baš kao bezizgledni slučaj!
I definitivno nisam uvjerenja da mora biti svaki segment osobnog interesa partnera unutar zajednice kompatibilan da bi ta zajednica opstala. Trebaju kritični, globalni interesi bit zadovoljeni, a sve ostale različitosti ukoliko ih prisvojimo mogu nam biti čak dobrodošlo proširenje naših osobnih svjetonazora i interesa.
Ja osobno izuzetno idealiziram vrijednost i svetost obitelji i smatram da bi to trebao biti nukleus životnog interesa svakog čovjeka - oformiti obitelj i zadovoljno funkcionirati unutar nje i iz te jezgre crpiti energiju i motive za životni napredak, svoj i naravno te zajednice!
preformulirati ću pitanje:
Tata! kad bi TI raskinuo zajednicu?
Pa rekao sam,
1) onda kada bi se u zajednici srušili stubovi povjerenja i poštovanja ... ne mislim pri tom na sporadične svađe, pokoju u afektu izrečenu uvredu i sl., nego na drastične nepomirljive stvari tipa bračne nevjere, izdaju ljudskih vrijednosti i sl.
2) onda kada bi se potpuno ugasila komunikacija s partnerom i time dovelo do nemogućnosti razumnog rješavanja situacije
3) kad bih shvatio da zajednica nije zasnovana na obostranoj ljubavi, nego interesu i okoristivosti
ne padaju mi drugi drastični razlozi na pamet, možda zato jer sam trenutno u važnom poslu i nisam nešto osobito skoncentriran na tu temu... al svakako smatram da je to stvar čisto osobne tolerancije, pa će tako nekome biti dovoljan razlog već to što mu se partner udebljao, a netko će preći i preko prevare i preko prokockanog imetka i naći element kojim će zadržat povjerenje ili dovoljan interes ostati u zajednici!
Odijelila sam ovu temu od Berthine, koja je ionako za ključanje, jer je otišla van teme.
Nastavite s užitkom, nadam se da vam neće smetati ako se pridruže i ostali forumaši.
Jedini razlog je u konačnici kad jedan ili oba partnera izgube volju da svoju zajednicu održe, da rade na njoj i da je oplemenjuju.
Do ovog mogu dovesti razni postupci jedne ili druge strane.
Međutim, ono što će jedan par prebroditi, za neki drugi par biti će pogubno. Ako postoji volja s obje strane da se problem riješi vjerojatno će se i rješiti, ako te volje nestane nema više pomoći.
Ovdje mislim na iskrenu volju, a ne na priče i pričice koje možemo nekome servirati da ga odobrovoljimo jer ni sami ne znamo što hoćemo.
Mislim da dosta ljudi ulazi u brak a da nisu dobro upoznali sebe, što kasnije dovodi do raznoraznih problema i frustracija te prebacivanja krivnje za te frustracije na partnera. Onda dolazimo do onoga "on/ona jebio ovakav ili onakav i radio/radila mi je ovo ili ono". Nitko ti ne može napraviti ništa što mu ti sam ne dopustiš. I kad na prvi problem zažmiriš i poguraš ga pod tepih, to je tek početak. Kad tad tepih će postati premali...
Gita, potpisujem.
mislim da "objektivni" razlozi ne postoje, vec samo subjektivni, a svako ima drugaciji okidac. neko ce zivjeti sa zlostavljacem/icom, neko ce oprostiti preljub, a neko nece oprostiti niti previse gledanja televizije ili premali prihod partnera...
obicno puca kad jedna od strana nije niti najmanje zainteresirana za odrzanje veze, kad nestane ljubavi/motiva da veza prezivi.
prema okruzenju, cini mi se da parovi a) idealiziraju brak po principu, hajmo se vjencati pa ce sve nesuglasice doci na mjesto - nece, samo ce biti izrazenije; b) stupaju u brak iz pogresnih motiva - vrijeme mi je, on/a je situiran/a pa mi je buducnost osigurana - dugo se zabavljamo pa svi insistiraju da se vjencamo... jos je vece opterecenje za vezu ako se zivi po inerciji - svi se zene/radjaju djecu pa cemo i mi. takvih vidim mnogo i nisu bas sretni.
evo, blizi nam se 6. godisnjica braka i za ovo vrijeme mogu reci da sam jednu lekciju savladala - brak je tezak i dugotrajan posao; ako se naporno radi, moguce su i nagrade
Zlostavljanje nije subjektivan, već objektivan razlog.
