kad razmisljate o strucnjacima koji se bave djecom, odgojem, roditeljstvom, sto zelite ili trebate od njih. gdje vidite njihovu ulogu, sto biste od njih htjeli cuti, dozivjeti...
 |
|||
|
|
|||
roditelji i strucnjaci
kad razmisljate o strucnjacima koji se bave djecom, odgojem, roditeljstvom, sto zelite ili trebate od njih. gdje vidite njihovu ulogu, sto biste od njih htjeli cuti, dozivjeti...
gdje me nađe
baš u pon. idemo kod psihologa
i sve smišljam što da zapravo pitam
kao prvo bi htjela procjenu zrelosti, jer moja V je rođena 01.05.03. i ide u vrtićku grupu koja je iduće godine predškolska
a ja još nisam sigurna da li da je dam u školu sa 6 i 1/2 ili da čekam da bude obveznik
druga stvar je što se teško nosi sa frustracijama, zna agresivno reagirati
možda je to normalno za tu dob, ali bi rado ako bi joj netko stručan u tome pomogao, jer ja ne znam
Nije lepo generalizovati,ali moj je utisak da većina roditelja traži instant,gotova i konkretna rešenja bez prevelike teorije.Vole i čuti da neki problem nije do njih već posledica čuvenih razvojnih faza...
Očekujem stručno znanje, racionalizaciju onoga što bih je mogla previše emotivno tumačiti, jer nisam stručnjak; tražim informacije koje proizlaze iz specifičnih stručnih metoda i isto takve savjete; kod trajnog rada s djetetom, očekujem primjenu planskih, stručno utvrđenih metoda; na zadnjem mjestu, ali ne posve nevažno, očekujem i podršku.
i mene to mučimajkamara prvotno napisa
da li od drugoga očekujem ono što bi ja sama trebala
a onda mislim, ako je boli zub, odvest ću je zubaru, neću ga probati sama popraviti, nisam kompetentna za to
za probleme s vidom odvest ću je okulisti
a za psihološke probleme se svi smatramo kompetentnima
mene sada konkretno brinu njene nekad agresivne reakcije mada iste takve rekcije vidim kod njenih prijateljica i njihove mame to ne smatraju ničim lošim, pa je možda problem u meni, a ne u njoj, ali bi onda htjela da mi to netko stručan i sa strane objasni
Heeej, lepo je sresti ovde jos nekog iz naseg lepog grada...
Postoje autoriteti u koje imam veliko poverenje i bez puno predomisljanja prihvatam njihove dijagnoze i resenja ( pedijatrica koja mi godinama leci decu, ortoped takodje...)
Ipak, vecinom se vodim svojim roditeljskim instinktom, vagam, premisljam, pa pokoji savet i odbacim.
Sa osobama koje su u kontaktu sa mojom decom (lekari, vaspitacice, uciteljica) volim da imam otvoren odnos, da mi se uvek ukaze na problem, da imam osecaj da radimo kao "tim".
gdje i mene nadje!
bas sam razmisljala kako cemo morati otici nekom psihologu kad se vratimo s mora.
prvo potpisala bi ovaj boldan dio!
drugo, nastavila je sa trljanjem o pod, narocito kad nije po njenom ili kad nije u centru paznje. posto sam za slican slucaj cula kao primjer koj je "zreo" za psihologa, uspanicarila sam se.
npr. do sada su doktori komentirali kako je to normalno, no nitko me nije pitao kada to radi i savjetovao da probam biljeziti kada to radi.
da se nadovezem na a70v- ako me boli zub, otici cu zubaru da mi popravi pokvareni zub i ukloni mi bol. to bi bio onaj instant DIO rjesenja. a onda cu cuti upute sta i kako trebam raditi tako da za par dana ne budem opet na stolici sa novim bolnim zubom.Nije lepo generalizovati,ali moj je utisak da većina roditelja traži instant,gotova i konkretna rešenja bez prevelike teorije.Vole i čuti da neki problem nije do njih već posledica čuvenih razvojnih faza...
zajedno, i prvi i drugi dio, cine cjelokupno rjesenje.
sta od strucnjaka ocekujem....da mi da neke smjernce, da me uputi, da mi skrene paznju na neka ponasanja na koja trebam obratiti paznju i onda savjet i uputa mog djelovanja. znaci, ne ocekujem da mi se kaze kako "promijent" djete, vec kako promijenti sebe i svoj pristup da bi rjesili neki moguci problem.
uz sve to da mozda on mene pita koje pitanje jer cesto ni sami ne znamo postaviti pravo pitanje.
takodjer ocekujem, ili barem zelim, da oni koji sudjeluju u odgoju moga djeteta (odgajateljice u jaslcama/vrticu) pokusaju u sto vecoj mjeri pratiti nase smjernce i koracat zajedno s nama istim putem. takodjer ocekujem prihvacanje naseg odabira.
(poput, da ne slusam oce li dojenje biti problem u vrticu i kako bi bilo dobro ili barem bolje da ga vise nema)
sjetiti cu se ja jos toga
Zdenka2,tvoj stav mi govori da si klijent za poželeti i san svakog psihologa
Vishnja, baci kosku
Od strucnjaka koji se bave odgojem djece zelim da budu pristupacni , otvoreni u razgovoru, da budu primjer i da rade svoj posao a ne da mi objasni kako bi predskolsko dijete trebalo sjediti samo za stolom , mirno , 40 minuta prije nego mu se obrati!Malo je takvih koji su u potpunosti posveceni svom radu , a i oni koji to jesu prebukirani su. Jos vise mrzim sto su bas ti ljudi ,koji rade s djecom i trebali bi ih razumjeti ,skloni priljepit odredenom djetetu etiketu koja ga kasnije prati cijelo vrijeme umjesto da se netko od njih pozabavi problemom. Najbolji primjer mi je ravnatelj nase skole koji za sve negativno sto se dogodi optuzi djecu iz Doma za nezbrinutu djecu , a njih jadne nema ko braniti.
Nazalost imali smo iskustva s odgajateljicom u vrticu koja je bila sklona uvredama, uciteljica od 1 do 4 znala je fizicki kaznjavat djecu.
S druge strane imali smo krasnu psihologicu koja je sve s djecom rjesavala kroz igru , razgovor i imala krcato didaktickih igracaka s kojima se radilo. Svaku situaciju na koju bi dijete burno reagiralo se posebno obradivalo , svakoj , pa i najmanjoj sitnici se posvecivala puna pozornost , mi kao roditelji smo upuceni na literaturu koja nam je pomagala rijesiti neke probleme ili ih predviditi tako da do njih ne dode.
Frustracije smo rijesavali jako jednostavno , jednom vrstom bojanke , svaki dan po malo i postepeno produzivali vrijeme.
Sve ovo je iz mog iskustva jer imam sina koji je dugo bio jedinac , pametan , vesel i izrazito zahtjevan. Trazi puno paznje , ali je i daje. Nazalost nije se uklapao odgajateljici u vrticu u plan i proglasila ga je hiperaktivnim na sto smo poceli obilaziti psihologe da vidimo da li je to bas dijagnoza ili je samo blabnula bez veze . Na svu srecu odgojiteljica je bila u krivu i moje dijete nije hiperaktivno.
I to me smeta , razbacivanje tim pojmom. Svako imalo zivlje dijete odmah se proglasi hiperaktivnim .Otkud im pravo davati dijagnoze ako nisu strucni po tom pitanju?
I kad bi netko znao objasniti zasto u nasim vrticima i skolama radi velik broj ljudi koji nisu zavrsili ni fakultet , nit su pedagozi..?
zato što očito u našem društvo obrazovanje i odgoj djece nisu na cijeni, pa se niti ne ulaže u ta područja djelatnosti.
Iskreno se nadam da si u krivu i da ce doci bolji dani.zato što očito u našem društvo obrazovanje i odgoj djece nisu na cijeni, pa se niti ne ulaže u ta područja djelatnosti.
nada umire zadnjadoći će bolji dani - samo je pitanje kada?
sada vidim samo demagoške priče i političke floskule o društvu znanja, ništa više.
nada umire zadnja
sada vidim samo demagoške priče i političke floskule o društvu znanja, ništa više.
Mi zapravo nismo znali što da očekujemo od razgovora sa psihologom, znali smo samo da dajemo sve od sebe prateći djecu i njihove potrebe, ali smo ponekada osjećali da ne razumijemo zašto dolazi do nekih situacija koje bi bile frustrirajuće za njih i za nas.
Razgovor sa psihologom nam je pomogao da posložimo sve kockice, da shvatimo kako dijete zapravo iznutra funkcionira.
Puno mi je značilo i to što je pohvalila naš dosadašnji odnos i rad sa njima, ne zbog naše sujete, nego iz jednostavnog razloga što mi kao roditelji negdje duboko, uvijek sumnjamo u sebe i mislimo da smo možda mogli bolje ili drugačije.
Slažem se sa time da se danas svi olako razbacuju sa terminima kao što su hiperakivnost, čim je neko dijete malo zahtjevnije. Tu jedan nalaz psihologa može pomoći da u vrtiću ili školi promijene stav prema takvom djetetu.
Re: roditelji i strucnjaci
Na tragu onog sto je aleksandra napisala, nisam sigurna kada bi trebalo moje dijete krenuti u skolu, zeljela bih procjenu emocionalnog, socioloskog i intelektualnog razvoja.
Upute i smjernice sa strucne strane kako osnaziti dijete, te kako potaknuti u njegovoj komunikaciji verbalni govor.
htjela sam jos napisati ono sto sam dobila nakon razgovora sa psihologom.
shvatila sam zasto su neki njegovi postupci takvi.
npr. kad B udari brata, tada pocinje tzv samokaznjavanje.
nikako mi nije bilo jasno zasto to radi, scene su strasne - on se sakama svom snagom udara po glavi i vice kako je glup.
razlog je problem verbalnog izrazavanja, gdje on ne uspijeva na ni jedan drugi nacin reci/nedopustiti il nesto trece bratu da ne zeli da ga on smeta/udara te ga udari. zna kako je to krivo i jadan je zbog toga, jer nije uspio ni na jedan drugi nacin rjesiti svoju ljutnju/tugu pa je onda ponovo ljut/zalostan jer je napravio losu stvar.
ono sto smo mi krivo radili a da nismo bili svjesni je da bi mu prilikom negovih emocija tuge i ljutne, nudili da ukoliko je ljut moze sa ljutnjom raditi to i to no kada je tuzan tjesili bi ga jako krivo u stilu nemoj biti tuzan.
a tuga je emocija s kojom nesto treba napraviti isto kao i sa ljutnjom.
Iz perspektive roditelja djeteta koje nema vecih/vanrednih problema:
Trebala bih (ponekad) potvrdu/korekciju mog hendlanja vanrednih/gorucih situacija i smjernice kako je bolje reagirati/hendlati situacije koje me uznemiravaju do mjere da postajem nesigurna u vlastite postupke.
I trebam potvrdu da je nesto u granicama normale ili, ako nije, pomoc u ispravljanju.
Isto ovako
......očekujem da je toj osobi stvarno stalo do djece i da je želja za pomoći djeci takoreć "opipljiva"...... ne želim da se razgovor na kraju pretvori o preopterećenosti i slaboj plaćenosti psihologa.....
BusyBee, mislim da jako dobro shvaćam o čemu pišeš. Mislim da je logičko prosuđivanje (za koje često nismo spremni radi emotivnih razloga) dovodi do bitno manje problema i pogrešaka nego kada se slijepo vjeruje bilo kojem stručnjaku. Motivacije stručnjaka mogu biti sasvim iskrene, ali isto tako i financijski motivirane. Odličan primjer financijske motivacije su ortopedi koji roditelje vucaraju od pregleda do pregleda ($$$) i stalno se nešto kao načuđavaju.
Razmišljam isto.
Iako se na poslu susrećem s roditeljima koji jako burno reagiraju ako njihovo dijete, tj. roditelji trebaju pomoć npr. logopeda, defektologa ili psihologa.
Volim čitati knjige o odgoju i psihologiji djeteta (ne samo zbog svoje djece, već i zbog svojih učenika), a u nekim slučajevima kad se ne bismo MM i ja snašli ili ne bismo znali kako postupiti, svakako bih potražila savjet (pomoć).
No, da nam ne bi samo stručnjaci služili kao prva pomoć u rizičnim situacijama, ponekad bi mi možda dobro došlo samo da čujem mišljenje stručnjaka o svom djetetu, iz objektivnog kuta. Npr. pola dana provede u vrtiću i prolazi kroz situacije koje ne doživljava u obitelji, u kući, tu možda izlaze neke njene osobine koje ja nikad nisam vidjela, ali bih vrlo rado htjela znati o njima.
kada govorimo o srucnjacima meni padaju na pamet i lijecnici, ucitelji...ne samo psiholozi 8)
ono sto je meni vazno jest da me svi ti strucnjaci tretiraju i dozivljavaju kao partnera u radu s mojim djetetom, zelim biti upoznata na vrijeme sa svime sto se radi s mojim djetetom, zelim razumijeti sto i kako se radi, koji su ocekivani rezultati, a ne biti tretirana kao priljepak koji se, eto, tu gura uz dijete...
ovoi L. radi kad je ljuta na sebe ili frustrirana....nisam to povezala sa "samokaznjavanjem"
jao....jao
Ja bih željela vidjeti stručnjake s njihovom djecom i teoriju realiziranu u praksi. Eto, to bih zaista željela u vezi sa stručnjacima vezanim uz odgoj.
i sto tad? ako im je dijete kao u poslovici - u postolara najlosje cipele - ne bi mu vise vjerovala?
Ovo i ja često pomislim. Mnogo je teže biti roditelj. No to ipak ne dezavuira stručnjake.
Ti bi?
po pitanjima odnosa u braku najvise vjerujem jednoj dvostruko razvedenoj, nije mi bitno da li je ona uspjela, bitno mi je da meni pomogne da to ucinim.
Ha, ne znam... Nekako ne bih vjerovala savjetima kuharice koja sama ne zna ispeći kolač...
Što, da se dvaput razvedeš?(Oprosti, morala sam.
)
[quote="aleksandra70vanja"]kao prvo bi htjela procjenu zrelosti, jer moja V je rođena 01.05.03. i ide u vrtićku grupu koja je iduće godine predškolska
a ja još nisam sigurna da li da je dam u školu sa 6 i 1/2 ili da čekam da bude obveznik
/quote]
oftopik
B je po jednoj vrsti zrelosti ( poznavanje brojeva, slova, prirode itd) spreman za školu, ali po ničemu drugome ne (20-ak dana je mlađi od tvoje V)... previše je, kako to sad sročit a da ne zvuči grubo - berlav (u tepajućem smislu) i zaigran...
ontopik
kada smo otišli kod logopeda zbog neizgovaranja L i R, a ima punih pet, očekivala sam jasan i koncizan odgovor vezano uz razloge tog tepanja i konkretno rješenje. ne instant rješenje, nego konkretan način rješavanja problema bez obzira na trajanje.
od bilo kog drugog stručnjaka bih očekivala isto...
dijagnoza, uzrok, posljedice i terapija - na hrvatskom jeziku...
(jer kad mi počnu s nečim što ne razumijem jer mi nije struka i ne poznajem terminologiju smrači mi se)...
ovo se ne odnosi samo na nekakve liječnike, nego i na odgajatelje u vrtiću - ako uoče problem očekujem da ne okolišaju nego direkt u glavu... jel problem? imenuj ga pa ćemo ga moć i riješiti....
mislim da njima njihovo znanje može pomoći u odgoju vlastite djece
ali tu je faktor emocija i subjektivnosti zbog kojeg mogu "faliti" kao roditelji, ali to ne znači da oni nisu dobri stručnjaci i da ne bi mogli pomoći drugome
znam jednog psihijatra koji radi na odjelu ovisnosti, da mu je dijete ovisnik saznao je kad je u hitnoći primljeno na njegov odjel
sve znakove koji su ukazivali na to što se s tim djetetom događa, čak i upozorenja njegove supruge, djetetove majke, on je odbijao vidjeti i čut zbog "ružičastih naočala" koje je imao kad je gledao svoje dijete i silnih osjećaja koje je prema njemu gajio
za pomoći drugome važan je emocionalni odmak
što su emocije jače, veća je mogućnost greške
većina liječnika ne želi liječiti članove svoje obitelji
to ne znači da onim misle da su loši pa da zato ne žele, nego znaju da netko tko nije emotivno upleten može bolje sagledati situaciju
Evo, ja sam loša kuharica, ali imam nekoliko dobrih recepata (koje sam naravno dobila od boljih kuharica), i koje sam proslijedila nekim drugim jako dobrim kuharicama.
Tako da mislim da i stručnjaci koji sa svojom djecom nisu pretjerano uspješni, ponekad imaju za mene dobre recepte.
Iako, naravno da daleko veće povjerenje imam u stučnjaka koji JE uspješan u odgoju vlastita djece.
Ako pricamo o psiholozima, bila bih jako sretna kada bih dosla u razgovor s pravim strucnjakom, koji konstantno ulaze u svoje znanje, u dodatno iscitavanje novih teza iz svog tako sirokog podrucja, zna sve o novoj literaturi i nije zastao/la na znanju stecenom na fakultetu i jos pritom imajuci stav: ja sam najpametniji.
Ukoliko je osoba takva, to je sve sto mi treba, jer je onda takva osoba i spremna na normalnu ljudsku komunikaciju, u kojoj moze shvatiti moju subjektivnost kao roditelja, moju zabrinutost, strucno i objektivno me savjetovati, po potrebi ili me samo poslusati, sto je cesto najpotrebnije.
Od psihologa očekujem upućenost u sve varijante i moguća emotivna previranja djeteta u određenoj dobi, te informiranje o njima na način da me ujedno i utješi i motivira, a i sugerira načine hendlanja kritičnih situacija. Voljela bih da me na neki način inspirira da budem još bolji roditelj i da svoje dijete razumijem dublje, bolje i da to rezultira većim mirom u meni. Ne da osjetim da moram uvesti mjere koje su mi kao osobi neprirodne ili da mi sugerira nešto što se meni doima kao "gušenje" djeteta samog.
Očekujem da me ne prosuđuje, da ne osjetim da gura neke vlastite projekcije iz osobne, a ne stručne perspektive; a za to imam strašan "njuh", pa bi tu naš odnos stao. Upravo zato bih voljela da bude i sama roditelj, jer u suprotnom jednostavno ne mogu osjetiti da može razumjeti roditeljsku isfrustriranost u kombinaciji sa premorom što neroditelji nikad, ali nikad neće razumjeti i uvijek će bar malčice osuditi roditelja koji iz nedostatka snage, očigledno manje ili više griješi u svojim postupcima.
Taj psiholog trebao bi biti netko sa kime se dobro sporazumijevam, znači to je sad već osobni klik koji nema veze sa stručnošću, ali je važno da ne moram sto puta reći "što sam ustvari mislila reći", već da osjetim da smo na mentalnoj srodnoj valnoj duljini.
__________________________________________
Nedavno nas je posjetio moj prijatelj. Bio je ovdje 3 dana, imao priliku vidjeti naš život iz izravnog kuta. Čovjek nije psiholog, već je profesor gitare, a nije čak niti roditelj (ali radi sa djecom puno), ali nas nitko, ali nitko do sada nije u jednom govoru - toliko iskritizirao, motivirao i probudio - kao on. Stvarno nevjerojatno.
To očekujem i od stručne osobe.
Za početak očekujem od stručnjaka - a i ja tu mislim na liječnika i učitelja, ne samo psihologa - da me ozbiljno shvati i promisli o onom što ja vidim kao problem, a ne otpiše me s "histerična baba".
Ako nema problema, očekujem da objasni i potkrijepi, nije mi dovoljno "sve je u redu, vi to preozbiljno shvaćate".
Ako postoji objektivan problem, očekujem predloženo rješenje ili više njih, uz obrazloženje. Ne instant rješenje, nego ponuđeni put ka poboljšanju.
Za svaki problem koji se rješava dulje očekujem provjere, potvrde da smo na dobrom putu ili sugestije što popraviti. Od stručnjaka očekujem da se prilagođava razvoju situacije i da više pazi na moje dijete nego na svoj ponos.
I na kraju, očekujem da o svom području zna mnogo više od mene. Da je svaku knjigu koje sam se ja uspjela dokopati davno pročitao i ideje u njoj iznesene poznaje, makar ih ne podržava.
Kao majka djeteta posvojenog u kasnijoj dobi susrela sam se s problemima koje nisam znala sama riješiti, a stručni ljudi koji su radili s djetetom nisu ih ni prepoznali kao takve. Za probleme s pažnjom i koncentracijom govorili su da su normalni. Učiteljica nije vidjela ništa alarmantno. Rođaka koja je vrhunski stručnjak u svom polju poručila mi je da ako je tu netko lud, to sam ja, a ne dijete. (Koji komentar
Kad su se nastavili problemi s učenjem, od razrednice smo dobili upute "samo vi njega stisnite, to je za njegovo dobro". Pedagogica nam je pružila punu podršku, lijepe riječi o našem sinu, i uvjerenje da će se sve srediti.
Gotovo slučajno našli smo stručnu osobu koja je smatrala da imamo problem i pomogla nam ga riješiti. Također je bila jedina koja je tvrdila da je to što je dijete posvojeno dijelom uzrok problema. Kasnije sam u stranoj literaturi pronašla dosta potvrde tome.
Koliko sam vidjela, kod nas prevladava neizrečeni stav da posvojeno dijete prelaskom u novu obitelj automatski uživa sve blagodati nove okoline - sad mu je super i šta biste vi htjeli. Roditelji vide probleme kojih nema, jer su friški i previše se brinu. Ako problem postoji to je zato što nisu čvrsti.
Ovdje navodim citat iz jedne američke knjige, koji sam prepoznala kao istinit i za naše prilike: "Vrlo je malo edukacije o posvojenju za dječje psihijatre, pedijatre, psihologe, socijalne radnike, bračne i obitelske terapeute, a još i manje za učitelje, školske administratore, duhovnike i druge koji svakodnevno rade s posvojenicima i njihvim obiteljima. ... Kao rezultat, mitovi, stereotipi i predrasude su se održali i često leže pod površinom mišljenja o i odgovora na bilo koji problem u ponašanju ili učenju koji posvojeno dijete ima u školi."
Ne želim ovu temu uzurpirati za probleme vezane uz posvojenje. Ovo je samo ilustracija da postoje skupine djece sa specifičnim potrebama o kojima ljudi koji rade s djecom svaki dan i stručnjaci kojima se obraćamo za pomoć ne znaju dovoljno.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom