Što da kažem? Blago vama.
Moja curica nije također htjela ni čuti za dojenje.
Stavila sam ju bezuspješno valjda tisuću puta na cicu, što sam drugo mogla raditi osam dana.
No ja nisam dobila nikakvu podršku ni pomoć. Ja sam dobivala injekcije protiv bolova, dobivala sam klavocine, jedan dan sam se složila u kupaoni, ispao mi je i razbio se toplomjer,i sama sam vjerovai ili ne išla u onu sobu gdje su sestre i rekla im da je toplomjer razbijen, jer da mi je pozlilo do bolova. Nitko da bi mi pomogao doći do sobe.
iako sam prebolila u bolnici tešku gripu, iako sam kašljala ko vuk nakon carskog (osjećaj je predivan kad kašlješ preko svježih šavova), iako sam dobila jako opasnu bakteriju u bolnici, nitko nije smatrao da sam zarazna za bebu, a kada danas pričam sa svojom doktoricom, sebi ne može doći da su mi tako nehajno uopće davali bebu, ako zbog ičeg, onda bar zbog e.coli.
Bila sam stalno pod temperaturom zbog jake i odvratno bolne upale mjehura, i na injekcijama 5 dana, nitko nije našao za shodno da mi pomogne oko problematičnog dojenja. samo sam trebala minimum podrške i malo pomoći. Ništa više. Nitko me nije pitao da li sam uopće u stanju slušati stalni plač moje curice koja je bila više gladna nego sita.
Ali sve je to sad prošlo, i nadam se da nitko neće imati tako loše iskustvo, i da je moje bilo iznimka.