Dok su moji dečki bili maleni, spavali su sa nama u krevetu, prvo zbog dojenja, a poslije zbog navike.
Prvo je stariji dobio svoju sobu, u koju je rado otišao sa svojih tri godine, ali se često vraćao nama u krevet.
Kada je lani maleni napunio tri, kupili smo im, po njihovoj želji krevet na kat, stariji je želio spavati gore, a mlađi dolje.
Veselje je brzo splasnulo, pa su se ponovo počeli vraćati nama u krevet...
Iskreno, slatko mi je kada mi se ponekad ušuljaju u krevet, ali ovo je sada već prešlo sve granice izdržljivosti.
Oni su sve veći (a i mi), vruće nam je noću, strašno se ritaju i prevrću. Najgore je to što ne žele uopće niti odlaziti na spavanje u svoju sobu, u dvoglasju tule da ih je strah, da će ružno sanjati...
Sve smo pokušali, ispitati razloge tim strahovima, pregledati cijelu sobu da se uvjere da nikoga nema, ušuškati ih sa omiljenim plišancima...
Svaku im večer čitamo priče i pazimo da budu skroz benigne, bez čudovišta, zmajeva i sličnog.
Kada priča završi, upalimo i noćnu lampu, pustimo otvorena vrata i nakon par minuta počinje dozivanje, pa ustajanje, hoće u naš krevet!
Ako se mi suprotstavimo, krene stereo plakanje i nikakvi argumenti više ne vrijede.
Sinoć su radili šou do ponoći, jedva smo ih uspavali, da bi u jedan ujutro već došli nama u krevet.
Ne možemo više, ujutro se (u6.00 8) )budimo potpuno slomljeni, sljepljeni jedni za druge...
Da ne kažem kako nam je neprihvatljiva ova gnjavaža do ponoći. Rano se dižemo i potrebno nam je bar sat-dva navečer mira da dođemo sebi, nešto smisleno progovorimo.
Bojim se da nas čeka "duuugo toplo ljeto"!
Ima li netko kakav konstruktivni prijedlog?