Prije polaska na posao (dakle, do AA-ove prve godine) sam zagovarala neiskradanje, javljanje djetetu i sl. Blago sam modificirala mišljenje kad je to trebalo napraviti u praksi.
Budući da sam bila tužna što ga ostavljam, prvi rastanci bi nam bili teški. Vrlo brzo sam našla kompromis - rekla bih mu 15-ak minuta prije polaska da ću ići raditi, a on bi se u tih 15 minuta zaigrao s čuvalicom pa bih ja mirno izašla. Ako bi pitao za mene, čuvalica bi ga podsjetila da sam mu rekla da idem raditi. Uvijek sam mu naglašavala i da ću se vratiti, a kad bih se vratila, podsjetila bih ga na to ("Vidiš, mama se vratila kao što je obećala").
Vrlo brzo je shvatio kako to funkcionira, prošli smo taj period bez drama i suza. Sada mi samo dojuri dati pusu ili mi mahne pa-pa i to je to.