doplivasmo u ovaj život...
Najveći strah u trudnoći mi nisu pobuđivale priče o nesnosnim bolovima i beskonačnim trudovima, već o neljudskom tretmanu trudnice od strane liječnika. Ideja da netko na mom tijelu vrši bilo kakve zahvate, a da me ni ne obavještava što čini mi je bila užasna. Priče o nepotrebnoj epiziotomiji, dripovima, odvajanju bebe na nekoliko sati itd. su me plašile i brinule pa sam čvrsto odlučila da ću roditi kod kuće. Kako reče moja teta: «Mi Bosanke rodimo na polju i nastavljamo dalje kopati kao da ništa nije bilo» (ona je btw rodila na Sv. Duhu). Međutim, nakon informiranja o dobrim i lošim stranama neasistiranog poroda kod kuće, odustala sam jer sam shvatila da se ne mogu boriti sa hrvatskim zdravstvom i njegovim zakonima; priča para Erdelja mi je bila potresna. Drugi izbor je bio porod u vodi uz 24-satni rooming-in. Nakon nekoliko mjeseci dvojbi Austrija – Postojna – Rijeka, odlučujemo se za Rijeku kao najjednostavniju opciju.
10-ak dana prije termina (koji je na Uskrs 27.3.) L. i ja odlazimo u Rijeku upoznati se s liječničkim timom, obaviti pregled i vidjeti tu famoznu kadu. Sve prolazi OK, iako uz dosta nepotrebnog čekanja, a zatim slučajno saznajemo da se usprkos 24-satnom rooming-inu beba nakon poroda, a i kasnije, povremeno odvaja od roditelja radi pregleda te da roditelji ne mogu biti prisutni dok se ti pregledi vrše. NE!!! Odlučni smo da to ne želimo, raspitujemo se kako to izbjeći i nije nam ni najmanje neugodno što je to bolničkom osoblju «nezgodno» i «nije po pravilniku». Nakon beskonačnog raspitivanja, objašnjavanja, uvjeravanja i nagovaranja, uspijevamo dobiti obećanje glavne sestre na pedijatriji da jedno od nas može biti prisutno kada bebu vode na preglede, vaganje, cijepljenje i sl. Divota!
24.3. me u 5:20h bude kontrakcije – uzimam sat i vidim da se ponavljaju svakih 7 minuta tokom sat vremena. Opa, to bi moglo biti to! Dižem se, odlazim na forum da pitam je li to TO, ali više nema sumnje. Ovi trudovi ne liče na kontrakcije tokom zadnjih tjedana trudnoće. L. se budi i obavještavam ga da će danas postati tata. Doručkujemo, on mi sređuje «frizuricu», tuširam se i spremni smo za polazak. Murphyjev zakon na djelu: netko nam je ispustio zrak iz prednjih guma na autu!!!! :shock: L. juri kupiti pumpu, a meni je sve smiješno, sjedim na svojoj torbi za rađaonu punoj nepotrebnih stvari (prskalica za usta i lice vam ne treba ako idete rađati u vodi jer tamo ne samo da smijete, već MORATE piti vodu; a bogme mi u rađaoni nije bilo ni do bombona od fruktoze; spavaćicu dobijete u bolnici, a u apartmanu vas čeka bademantil). Još dodatno provjeravamo gume kod vulkanizera koji je sav uspaničen kad me ugleda kako dahćem na stražnjem sjedalu, gume su OK i idemo u Rijeku!!! Put je divan, ne osjećam nikakav strah, samo beskonačno uzbuđenje i nevjericu da ću konačno vidjeti našu bebu! Dišem uz trudove, pjevam uz RHCP, jedem prefine slatkiše koje mi je L. kupio i većinu vremena ga zezam zbog pomalo uspaničenog izraza na licu.