Misao "Nije se sjetio naše godišnjice, dakle, ne voli me" je subjektivan razlog.
Mislim da se takve stvari moraju razlikovati. Kada bi mi neku blisku prijateljicu zlostavljao muž, a ona ne nalazila snage da ode, pokušala bih joj osvijestiti da je NUŽNO otići.
Naime, u široj okolini imam situaciju koja je završila ubojstvom jer žena nije na vrijeme povukla crtu, odnosno subjektivno je doživljavala zlostavljača kao nekoga tko će se promijeniti.
Dakle, nemojmo brkati stvari.
Zato i velim da je svaki razlog za razvod subjektivan - jer ono sto ja dozivljavam kao razlog za prekid, mozda neko drugi nece, nazalost.
ja se slažem s kliom - svaki razlog je subjektivan, osim zlostavljanja - koji je objektivan razlog. zna se što je fizičko/emocionalno zlostavljanje.
a za sve ostale razloge, slažem se da svako ima drugačiji - svoj "okidač"
ocito je nesporazum terminoloske prirode u pitanju.
ne poznajem porodicni zakon, bar ne u mjeri da bih mogla citirati sta se sve moze navesti kao (objektivni, zakonom dozvoljeni) razlog za raskidanje bracne zajednice, ali sam uvjerena da kao osnova za razvrgavanje bracne zajednice mogu "posluziti" i zlostavljanje i neslaganje bracnih drugova (dakle, i osjecaj - ne voli me vise).
dakle, i jedno i drugo je razlog, nesto na sto se MOZE pozvati pri predaji zahtjeva za razvod, ali da li ce neka osoba pribjeci tom razlogu, zavisi od nje same. ne mozete u necije ime podnijeti zahtjev za razvod braka zato sto mislite da postoji "objektivan" razlog.
slazem se da se zlostavljanje percipira kao najjaci od razloga, ali je i cinjenica da unatoc zlostavljanju mnogi parovi ostaju skupa...
ili preciznije ontopic: postavljeno je pitanje "koji su to objektivni razlozi za raskid veze/braka?" ja na to pitanje ne bih odgovorila da neko "objetkivno" ima pravo razvesti se samo ako je zlostavljan, a da je razlog za razvod "subjektivan" ako je doslo do prevare ili otudjenja. u tom smislu ne bih pravila distinkciju na objektivno i subjektivno - mada je urgentnost za prekid veze znacajno veca kod jednih, nego kod drugih razloga.
nadam se da sam ovaj put bila jasnija.
Meni su prihvatljivi razlozi oni koje je navela Gita. A o objektivnim razlozima (interesima) mislim da vrlo malen promil brakova ne bi mogao naći barem jedan objektivan razlog za razvod - bilo emocionalni, društveni, ekonomski ili neki drugi.
Da pojasnim, bilo što može postato objektivan razlog za razvod ako makar jedan partner ne želi (više) ulagati svoje strpljenje, vrijeme (...) u to što ga smeta kod drugoga ili okolnosti braka.
Znači li to da svi živimo u lošim brakovima, opasnima možda za našu djecu?
A možda i ne, nego svi pomalo tonemo u razmaženosti. Odjednom smo svi slabi, drugi je uvijek taj kod kojega nešto ne štima, nesklapni su nam karakteri, zašto bih se ja trudio/la više...
(Ovo sad ne govorim o nikome posebno, već generaliziram, svjesna nedostataka svake generalizacije i bez ikakve namjere da solim pamet ikome tko više ne živi u braku, protiv razmaženosti se i sama sa sobom borim)
A činjenica je da dođe period u braku kada od jednog partnera iz nekog razloga život zatraži više. Npr. jedan se partner razboli, ili jedan partner mora otići daleko raditi, ili dođu neki egzistencijalni problemi... I poruši se komunikacija... I što sad? Zar će ovaj stabilniji u tome trenutku okrenuti leđa drugome jer od njega ne dobiva ono što misli da treba?
Bojim se da često puta ovo nismo u stanju podnijeti.
Klia, ja tacno razumijem o cemu ti pricas. Evo, potpis sve govori. A cinjenica da (jos uvijek) prezivljavamo nije pokazatelj da smo kompatibilniji od drugih, nego da se iscupamo iz kriza komunikacijom. Hvala Bogu.
Mislim da je uzrok velikom broju razvoda i to sto su zene mnogo (finansijski) samostalnije nego u proslosti - mozda bi se i nase nane/bake razvodile da su imale platu i mogucnost otici u podstanarstvo s djecom. Zanimljivo je da kad ih se upita kakav je brak bio, vecina bi ih rekla: Svakakav, zahtjevan, ali lijep. No do te spoznaje je ipak moralo proci malo vise od onih famoznih 1, 7 ili 10 godina za koje kazu da su krizne. Trebalo je izdrzati. Nase generacije manje su spremne na odricanje, mozda s pravom, a mozda i ne...
wewa
potpisujem te u potpunosti i dodajem da se zlato kuša u vatri.
X
Kad prestane komunikacija između partnera, nastaje početak kraja.
Prestanemo biti mi, opet postajemo ja i ti. Tada se gubi želja za održavanjem te veze. I to je kraj. Jer u tome trenutku kada se to dogodi, prekasno je za popravak. Sve je tada samo navika.....
Gia, sve ovo što navodiš su koraci koji mogu ići jedan za drugim, odnosno ne dogodi se i prestanak komunikacije i nedostatk želje za održavanjem veze u jednom te istom trenutku.
Međutim, takav se slijed ne mora nužno dogoditi ako je makar i jedan od partnera sebi i drugome priznao sam početak nedostatka komunikacije, dok još postoji volja za promjenom.
Naravno, što duže traje samozavaravanje da je u vezi sve ok, to je put k ovome o čemu ti pišeš izvjesniji.
Ali tako stvarno ne mora biti i prestanak komunikacije ne mora biti početak kraja.
Točnije, prestanak komunikacije je nepostojeći pojam. Ljudi komuniciraju čak i onda kada ne pričaju.
ma nema opcenitih objektivnih razloga
oni koji su npr. meni sasvim objektivni nekima su trivijalni i obratno
a to moze biti sve sto ste do sad nabrojali
i jos jako puno onog sto niste
hahah, bas steta sto je tata! prestao pisat ovdje, postalo je dosadno! svi se nesto slazu, razumiju, dopunjavaju...
Dan svima ¨!
Evo da se i ja na žalost pridružim ovoj diskusiji, pažljivo sam proćitala taatin post i mogu reći da dijelimo mišljenje . Moje viđenje veze i braka je tajednica u kojoj se oboje suradnje dvaju partnera , postovanja i razumijevanja . Na žalost moj brak je sve sam ne to, moj muž mi iz dana u dan već neko vrijeme govori da mi nismo kompatibilni , a kada ga pitam zašto tako misli on kaže "pa ti si iz bogate i ja iz radnićke obitelji" , "ti si pre dinamićna za mene" Da mi imamo sasvim drugi pogled na brak i zajednicu . Njemu je brak zezancija a ja to smatram ozbiljnom stavri .
Mi smo sada pred rastavu i baš me zanima što će navesti kao razlog rastave.
Molim te da se držiš teme.hahah, bas steta sto je tata! prestao pisat ovdje, postalo je dosadno! svi se nesto slazu, razumiju, dopunjavaju...
Ako ti Tata! fali pp-ejaj ga, ne izazivaj ovdje.
Hvala.
Meni je objektivan razlog razvoda zlostavljanje žene, muškarca ili djece, al ne samo fizičko, nego i psihičko i materijalno....
Ostalo, prevara, ignoriranje, neravnopravni odnosi....pa sve do jednostavnog međusobnog nerazumijevanja ili nedostatka bliskosti...neko proguta puno toga, a neko nebi ništa.
Meni se čini da je društveno opasno ne reći jasno i glasno da je zlostavljanje (u svakom obliku) jedini posve objektivan razlog za odvajanje partnera.
To se ne može izjednačavati s argumentom "neslaganja karaktera", "gubitka ljubavi", "monotonije" i sl. Na stranu činjenica da je svakome njegov razlog najobjektivniji, govorim baš o stavu za koji mislim da bi trebalo zauzeti društvo.
Npr. i osobi koja je pripadnik/ca crkve koja ne priznaje razvod mora se pokušati osvijestiti da je u slučaju zlostavljanja nužno razdvojiti se (ako se već ne misli rastavljati), pogotovo ako su u igri i djeca. Znam da neke stručne osobe i u katoličkim obiteljskim savjetovalištima ponekad to sugeriraju.
Također smatram da bi društvo (sve njegove institucije) trebale malo više pozornosti posvetiti očuvanju braka kao institucije, da bi nam svima bračna pomoć i savjetovanje trebalo biti puno puno dostupnije. (Uh, koliko bih puta ja i mm tamo išliNekad ti je stvarno potrebna 3. neovisna osoba da sagleda neki problem iz svoga kuta i spusti situaciju na zemlju. U protivnom, od muhe često puta nastane slon. I odjednom se svi osjećamo zlostavljani i zanemareni. )
slažem se sa svakom riječi.Meni se čini da je društveno opasno ne reći jasno i glasno da je zlostavljanje (u svakom obliku) jedini posve objektivan razlog za odvajanje partnera.
To se ne može izjednačavati s argumentom "neslaganja karaktera", "gubitka ljubavi", "monotonije" i sl. Na stranu činjenica da je svakome njegov razlog najobjektivniji, govorim baš o stavu za koji mislim da bi trebalo zauzeti društvo.
Npr. i osobi koja je pripadnik/ca crkve koja ne priznaje razvod mora se pokušati osvijestiti da je u slučaju zlostavljanja nužno razdvojiti se (ako se već ne misli rastavljati), pogotovo ako su u igri i djeca. Znam da neke stručne osobe i u katoličkim obiteljskim savjetovalištima ponekad to sugeriraju.
Također smatram da bi društvo (sve njegove institucije) trebale malo više pozornosti posvetiti očuvanju braka kao institucije, da bi nam svima bračna pomoć i savjetovanje trebalo biti puno puno dostupnije. (Uh, koliko bih puta ja i mm tamo išli
[quote="Tata!"]Pa rekao sam,
1) onda kada bi se u zajednici srušili stubovi povjerenja i poštovanja ... ne mislim pri tom na sporadične svađe, pokoju u afektu izrečenu uvredu i sl., nego na drastične nepomirljive stvari tipa bračne nevjere, izdaju ljudskih vrijednosti i sl.
2) onda kada bi se potpuno ugasila komunikacija s partnerom i time dovelo do nemogućnosti razumnog rješavanja situacije
3) kad bih shvatio da zajednica nije zasnovana na obostranoj ljubavi, nego interesu i okoristivosti
slažem se potpuno..kad je to narušeno..nema povratka..svaki brak je priča za sebe s nekim dodirnim točkama...
Osjećaj samoće i nesreće u određenom trenutku u braku prvi je znak da će doći do razvoda.
Svaki brak ima svoje uspone i padove. Anketa provedena u SAD-u 1980. godine, rezultirala je podacima da 86 posto svih ispitanika nije sretno u svome braku, ali da namjeravaju ostati u toj zajednici. Kada su anketari nakon pet godina ponovo zakucali na vrata ispitanika, oni su izjavili da se ne kaju što su ostali u braku te da se osjećaju znatno sretnije.Ako se roditelji ne slažu, za djecu je bolje da se razvedu.
Ispitivanja su pokazala da je nivo patnje kod djece veći kada prolaze kroz traume razvoda nego kada slušaju svađe svojih roditelja. Razvod braka za djecu je idealna opcija samo u slučaju nasilne i apsolutno nestabilne porodice.......evo sam našla par članaka
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom