jel vama ovo normalno

[AdioMare]

Sigurno nema veze s temom, ali pišemo o koječemu, pa da pridodam koju o svekrvi...

Ona ima tako bedastu naviku da stalno ispituje gdje je tko.
Dođe gore kod mene i iz čista mira ispali: A gdje je Goran?
Ili: Gdje je Hrvoje?
Ja pokorno odgovaram: Otišao po plin. U svojoj sobi.
Onda, vidi mene da oblačim cipele: A gdje ćeš ti? .... itd.

Prije sam znala ludjeti na to, obično imam poriv odgovoriti: a jeste vi znatiželjni...
Onda si mislim , ona to ispali ko iz topa, više bez veze, iz znatiželje ili navike nego da nas kontrolira.

Hoću reći, nekako mi je drago da sam prerasla ljutnju zbog tog njenog "gdje je tko".

[Zdenka2]

Mislim da ta brižnost preskače generacije : mene moj sinek zna pitati: Pa gdje si ti tako dugo? Zašto se nisi javila? Kamo sad pak ideš?

[elin]

ja priznajem da se moja sveki opametila kad joj je kći otišla živjeti sa dečkom koji ima isto takvu mamu kakva je ona - žene bi trebale bedinjati njih, a oni (muški) ništa po cijele dane ne raditi osim hladiti jaja.
A sad vic: našle se dvije prijateljice i prva će drugoj: kako ti je kći. Ma super, veli druga, našla je divnog čovjeka sve joj pomaže, i kuha i sprema i pere, ma divota jedna. A kako ti je sin, prva će drugoj: ma joj prijo moja, druga će prvoj, oženio se takvom kravetinom, ništa neće raditi, on jadnik mora kuhati, spremati i prati, grozota jedna.
Ovo nije OT, to je taj vječni odnos majki prema djeci.

[marta]

Mislim da ta brižnost preskače generacije

Kod mene se malkic vise zaletila pa nas je sve preskocila. Uf, zahvalna sam da je tako. Moja teta zove baku svaki dan. Ja bih iz koze iskocila da mene mama, ili bilo tko drugi zove svaki dan.

MIslim da je tema teska, jer svi govorimo s osobnih pozicija, a tu nema nekog opcenitog mjerila, nekog etalona pod koji bi se zajedno mogli ugurati. Tako ispada da je nekome nesto nevjerojatno pretjerivanje, a drugi to isto gotovo da i ne primjecuje.

[elin]

Znate što mene tu muči kao mamu, moji su brižni, ali mama nekad oko krivi stvari. Evo kad sam bila na kemoterapiji kao cura od 20 godina i izgubila svu kosu ona je govorila da se ne može nositi s tim. Sve terapije je prošao samnom moj otac , na odjelu nisu mogli vjerovati kakav je, sve pretrage, brisanje nakon povraćanja, sve je prošao samnom.Ona je od moje bolesti bježala, a tada mi je trebala.
Hoću reći, kad mi nešto veliko treba, kad stvarno trebam pomoć tu je nema i
u tom dijelu mog života nije nikada bila. To bi htjela izbjeći kod svog sina.
Pomaže mi svaki dan, da pretjera, pretjera, kao i sad, ali nikada nije bila dio
tog težeg dijela mog života, zato možda na ove "bezvezne " brige i kontrole reagiram burno
Ne znam, kad sam izgubila kosu to je tajila, jednom mi je jedna draga žena rekla da ću shvatiti kad dobijem dijete, a ja još ne razumijem

joj dušo, ovo nije o.k. od tvoje mame. Uopće takvo što ne mogu zamisliti. Kad je moje dijete završilo u bolnici ja nisam mogla dočekati jutro da dođem (cijelu noć nisam spavala). I sigurna sam da si i ti takva. Mene ništa nije moglo zaustaviti, moja mama (koja je tada doputovala zbog toga) mi je govorila ajde dušo odi spavati barem malo, ja ću te probuditi, ne možeš sada ništa, ali ništa nije pomagalo. To je kao nekakva lavina osjećaja i ne možeš biti miran, ne možeš ne ići, sve je kao u nekoj magli ti ne razmišljaš samo radiš i osjećaji te nose.

[sorciere]

elin, ne bih tako o toj situaciji...

svima nam se u životu dogode situacije koje ne znamo kontrolirati, u kojima ne znamo kako postupiti... u kojima jednostavno - ne možemo drukčije...

[vissnja]

Ja sam sad nešto shvatila čitajući ovu temu. Naime, godinama sam se pitala zašto MMa toliko smeta ta znatiželja njegovih roditelja: gde ideš, kad se vraćaš, koliko ostaješ, gde je taj i taj.... Uvek sam se mislila šta mu je toliko teško da im kaže gde ide i šta radi. ALI njih je to puklo kad je on prešao 25-tu. Do tada ih nije bilo briga ni gde je, ni šta je sa njim, baka ga je odgajila, hranila i oblačila, a oni ga viđali vikendom (ako im ne iskrsne nešto drugo).

[elin]

vissnja, a kaj si to točno shvatila (bez ljutnje, jer fakat ne kužim)? Zakaj njega smeta znatiželja njegovih staraca ili nekaj drugo?

[meda]

Ne treba izjednačavati stvari koje nisu iste - jedno je topla, pa makar i pretjerana/smiješna brižnost, a drugo kontroliranje i uvjeravanje da ništa ne radiš dobro. To nisu iste stvari. Iz mog kuta gledanja ono prvo je nježna majčinska brižnost, a ovo drugo nepovjerenje i nepoštovanje. ž

I malo lakše s riječima kao što je "nenormalno" i slično. Ako smo različiti ne moramo se vrijeđati. Pogotovo ne moju mamu.

oprosti, ako se referirala na moju izjavu. uopce ne govorim o tvojoj mami, niti mami ikoga drugoga osim pokretacice teme, a ciji je naslov 'jel vam to normalno?'

ne, nije mi normalno, ili ako hoces uopce nema veze s briznoscu. ja to citam kao 'znam da imas problem, sumnjam da ga mozes rijesiti, sad cu ti to i dokazati'

svima koje imate super brizne mame, i koje ste sigurne da iza njihovih rijeci stoji stvarna briga i djela, blago vama! al dopustite da ima i drugacijih iskustava, al ona ne govore nista o vasim roditeljima i njihovom odnosu s njima.

[meda]

vissnja, a kaj si to točno shvatila (bez ljutnje, jer fakat ne kužim)? Zakaj njega smeta znatiželja njegovih staraca ili nekaj drugo?

sto to nije ocito? :?

kad su mu bili najpotrebniji nije ih bilo briga, a onda su mu sjeli na leda kad je postao odrasli klipan, kad se vec naucio sam snalaziti i brinuti o sebi.

mozda ih pere griznja savjesti? ok, al onda nek se nauce zivjeti s tom griznjom savjesti, a ne da ju lijece na djetetu, time ga jos i vise podsjecaju da nisu bili tu kad su trebali. i dosaduju, izmedu ostalog

[mama courage]

potpisujem zdenku u svim postovima. u slučaju moje mame bih dodala još da sam i ja njoj postala jak oslonac, što je meni - kao djetetu, pa makar i onom s trideset i kusur godina - bilo malo čudno. al sam to prihvatila.

mene je kao dijete uvijek nerviralo kad bi mi stariji govorili: sjedi na jastuk, nemoj sjediti na hladnom podu. i dziz, evo dođe doba - i prije nego što sam se nadala - da sam ja to izgovorila svom djetetu.

ne znam, ja si uvijek velim: prijatelji dođu i odu, pa čak i muževi nam nisu vječni i svašta se može dogoditi - al' mama je jedna i jedina. ta mama koju ja imam (ne govorim o drugim mamama) je spremna i dan danas podmetnuti svoja leđa da bi meni bilo lakše i spremna je preko svega preći što učinim. i ja to znam i izrazito poštujem i spremna sam joj vratiti istom ljubavlju i pažnjom. a i zanovijetanjem (posebice kad je s mojim djetetom ). to što moja mama kao osoba ima nekih svojih mana, koji u biti najviše njoj samoj štete (užasan je živac, ne može se ni pet minuta negdje skrasiti, previše se preoptereti obavezama i sl.), ah, nitko nije savršen, ni ja nisam, pa zašto to očekivati od drugih?!

[Matilda]

Moja mama nije takav kontrol freak da mimo mene provjerava u detalje jesam li nešto obavila ili nisam.
Jest da se čujemo telefonom barem jednom dnevno (ne živimo u istom gradu) i da pričamo što smo radili i što se dogodilo (a i ona nama), ali to je obostrana briga, i ja imam potrebu da je čujem i da joj ispričam svoj dan. Pogotovo sada kad je ostala sama.
Kad je moj tata bio živ, on bi me zvao ujutro, a mama navečer.
Kad negdje idemo, obavezno se javljam da smo stigli. Jednostavno imam potrebu to napraviti.

[vissnja]

vissnja, a kaj si to točno shvatila (bez ljutnje, jer fakat ne kužim)? Zakaj njega smeta znatiželja njegovih staraca ili nekaj drugo?

Da, to. Mislim ja imam baš OK odnos sa svojim roditeljima, i ta ponekad i preterana brižnost njihova mi uglavnom ne smeta.

[Matilda]

Zaboravila sam citirati Zdenku, našla sam se u ovoj njenoj rečenic

I ja isto tako volim da se meni roditelji jave kad nekamo odu i nisam mirna dok ih ne čujem. I isto pitam jesu li obavili što je trebalo kod doktora, s majstorima, itd. S mamom i tatom se barem čujem svaki dan, ako se ne vidimo. Mi smo naprosto povezani.

[flower]

moja je obitelj mala ali plemenska povezanost nam je jos jaka, to nekad bude tesko mm-u jer on je takav da dva put mj. cuje svoju staru a jednom mj. se vide i to je ok. ja se sa svojima cujem nekoliko puta dnevno i znamo tko i sto radi, kako smo i sl. na to sve gledam kao Zdenka i Matilda.

[MGrubi]

međutim, u svim vašim dosadašnjim postovima premalo je toga napisano da bi se dalo zaključiti da je u osnovi ponašanja roditelja nešto drugo doli brige.

pa čak i kad mama inzistira na davanju soka unuku. što je toliko strašno u tome?
. ve to doživljavam kao brigu i ljubav. prema meni i prema unucima.
.

ne samo brige, kod mene
nego i nepoštivanja moga mišljenja i mog znanja (osim područja moje titule)

taj sok ima štetne tvari u sebi
davanje štetnih tvari unuci je briga?
ne , neradi ona to radi nje, nego da MENI dokaže da je ona u pravu a ja u krivu
i nama je dala pa smo ispali "dobro"
osim što su nam zubi katastrofa i patimo od pretilosti
ako sam ja u pravu, onda je ona u krivu, tj. pogriješila je = ta opcija ne postoji

samo briga.. da bar
javljam se na putu, kad me dugo nema.... to je pristojnost sa moje strane

podcjenjivanje mene... to je prelaženje mojih granica

neka daje maloj: zelja koliko god hoće, voća, mrkvica , prirodnih čajeva... samo sam je po mijlon puta molila da ne daje umjetne sokove!
ispada da ja tražim nemoguće :?

nije samo to u pitanju, da bar je

[Lucija Ellen]

Samo da pojasnim, komentirala sam odnose i sa mm-ovim roditeljima jer su mojom udajom oni postali moji, i bliski su mi kao i moji roditelji, i mama i tata. I jednako brizni i jednako vazni. Meni u mom zivotu. I moga djeteta. Nikako to ne shvacam skretanjem s teme, nego svojim doprinosom na nju iz svoga kuta. Meni nitko moj nije davez (niti roditelji niti svekiji) ne zato jer nuzno to nije nego zato jer ih tako ne dozivljavam. I i mam jednake kriterije i za svoje roditelje kao i za roditelje mm-a. Sto ne znaci da icije misljenje o vlastitim vezama smatram losim, pogresnim, nenormalnim i sl.

[meda]

i ja se sa svojima cujem cesto, s mamom barem, i uvijek joj javim kad smo stigli i ona meni, al mi svejedno neke stvari nisu ok i ne vidim ih kao manifestaciju istinske brige o drugom bicu.

kod razlicitih ljudi isti postupci mogu imati razlicite motive.

[MGrubi]

Ne znam da li spada pod izazove, ali evo. Ja sam žena od 30 i kusur godina, imam strah od zubara i sad sam zubaru krenula opet. Danas me zubarka nazove da odgodimo termin za idući tjeda, ja to ispričam mami, a moja mama ode zubarki da pita jel to istina :shock:
i onda mi kaže da šta se ja ljutim da ona ima na to pravo jer sam joj dijete
Gdje je granica roditeljske brige?

na osobnim granicama "dijeteta" (=pubertet i postpubertet razdoblje)

[meda]

MGrubi je to dobro objasnila, ko i uvijek

[MGrubi]

[Zdenka2]

Ne znam da li spada pod izazove, ali evo. Ja sam žena od 30 i kusur godina, imam strah od zubara i sad sam zubaru krenula opet. Danas me zubarka nazove da odgodimo termin za idući tjeda, ja to ispričam mami, a moja mama ode zubarki da pita jel to istina :shock:
i onda mi kaže da šta se ja ljutim da ona ima na to pravo jer sam joj dijete
Gdje je granica roditeljske brige?

na osobnim granicama "dijeteta" (=pubertet i postpubertet razdoblje)

Da, ovo potpisujem. Razmišljajući o tome odakle tolike razlike, palo mi je napamet da to sigurno dijelom proizlazi i iz toga u kojoj smo mi fazi. Ako se netko zapravo tek odvaja od roditelja i stječe svoju samostalnost na to će gledati drugačije nego onaj koji se, kao ja, već osamostalio, sve posložio u svom životu i natrag se spojio. Ja mogu prihvatiti moje roditelje takve kakvi jesu, s manama i vrlinama, jer i oni mene tako prihvaćaju, podržavaju moje životne izbore, prate me, pomažu mi i vesele se svakom mom veselju i uspjehu.

[summer]

Pa i ja se (barem) dvaput dnevno cujem sa svojima (vise tatom, takav je tip), referiram o malisi, znamo sve sto se dogadja u zivotima, cujemo se x puta tijekom bilo kakvog puta, pri bilo kakvoj vaznoj odluci volimo cuti i misljenje roditelja - iako se cesto razlikuje i sl.

Sva ta njihova neupitna ljubav i briga (obostrana) mi nemaju nikakve veze s tim da mi mama nazove zubara i pita je li istina da mi je odgodio termin. Ehej!

[ronin]

ma uvijek bih prije izabrala ljubav i povezanost,koliko god ponekad išla na živce,nego nebrigu.

mi sad gledamo iz pozicija tridesetogodišnjakinja s,ajmo reći manjom djecom

a kakve ćemo biti za 20 godina?kako ćemo kontrolirati svoje zaštitničko-roditeljske porive,hoćemo li uopće svoju djecu znati ili htjeti pustiti?

to je pitanje na koje će nam ustvari odgovor dati vrijeme,ali ne bih olako osuđivala majke i njihovu brigu.to je jače od nas,ali i od njih.

[MGrubi]

a kakve ćemo biti za 20 godina?kako ćemo kontrolirati svoje zaštitničko-roditeljske porive,hoćemo li uopće svoju djecu znati ili htjeti pustiti?

ja znam da ih moram kontrolirati, jer je to u interesu djeteta

neće biti lako, imam mlađu sestru i znam sebi pregristi jezik, jer ono šta bih rekla bi bilo neispravno tj. mogla bih joj pregaziti granice
kadkad je bolje šutiti

[ronin]

ma znam i ja da se treba kontrolirati...ali to je vjerojatno jako teško kad se radi o vlastitom djetetu

[MGrubi]

nitko nije rekao da će biti lako

[sorciere]

ma uvijek bih prije izabrala ljubav i povezanost,koliko god ponekad išla na živce,nego nebrigu.

i ja...

samo ja nisam mogla birati... :/

[njumi]

Ne treba izjednačavati stvari koje nisu iste - jedno je topla, pa makar i pretjerana/smiješna brižnost, a drugo kontroliranje i uvjeravanje da ništa ne radiš dobro. To nisu iste stvari. Iz mog kuta gledanja ono prvo je nježna majčinska brižnost, a ovo drugo nepovjerenje i nepoštovanje. ž

I malo lakše s riječima kao što je "nenormalno" i slično. Ako smo različiti ne moramo se vrijeđati. Pogotovo ne moju mamu.

oprosti, ako se referirala na moju izjavu. uopce ne govorim o tvojoj mami, niti mami ikoga drugoga osim pokretacice teme, a ciji je naslov 'jel vam to normalno?'

ne, nije mi normalno, ili ako hoces uopce nema veze s briznoscu. ja to citam kao 'znam da imas problem, sumnjam da ga mozes rijesiti, sad cu ti to i dokazati'

ovdje ću se potpisati, kao i pod lutonjicu i mgrubi - obazirem se na situaciju iz prvog posta

mama i ja ne živimo u istom gradu, ali se čujemo pet puta tjedno. I svaki put joj se javim kad sam na putu, kad smo došli i slično. Imala je taj neki poriv "ti si moja beba, ja ću riješiti tvoj problem", ali kao i mgrubi sam to uspjela srezati još poodavno. Ono što je paradoks, kad god imam problem, popričam s njom, s tom razlikom da me ona posavjetuje i na kraju poštuje moju odluku (ako se slaže ili ne slaže sa njenim mišljenjem).

Inače, sviđa mi se tema i rasprava koja se povela

[ronin]

i ja...

samo ja nisam mogla birati... :/

vjerojatno je u tom slučaju nastojiš punim srcem dati svom djetetu

[Vishnja]

meni, eto, nije normalno. a niti simpatično. čak sam malo i šokirana.
moja mama se tako pokroviteljski (provjeravanja, ispitivanja, upute kako se ponašati ... ) prema meni nije odnosila ni kad sam bila dijete, ni kad sam bila teenager, pa joj ni sad tako nešto ne pada na pamet.

X
S tim sto moje mame vise nema, pa mi utoliko teze pada sto nemam njenu bezuslovnu ljubav i potporu, uz potpuno odsustvo pokroviteljskog odnosa (odnosno, njegovih vec nabrojanih losih strana). Samo se nadam da sam i ja takva mama i da cu takva i ostati...

[Vishnja]

Da, i definitivno pravim razliku izmedju majcinske brige i nepoverenja..

[tajchi73]

[quote="ronin"]ma uvijek bih prije izabrala ljubav i povezanost,koliko god ponekad išla na živce,nego nebrigu.

mi sad gledamo iz pozicija tridesetogodišnjakinja s,ajmo reći manjom djecom

a kakve ćemo biti za 20 godina?kako ćemo kontrolirati svoje zaštitničko-roditeljske porive,hoćemo li uopće svoju djecu znati ili htjeti pustiti?

to je pitanje na koje će nam ustvari odgovor dati vrijeme,ali ne bih olako osuđivala majke i njihovu brigu.to je jače od nas,ali i od njih. [/quote]


X

ja već sad vidim da sam jako nalik na mamu, pa ja muža od 35 g. isto pitam kud ide, dal je stigao, kažem mu gdje je npr. košulja, što ima za jest i da li da zgrijem, pitam da li je nazvao svoju mamu itd. i to ne radim jer je neodgovoran i nesposoban nego jer mi je stalo, pa onda stvarno ne vidim zašto to ne bi radile naše mame ( ipak su nas rodile ).

[Ivana2]

Nemam idealnu mamu, a i ja sam daleko od idealne kćeri. Jako smo različite u puno stvari. U jednoj knjizi sam pročitala faze u odnosu majki i kćeri. Ne znam ih nabrojati, ali znam da sam ja u fazi koja otprilike glasi: "Gle, pa i mama zna toliko dobrih i korisnih stvari."
Zadnja faza je "Da je barem mama ovdje da ju pitam za savjet."
Preciznije je to navedeno u knjizi Lijepo je biti roditelj pa ako netko sad ima knjigu kod sebe da prepiše, bilo bi super, a ako ne, onda ću ja sutra prepisati.
Općenito mislim da treba biti strpljiv sa svojim roditeljima. Obratite malo pažnju na te primjedbe koje se ne čine kao briga nego kao otrovne strelice. Pa to su baš one stvari koje one same sebi predbacuju. I zapravo to uistinu jest briga, koja je deformirana nemogućnošću priznavanja svojih propusta, nemoći i ograničenja pa nekako podsvjesno ili svjesno napada baš ono čega se boji kod sebe.
Meni dugo nije bilo jasno zašto moja mama postavlja tako visoke kriterije roditeljstva pred mene, a zatim sam shvatila da zapravo vrši pritisak upravo u onim elementima koje sam ja uvijek prepoznavala kao njezinu slabiju roditeljsku stranu.
Mama je samo jedna, pa bila ona i najveći udav treba imati na umu - da joj nije stalo, ne bi se uopće obazirala na to što radiš.
Ja nemam običaj povjeravati se svojoj mami, ali dovoljno mi je čuti kad me pita "Kako je danas bilo na poslu?" pa da mi bude lakše u mojim brigama, iako ću samo kratko reći: "Dobro."

[Foška]

Ivana2, rasplakala si me. Slažem se s ovim tvojim razmišljanjima.

[Kanga]

Općenito mislim da treba biti strpljiv sa svojim roditeljima. Obratite malo pažnju na te primjedbe koje se ne čine kao briga nego kao otrovne strelice. Pa to su baš one stvari koje one same sebi predbacuju. I zapravo to uistinu jest briga, koja je deformirana nemogućnošću priznavanja svojih propusta, nemoći i ograničenja pa nekako podsvjesno ili svjesno napada baš ono čega se boji kod sebe.

Ivana2, mislim da si pogodila srz s ovim

[rokobj]

Ivana2 nadam se da si u pravu, moj miš i ja se upravo vratili s kupanja, a moja mama, da mi uljepša dan kaže da bi mi bilo bolje da sam čistila doma ne go tratila vrijeme i dal sam uopće djetetu dala jesti, ja na to poludim i kažem da sam mu mama i da ju molim da me prihvati ko odraslui eto svađe
kad sam bila manja svi su govorili nitko nema takvu mamu sve vam kupi,a to djeci ne treba, a onda se ne može vrijeme vratiti za 30 godina
oprostite na zbrkanim mislima
ne znam mislim da roditeljtreba rasti s djetetom, naša kultura je nakaradna, kad su mali svi te tlače da ih što prije makneš od sebe, a kad im je vrijeme da se maknu, ondaih roditelji patološki ne puštaju
drugačiju mamu trebam sad nego prije 30 godina, a to naše društvo nikako da shvati

[puhovi obožavaju smokve]

ne znam mislim da roditeljtreba rasti s djetetom, naša kultura je nakaradna, kad su mali svi te tlače da ih što prije makneš od sebe, a kad im je vrijeme da se maknu, ondaih roditelji patološki ne puštaju
drugačiju mamu trebam sad nego prije 30 godina, a to naše društvo nikako da shvati

,rokobj!
ovo boldano sam bas htjela napisati!
ne vidim zasto bi netko samim time sto me je rodio imao neograniceno pravo petljati se u moj zivot, maltretirati me, vrijedati, kritizirati... neki ljudi jednostavno razviju takav "odnos" s djetetom da od njega crpe energiju i da im dijete sluzi kao ispusni ventil za negativnu energiju. i onda im je to, naravno, potrebno za njihovu duhovnu ravnotezu i ne pustaju te iz tog odnosa i zele da dalje igras svoju ulogu, iako je to za tebe lose.
ako im u dobroj namjeri pokusas objasniti da se osjecas lose, jadno, nesposobno, kao iscijeden limun u njihovoj blizini, u pravilu ce uvrijedeno protestirati i tvrditi da sve sto rade rade u najboljoj namjeri!
zasto bi netko samim tim sto ima vise godina i sto je roditelj imao pravo na sve svoje mane i nesavrsenosti i ne bi se uopce morao truditi da postane bolji?

[Zdenka2]

ne vidim zasto bi netko samim time sto me je rodio imao neograniceno pravo petljati se u moj zivot, maltretirati me, vrijedati, kritizirati... neki ljudi jednostavno razviju takav "odnos" s djetetom da od njega crpe energiju i da im dijete sluzi kao ispusni ventil za negativnu energiju. i onda im je to, naravno, potrebno za njihovu duhovnu ravnotezu i ne pustaju te iz tog odnosa i zele da dalje igras svoju ulogu, iako je to za tebe lose.
(

S ovim se potpuno slažem. To ne treba dopustiti nikome, pa ni roditelju. Ima ljudi koji su, tko zna zašto, opsesivno usmjereni protiv nekog drugog, opsjednuti kritiziranjem te osobe i svega njezinog. Nažalost, često su to upravo roditelji. Za mene tu tolerancija prestaje. Naravno, to je jako teško kad se radi o roditeljima, s kojima smo kako god okreneš jako emotivno vezani. Ali, mislim da se u takvim situacijama treba distancirati, u najmanju ruku emotivno. To je pogotovo potrebno ako to kritizerstvo ide preko leđa djece.

[Vishnja]

vissnja, ponovo ti i ja u slicnim pozicijama...
I roditelji mm-a su preterano posesivni, nemaju poverenja u njega, tretiraju ga i dan-danas kao cetvorogodisnjaka koji pojma nema ni o cemu (njegove reci). Dugo mi je trebalo da shvatim da u njihovom odnosu prema sinu zapravo nema postovanja. I zato on nema potrebu bilo sta da im se poveri, a cesto ni da ih nazove...
Odnos prema deci kojim ih tretiras kao ravnopravna ljudska bica i postujes njihove granice cini da se ne osecaju "uguseno" ni kada pokazes preteranu brigu i ponekad ih tretiras kao bebice. To moze samo da prija, jer u svakom od nas cuci veliko dete zeljno paznje i ljubavi...

[Vishnja]

ne vidim zasto bi netko samim time sto me je rodio imao neograniceno pravo petljati se u moj zivot, maltretirati me, vrijedati, kritizirati... neki ljudi jednostavno razviju takav "odnos" s djetetom da od njega crpe energiju i da im dijete sluzi kao ispusni ventil za negativnu energiju. i onda im je to, naravno, potrebno za njihovu duhovnu ravnotezu i ne pustaju te iz tog odnosa i zele da dalje igras svoju ulogu, iako je to za tebe lose.
(

S ovim se potpuno slažem. To ne treba dopustiti nikome, pa ni roditelju. Ima ljudi koji su, tko zna zašto, opsesivno usmjereni protiv nekog drugog, opsjednuti kritiziranjem te osobe i svega njezinog. Nažalost, često su to upravo roditelji. Za mene tu tolerancija prestaje. Naravno, to je jako teško kad se radi o roditeljima, s kojima smo kako god okreneš jako emotivno vezani. Ali, mislim da se u takvim situacijama treba distancirati, u najmanju ruku emotivno. To je pogotovo potrebno ako to kritizerstvo ide preko leđa djece.

X
Upravo je ovako prosao mm, i zaista je bilo nuzno da se emotivno distancira da bi sacuvao dusevni mir.

[Zdenka2]

Kad već dođe do takve neugodne situacije s nekim, pomaže racionalizacija: Što ja mislim o postupcima i komentarima te osobe i o njoj samoj? Ako su odgovori na ova pitanja negativni, to jest mislimo da se radi o lošim komentarima, postupcima, možda čak i osobi, idemo dalje.

Ljekovito je objasniti sebi uzroke takvog ponašanja. Jedan dio toga je izvrsno objasnila Ivana2: može se raditi o svjesnom/nesvjesnom osjećaju vlastite neadekvatnosti i promašenosti, o nekom nezadovoljstvu sobom. Može se raditi i o dosadi, iz koje proizlazi primitivno bavljenje tuđim životom. U pretežnom broju slučajeva takve zločeste strelice su motivirane najobičnijom zavišću. Po mom mišljenju, ako se radi o prvome, može se pokušati razgovarati i pomoći, ukoliko je to moguće. Ako se radi o drugom i trećem, farewell.

Zatim slijedi pitanje: koje su moje mogućnosti da se distanciram od te osobe? Ako je moguće, neću je viđati ni kontaktirati s njom uopće. Ako nije moguće, svest ću komunikaciju na najmanju moguću mjeru i svaku situaciju u kojoj se nađemo u kontaktu racionalno prihvatiti. Što se tiče emotivnog distanciranja, to je ponekad vrlo lako, ako se radi o osobi do koje nam nije stalo, a ponekad vrlo teško, u što se ubrajaju svi slučajevi kad je ta osoba naš roditelj. Ipak, rješenje je u emotivnom distanciranju. To znači: ta osoba može govoriti i misliti što god hoće, ali to se mene ne dotiče. Neka se sama kupa u svome otrovu.

To je rješenje za drastične situacije. Inače, glasam za razumijevanje, strpljivost i prihvaćanje roditelja i ostalih s njihovim manama i vrlinama, pa dokle ide, ide.

[MGrubi]

ne znam mislim da roditeljtreba rasti s djetetom, naša kultura je nakaradna, kad su mali svi te tlače da ih što prije makneš od sebe, a kad im je vrijeme da se maknu, ondaih roditelji patološki ne puštaju

jer mame nisu prošle kroz fazu naručja

[Vishnja]

Da, slazem se. treba uloziti napor da se nezdravi odnosi "izlece", voleti, prihvatati i svoje i m ove roditelje sa njihovim vrlinama i manama. Medjutim, kad to nije moguce, distanciranje pomaze. M je, potpuno nesvesno, odabrao taj put i sada mu je mnogo lakse.

[Ivana2]

Predodžba majke
4 godine: Moja mama može sve!
8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!
12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.
14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.
16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.
18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!
25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.
35 godina: Prije nego što odlučimo, ajmo pitati mamu.
45 godina: Pitam se što mama misli o tome...
65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom...

[MGrubi]

, kažem mu gdje je npr. košulja, što ima za jest i da li da zgrijem, pitam da li je nazvao svoju mamu itd. i to ne radim jer je neodgovoran i nesposoban nego jer mi je stalo, .

to ti je dvosjekli mač
jer preuizmaš na sebe stvari za koje je on odgovoran, preuzimaš njegovu odgovornost
ako tome dodaš i preuzimanje dječjih odgovornosti sličnog tipa, mogla bi se zatrpati tuđim odgovornostima i preopteretiti ti se

ja , upravo zato jer mi je stalo, svom mužu to radim isključivo na njegovu zamolbu, ukoliko je on spriječen, ili ije pretrpan poslom .. uglavnom u sličnim situacijama kad bi ja od njega tražila da preuzme dio moje odgovornosti, i to samo privremeno, i samo taj put

[elin]

, kažem mu gdje je npr. košulja, što ima za jest i da li da zgrijem, pitam da li je nazvao svoju mamu itd. i to ne radim jer je neodgovoran i nesposoban nego jer mi je stalo, .

to ti je dvosjekli mač
jer preuizmaš na sebe stvari za koje je on odgovoran, preuzimaš njegovu odgovornost
ako tome dodaš i preuzimanje dječjih odgovornosti sličnog tipa, mogla bi se zatrpati tuđim odgovornostima i preopteretiti ti se

potpis. Moja sveki upala u ovakvu situaciju - moj svekar je u potpunosti ovisan o njoj (ne zna niti gdje što stoji, a da mora bez nje biti 1 tjedan mislim da bi morali organizirati sprovod). Iako zna biti simpatično, grozno je kad odrastao čovjek nakon 2 sata izbivanja zivka svoj ženu gdje je i kaj bu on jeo ili gdje mu je to i to. Iskreno, to ti je kao da imaš još jedno dijete a ne partnera, a sexualno mi je to kod muškarca

[puhovi obožavaju smokve]

Zatim slijedi pitanje: koje su moje mogućnosti da se distanciram od te osobe? Ako je moguće, neću je viđati ni kontaktirati s njom uopće. Ako nije moguće, svest ću komunikaciju na najmanju moguću mjeru i svaku situaciju u kojoj se nađemo u kontaktu racionalno prihvatiti. Što se tiče emotivnog distanciranja, to je ponekad vrlo lako, ako se radi o osobi do koje nam nije stalo, a ponekad vrlo teško, u što se ubrajaju svi slučajevi kad je ta osoba naš roditelj. Ipak, rješenje je u emotivnom distanciranju. To znači: ta osoba može govoriti i misliti što god hoće, ali to se mene ne dotiče. Neka se sama kupa u svome otrovu.

a, cuj, bilo bi dobro kad bi bilo tako jednostavno.
medutim, kad su roditelji u pitanju, reakcije i emocije su kao uvjetovani refleks, jer korijeni problema sezu daleko u proslost, najcesce u vrijeme kad smo bili maleni i prihvacali ponasanje svojih roditelja kao bogom dano.
znaci, kako god da su se oni ponasali, mislili smo da tako mora biti i jos smo i krivili sebe za lose stvari koje su oni radili. to ti je krug iz kojeg je tesko izaci. oni su nekad nad nama imali apsolutnu moc, a sad kad smo odrasli podsvjesno se i dalje osjecamo bespomocni pred njima...

[tajchi73]

to ti je dvosjekli mač
jer preuizmaš na sebe stvari za koje je on odgovoran, preuzimaš njegovu odgovornost
ako tome dodaš i preuzimanje dječjih odgovornosti sličnog tipa, mogla bi se zatrpati tuđim odgovornostima i preopteretiti ti se

ja , upravo zato jer mi je stalo, svom mužu to radim isključivo na njegovu zamolbu, ukoliko je on spriječen, ili ije pretrpan poslom .. uglavnom u sličnim situacijama kad bi ja od njega tražila da preuzme dio moje odgovornosti, i to samo privremeno, i samo taj put[/quote]

a čuj, vjerujem da bi me moj vrlo rado štošta zamolio .
Ja sam to navela kao primjer da pokažem da se i ja, a i većina žena brine za svoje muževe koji su usput rečeno odrasli,pa da me ne čudi što se majke brinu za svoju odraslu djecu.
Pa moram mužu reć gdje je košulja ili tak nekaj kad stalno selim stvari po stanu ko mačka mlade , pa on kad krene u potragu za nečim ja poslije mogu uzet godišnji da to sredim .

[Lucija Ellen]

Predodžba majke
4 godine: Moja mama može sve!
8 godina: Moja mama zna puno toga! Doista puno toga!
12 godina: Moja mama zapravo i ne zna baš sve.
14 godina: Naravno, mama o tome nema pojma.
16 godina: Mama? Beznadno je staromodna.
18 godina: Ona? Vrijeme ju je pregazilo!
25 godina: Zapravo, mogla bi nešto o tome znati.
35 godina: Prije nego što odlučimo, ajmo pitati mamu.
45 godina: Pitam se što mama misli o tome...
65 godina: Kad bih barem mogla o tome razgovarati s mamom...

Sjecam se toga, imam tu knjigu. Zaista lijepo