Oko 12h stižemo u Rijeku, zovem sestru Silvanu da provjerim moram li ostati u bolnici ako nisam dovoljno otvorena – želim izbjeći da me strpaju u predrađaonu na par sati bez L. Dogovaramo se da dođem direktno na pregled, bez prijavljivanja. Otvorena sam 3-4 cm, CTG pokazuje da je porod stvarno počeo i šalju me da se odem prošetati na par sati. L. i ja odlazimo kupiti zdravu hranu i sokove za bolnicu, a zatim idemo prema Lovranu. Trudovi me već malo žešće peru i ne mogu šetati pa sjedim u autu, vizualiziram trudove kao valove koji dolaze i odlaze, polako dišem... Kasnije u bolnici saznam da takav način disanja umara i da je dahtanje puno bolje, što je stvarno bila istina, barem za mene. Oko 17h više ne mogu izdržati i odlazimo u bolnicu, prijavljujemo se, odlazimo u apartman, sestra traži da se presvučem i idemo na pregled na 4. kat (porod u vodi je na 3.). Dok na hodniku čekam da me sestra odvede na CTG, počinje vrlo jak trud, što dotičnu sestru toliko razveseli da mi počinje pritiskati trbuh nasred hodnika, veselo konstatirajući «Pa vi imate trudić». Šaljem i nju i trudić u vražju mater (u sebi), hvatam njene ruke i odgurujem ju od sebe što je, sudeći po njenom izgledu, vjerojatno bilo vrlo nepristojno. Zaboli me (doslovno)! Dolazimo na CTG, ja sam užasnuta tretmanom i bojim se da me ne ostave tu pa neprestano ponavljam da smo mi za porod u vodi, a ona odgovara da zna i da ćemo ići kat niže kada budem spremna za rađanje. Nakon 15 minuta CTGa opet dolazi, vidi da su trudovi redoviti, otkucaji bebinog srca uredni, ali beba se ne pomjera. Ne znam zašto me iznenadio njezin postupak – objema rukama grabi moj trbuh i iz sve snage ga protresa govoreći bebi da se probudi (da L. nije bo tamo i to vidio, mislila bih da sam sanjala). Naravno, nakon toga je beba počela skakati, trudovi su se jako pojačali, a ja skoro tresnula sa stola od bolova. Nakon toga je sestra misteriozno nestala i nikad je više nismo vidjeli. :? Ozbiljno. Naime, njoj je završila smjena i tek nakon više od sat vremena su došle sestre iz iduće smjene, šokirane što me vide tamo na stolu, a još im je veći šok bio papir s ispisom CTG-a koji je najmanje 45minuta bilježio besmislene črčke jer je sonda skliznula i nije mjerila ama baš ništa. Skidaju me s CTGa i vode na pregled. Inzistiram da L. bude sa mnom na pregledu, dr. Prodan i sestre se pogledavaju, počinju duge priče o pravilniku i neobičnim zahtjevima, ali mi strpljivo, pristojno i uporno k'o mazge ostajemo pri svome. Kada se dr. uvjerio da nećemo ništa napraviti mimo famoznog pravilnika, dozvoljava L. da ostane (hi-hi, kao da je imao izbora). Za one koji ne znaju – vaginalni pregled tokom trudova jako boli, a o amnioskopiji da ne pričam! I uz sve te bolove, saznam da sam otvorena tek 5 cm, s čim je dr. jako zadovoljan, a ja sam šokirana i očajna. Ja sam planirala poslijepodne već držati bebu u rukama, a ovo se oteglo. Ne volim kad nemam kontrolu nad stvarima, a ovdje je nemam uopće.
Dr. me konačno šalje na 3. kat na klistir i brijanje. Srećom, brijanje mi ne treba. Kažem «srećom» jer se one britve ne bi posramio ni Roko Prć iz Malog mista, ali mi nije žao što sam bila obrijana jer mi je tako bilo puno lakše brinuti se kasnije o šavovima. Klistir sam odlučila prihvatiti jer mi nije bila ugodna pomisao da sam u vodi, a okolo pliva sadržaj mojih crijeva – i stvarno ništa nije izašlo usprkos kasnijem bezumnom tiskanju (znam da nije tako kod svih žena). Klistir mi je koma, ne mogu sjediti, ne mogu šetati i još sam k tome potpuno sama. Konačno sestra Andrea dolazi po mene, odvodi me u rađaonu s kadom i stavlja me na stol za još jedan vaginalni pregled dr. Prodana. Otvorena sam 7cm i spremna sam za kadu. Međutim, ja sam toliko iscrpljena (trudovi traju već 14h) da odustajem od prirodnog poroda i najozbiljnije tražim epiduralnu.Sestra odlazi po anesteziologa, L. me gleda tužno i govori da će me s epiduralnom sigurno rezati, a sestra Andrea s podjednako tužnim izrazom na licu me nagovara da ipak probam jedan trud proći na lopti. Hvala Bogu i njoj na tom savjetu! Sjedam na loptu, othopsam kroz jedan trud i shvatim da jaki bolovi imaju veze s ležanjem na leđima i da na lopti mogu izdržati bez ikakvih problema. Otkazujem epiduralnu i hopsam, hopsam, hopsam... Oko 22h me sestra uvodi u kadu i to je čisto blaženstvo. Opuštam se i plutam, L. me fotka, daje mi vodu za piće, a ja se namještam i vrpoljim po kadi. Atmosfera je super – polumrak, samo nas troje u rađaoni, a sestra zapravo ništa ne radi, samo mi daje prijedloge kako da mi bude čim udobnije. Sestra me pita da li želim da mi probuše vodenjak. Neodlučna sam – ne želim nikakve intervencije, ali znam da je moja mama mene rađala doslovno 3 dana jer je imala dvostruku opnu, a svi su čekali da prirodno pukne. Ipak odlučujem ne bušiti i vrlo brzo vodenjak puca sam u kadi. Predivan osjećaj, kao malena eksplozija u trbuhu, ali znam da sad počinju žešći trudovi, na što me upozorava i sestra. Imam osjećaj da sve traje satima, ali znam da nije tako jer u kadi smijem biti samo 2h. Taj mi je dio poroda napola izbrisan iz sjećanja, kao da je dio moje svijesti bio negdje drugdje... Počinjemo tiskati, ja uporno tiskam iz glave, a ne iz trbuha i trudovi su mi žestoki, ali prekratki – 30 sekundi, što mi nije dovoljno za istiskivanje. L. me drži ispod ruku i hrabri, sestra masira međicu, a ja pod prstima osjećam kosicu i glavicu koja nikako da se spusti do samog izlaza. Sestra odlazi po doktora – vrijeme je da izađem iz kade, ali ona procjenjuje da ću uskoro roditi pa me ne želi vaditi iz vode. Svi se skupljaju oko kade, a ja tiskam li tiskam, uz dahtanje, stenjanje, vikanje. Sestra me ohrabruje da vičem, govori mi da je to moje tijelo i moj glas i da imam pravo pokazati da me boli. Osjećam da glavica izlazi s tiskanjem, ali čim trud prestane, vraća se unutra. To se ponavlja nekoliko puta i sva sam unezvjerena. Otkucaji bebinog srca su u redu, ali se bojim da mu ne naškodi to izlaženje i vraćanje. U idućem trudu tiskam sa zadnjim atomima snage i osjećam da to nije dovoljno da beba izađe, ali sestra gura ruku u mene i vadi bebu van. Vrištim od boli, osjećam da mi je tkivo popucalo, L. kaže da sam čak sestru i odgurnula nogom, ali kao kroz maglu čujem kako mi govori: «Gotovo je, uspjeli ste, evo Vaše bebe». Potpuno šokirana ne vjerujem da su bolovi konačno prestali i gledam malu ružičastu mrvu u vodi koju zatim vade i stavljaju mi na grudi. Maleni plače na sav glas, a iza sebe čujem njegovog tatu koji bogme nije ništa tiši u svom plaču. Svi nam čestitaju dok ja milujem tu najmekšu, najmirisniju kožu na svijetu, gledam kako već diže glavicu s mojih prsa, čudim se kako mu je lice glatko, ružičasto i prelijepo i ne mogu vjerovati da je to stvarno naš sin, biće koje mi je zadnjih mjeseci kuckalo i lupkalo me iznutra. Rođen je 25.3. u 00:10h. L. mu reže pupčanu vrpcu nakon što je prestala pulsirati, uzimaju malenog na vaganje (od obećavanog bucka ispala beba od 3450g) i Apgar (10) i zatim mi ga stavljaju na prsa na prvi podoj dok tata vrijedno snima s kamericom. Bebač se odmah prištekao što nas je oborilo s nogu i nije se skidao s grudi iduća 2h. Doktorica me šiva, govori da imam puknuće 1. stupnja koje se ni ne vidi iz vana. Nakon 2h žele bebu odvesti u dječju sobu na pregled i iznenađeni su što L. želi s njima jer oni ne znaju ništa o našem dogovoru s glavnom sestrom s pedijatrije i odlučno odbijaju prisutnost roditelja. L. i ja smo izvan sebe, ne dolazi u obzir da bebu tek izašlu iz mog trbuha smjeste samog u nekakav izolirani krevetić. L. se prije odlaska u apartman izdere na sestru Andreu da ode na pedijatriju i neka im kaže da donesu malenog za 15 minuta jer će inače on otići po njega. Sestra odlazi to reći, meni je žao jer je ona divna i nema nikakve veze s timom na pedijatriji, ispričavam joj se, kao i L. kasnije. Ona mi govori da je uobičajena praksa (s kojom se ona ne slaže) da se bebe ostave u dječjoj sobi par sati i da ju baš zanima hoće li nam donijeti bebu. Opraštam se od sestre Andree i jedna mlada sestra me vozi u apartman. Na hodniku je zaustavlja simpatična starija sestra koja je također bila u mom timu i govori: «Pa nećeš valjda odvesti ženu prije nego joj čestitam». Govori mi da sam bila hrabra, ja se sramim što sam htjela epiduralnu, a ona me iznenađeno gleda i govori da je to posve ljudski i da se trebam foksirati na ono što sam dobro napravila i na svoju prekrasnu bebu. Dirnuta sam takvom pažljivošću.
U apartmanu prvi prizor: L. sa malenom štrucom u rukama. Uz široki osmijeh me obavještava da su bebu donijeli nakon 19 minuta!! I to je do danas jedinih 19 minuta bez nas! Sestre tjeraju L. van (da, pogodili ste, nije po pravilniku), a on odlazi spavati u autu na parkiralištu ispred bolnice jer ne želi biti predaleko od nas. Puca me adrenalin, ne mogu spavati, stavljam malenog sebi na prsa, grlim ga dok se on trza i meškolji, ljuljuškam ga i nepovratno se i bezglavo zaljubljujem. Ujutro nas sestre tako nalaze, puštaju nas da se mazimo pa ne forsiraju mijenjanje posteljine do podneva. Divno! Tata nam se pridužuje već u 7h, čim su se otključala vrata.
Poslijepodne u sobu upada neka sestra s pedijatrije, bez riječi grabi bebača s mog kreveta i kreće prema vratima. L. i ja šokirani viknemo da stane, a ona izgleda kao da je očekivala takvu reakciju (izgleda da se bolnicom proširio glas o nama zahtjevnima pa nas je htjela dovesti u red) i odgovara nam da ga mora okupati. Ne dozvoljava da s njom ide L., mogu samo ja, ali to je kat iznad, a lift ne radi. Stišćem zube i penjem se s njom do dječje sobe. Ona grubo skida malenog i govori mi «Vama će ovo izgledati grubo, ali meni je ovo 28. beba danas».Odgovaram da je meni to prva – u životu. Nakon toga ona gura dijete pod pipu, držeći ga za odnaprijed za grlo (!), voda mu curi po licu, on plače i kašlje, a ona ga polijeva nekom sapunicom. Pokušavam je zaustaviti, a ona se dere na mene da se maknem jer se ne može brinuti i za mene i za dijete. Uopće ne ispire sapunicu, već ga samo grubo briše ručnikom i oblači i spuštamo se u apartman dok maleni vrišti iz petnih žila. Po licu koje mu je bilo savršeno čisto, odmah su izbile crvene mrlje od te sapunice. U apartmanu pokušavam ispričati L. što se dogodilo, ali briznem u plač. Jedva ga zaustavljam da ne ode na pedijatriju i ne obračuna se s tom sestrom. Poslijepodne ista kučka dolazi da malog vodi na cijepljenje. Ne želim ići s njom, i govorim da će ići L.
L. joj ne dozvoljava joj da uopće uzme malog u ruke jer je gruba (to ju je iznenadilo). Ona ga posprdno pita «Da ga nećete Vi i presvući?!». L. uzima malog i potpuno cool odgovara: «Naravno da hoću.» Po povratku mi L. priča da se odmah požalila pedijatrici da joj je L. rekao da je gruba, a da pedijatrica na to ništa nije odgovorila – valjda joj je i ona to puno puta htjela reći...
Ostatak vremena u bolnici je bio manje-više OK, sestre su većinom bile ljubazne, uvijek je bilo toplog čaja, ali je bilo i svakojakih bisera. Od pedijatričine izjave da mali treba spavati odvojeno od mene da se ne bi naviknuo, preko odlučnog inzistiranja da bebi damo ime (inače, ime je dobio tek prije 3 dana), pa do toga da su mu tokom pregleda sluha pokušali u usta uvaliti neku bočicu s čajem koja je ležala u krevetiću (vjerojatno tamo leži za svaku bebu kojoj provjeravaju sluh). L. se uspio obje noći prošvercati da prespava u apartmanu. Znamo da nije po pravilniku, ali ako je u tom tzv. hotelskom smještaju cijeli dan, zašto ne bi mogao spavati na kauču po noći i pomagati mi?! Bez njega bi mi bilo neopisivo teško – boljeli su me šavovi pa sam mogla dojiti samo od ležeći, a bilo mi je preteško malenog prebacivati s lijeve na desne stranu bez ičije pomoći. Sestre su ionako par puta napomenule da bi njima bilo jednostavnije ako bi maleni bio gore u dječjoj sobi. Da nije bilo L. vjerojatno bi me na kraju nagovorili da bebu odvedu da se ja odmorim... Zadnji dan sam u toj famoznoj dječjoj sobi vidjela bebača koji je bio unutra sam samcat i plakao da mi se srce slamalo, a nitko se na to nije obazirao.Drago mi je da je moj mišić to izbjegao!
Na Uskrs nas puštaju doma, iako smo po pravilniku (ha-ha) trebali ostati do ponedjeljka. I evo, već mjesec dana je prošlo od toga, bebač je već veeeeeliki dečko, a meni je baš dobro došlo posložiti ovu pričicu, prisjetiti se lijepih i ružnih stvari i baš sam ponosna i na sebe i na dragog kako smo uspjeli izboriti se za svoja prava! Ali bilo je TEŠKO. Nadam se da to uskoro neće trebati biti borba i da će sve ovo za što smo se mi trebali tvrdoglaviti biti najnormalnija stvar. Samo hrabro - fight for your rights!
 |
|||
Odgovori s citatom
Ancica prvotno napisa
