Ta je priča identična mojoj priči.
S time da je meni boravak tamo izazvao ozbiljne zdravstvene probleme,no to je tema za drugu ispovijest.
Dobila sam na nakon carskog e.coli, i to u takvoj koncentraciji da sam 2 x dnevno dobijala injekcije protiv bolova i pila klavocine te pokušavala bezuspješno dojiti svoju curicu.
Nakon carskog, potpuno oslabljenog organizma sam se mučila sa svojom malenom koja jednostavno nije htjela cicati, zapamtila je valjda bočicu, i nikako nije prihvaćala dojku. Imala sam bebicu koja je 8 dana vrištala, imala sam upaljene grudi, dobila e.coli sa užasno jakim napadajima boli, i za sve to vrijeme - nitko ali nitko od ornih sestara nije htio pokazati kako se doji, osim dviju predivnih sestara sa pedijatrije kojima nisam zapamtila imena, jedna je mlada plavokosa a druga je malo deblja crnka.
I da, sestra Kristina, mlada cura na odjelu rodilja me je izmasirala nakon što sam joj plačući pokazala divovske upaljene dojke koje su tužno visile za dekoraciju , jer moja mrvica nije znala cicati. Spasila me od mastitisa na čemu sam joj neizmjerno zahvalna.
Na sve upite, molbe, zvonjavu, sestre na odjelu rodilja su ostajale mrtve hladne, znam da smo jednom ja i također uplakana mi cimerica pozvonile na to famozno u nebesa postavljeno zvono, koje se pokvarilo. Sestre su pozvale majstore i iščuđavale se u našoj sobi pola sata pokvarenom zvonu, a da se uopće nisu pitale šta nam treba. Majstor zvrnda i brusi zvono iznad naše glave, bebice vrište, podočnjaci do koljena, a one nas ne vide! Ne primjećuju. Doktori su bili manje više ok, ali sestre još sanjam po noći. Jedva sam čekala doći doma i pokušati dojiti malenu bez panike i šokova, bez umora, jer sam plakala danonoćno, znam da u jednoj fazi više nisam bila kadra uzeti bebicu u ruke, bila sam zaslijepljena suzama, nemoći, užasnim bolovima i najvjerojatnije postporođajnom deprom.
Osjećala sam se ko ko neki izbljuvak (tako su me gledale kada bi ih molila da mi bar pomognu namjestiti malenu jer me bolio rez jako), i molila sam Boga da se što prije vratim doma.
Na kraju sam skužila foru i lagala im da nemam temperaturu, samo da me što prije pošalju kući, i kad je svanuo taj dan, ja i malena smo prvi puta zajedničkim snagama uspjele dojiti preko šeširića.
Danas hvala bogu normalno dojim, i uživam u tome. No, za to nije zaslužan Sv.duh koji mi je ogadio i zamalo ubio volju i želju za dojenjem, već moja upornost i velika želja da spasim stvar i zaboravim taj horor od bolnice.
Od doktora bi istakla mladog dr.Prku, normalan, zafrkant, opušten čovjek, zatim Matijevića i dr.Hafnera. Načelno su tamo svi doktori ok. Ali zato sestre "dižu prosjek" u svakom pogledu.
Nikad više tamo neću ići, malo sam pridavila, ali potaknuta pričom Modesty, morala sam nadodati svoju.