Da ne uzurpiram drugi topic gdje je ovo spomenuto...
Zanima me kakav ste savjet dobili? Kako pomoći djetetu verbalizirati ili na drugi (prihvatljiviji) način izraziti te osjećaje?Nika prvotno napisa
 |
|||
|
|
|||
Verbaliziranje ljutnje/tuge
Da ne uzurpiram drugi topic gdje je ovo spomenuto...
Zanima me kakav ste savjet dobili? Kako pomoći djetetu verbalizirati ili na drugi (prihvatljiviji) način izraziti te osjećaje?
Moja sveki je stajališta da djeca moraju biti pristojna ma bilo koja situacija ili osjećaj bio u pitanju. Dakle nema pokazivanja ljutnje ili frustracije jer se na to dobivala kritika "sram te bilo" ili ako se histeriziralo pljuska/batine. Šta je time postigla; MM nezna iskazati svoje nezadoovoljstvo/tugu/ljutnju/frustraciju na "normalan način" odnosno ako je tužan reći da je tužan ili da ga je netko ili nešto povrjedilo nego trpi u sebi i onda nakon dugo vremena skupljanja pukne.
To isto pokušava na Eriku prvoditi ali ima oko sokolovo koje ju budno pazi
S druge strane moja mama je uvjek s nama pokušavala razgovoarati o svemu (nije ni ona bila uvjek savršena) ali mislim da je ipak malo bolji posao napravila po pitanju izražavanja osjećaja.
L. sve cesce tuce samu sebe po glavi u takvim napadma shize i ljutnje i ja, osim nemoj se tuci ljubavi to te boli, ne znam kako se postaviti i sta napraviti!
ono sto mi je jos vise nedokucivo, od kud joj to? kako je dosla do toga? gdje je to vidjela?
joj, sjećam se te jurajeve faze - mogu reći da mi je to bio jedan od gorih, ako ne i najgori oblik ponašanja (a nsam imala ni forum - tješilicu "nismo jedini"). ja sam isto reagirala, odnosno nisam znala kako reagirati.
on se nije tukao po glavi nego po nogama - udarao i grebao.
znala sam mu i zadržati ruku - mislim si bolje da urla, nego da se grebe. užasno.
ali - prošlo, i to u prilično kratkom periodu.
znala sam ga i pitati, nakon šize - zašto to radi, a on bi mi odgovorio da mu tako bezveze dođe, jer da je toliko jako ljut da mora nešto udarati. pa sam mu rekla da, ako već mora, udara rađe ormar. što bi izazvalo naravno salve smijeha i obaćenje da će tako dugi put napraviti - ali, ništa - kad je prestao udarati sebe nije više valjda bilo potrebe da udara niti ormar.
U ovim stvarima jako cesto (tu i tamo kazem koju pogresnu) slijedim Juula i dobro funckionira (osim kad nije preumoran i prepospan, onda nista ne funckionira, al to je rijetko) -
kad je ljut, kazem mu: znam da si ljut, budi ljut koliko trebas bit (tu cesto nadodam ako treba: al prestani bacat jastuke, il prestani me tuc - to zna u zadnje vrijeme :/ il nesto tomu slicno), pa se pokusaj smiriti.
kad je tuzan (a to i verbalizira, pa kaze: tuzan sam) onda mu kazem: OK je biti tuzan, al ajmo vidjet zasto i kako mozes prestat ili ga pitam: zasto si tuzan.
ono sto je meni ostalo najjasnije je da mi sami moramo krenuti od sebe i vidjeti kako se mi nosimo s tim osjecajima, konkretno ljutnje i tuge i sto radimo s njima.
te da je u redu biti ljut i tuzan no da s tim osjecajima treba nesto napraviti.
ispitujuci ih zasto, necemo dobiti konkretan odgovor jer i nama samima nekad nije jasno zasto se tako osjecamo.
kad je tuzan onda ajmo vidjeti sto s tom tugom, zagrlimo se sto najcesce trazi i vidimo sto ce nas razveseliti sada.
ljutnja je ok kad se ljutis o svom trosku, ja se tako zezam, znaci nema udaranja drugih ljudi al ako zeli moze skakati, lupati po krevetu dok ga taj osjecaj ne prodje.
nadam se da ce nam se javiti flo
prepoznavanje a kamoli verbaliziranje osjecaja je, u principu, tesko.
ili izlijecu van u nekom obliku, ili djeca kopiraju nas tj. ono sto vide - situaciju i nase reakcije.
iz mog iskustva, aniti sam pomogla komentiranjem drugih ljudi, igracaka, slika, likova iz crtica odnosno njihovih osjecaja - imenovanjem osjecaja, objasnjenjem uzroka i (relativno) rjesenjem no najvise iskrenim, direktnim iskazivanjem vlastitih osjecaja i reakcija u necenzuriranom obliku. recimo, ranije sam cesto suzdrzavala nazovi negativne emocije npr. ljutnju ili tugu, pa je i ona imala problem s tim osjecajima. sada ih pokazujem i puno nam je lakse...cak koji put anita kaze "mama sad te necu gnjaviti pustit cu te da se smiris" (lol) pa me nakon nekog vremena pita "jesi li sada sretna?" (biti sretna je njen imperativ)
mozda joj je doslo iznutra, ne mora nekoga vidjeti.
anita je znala zabiti nokte u lice i povuci (mukomoja) no na srecu nije dugo trajalo, i dogadalo se samo kad bi pukla.
primilo me
mi smo uglavnom uceni o "dobrim" i "losim" osjecajima (ili pozitivnim i negativnim), sto je u biti bezvezna podjela.
imas pravo osjecati sto god osjecas. bit je prihvacanje samog sebe. kada kazemo djetetu "nemoj biti tuzan/ljut/nesretan" govorimo mu da ti osjecaji nisu dobri, jer ih ne zelimo. svaki covjek ima pravo na svoje osjecaje. nas dio posla je pomoci im da shvate sto osjecaju, pomoci im da nadu uzrok i ajmorec prihvatljive nacine nosenja s njima.
npr. ljut si...to je ok...kada si ljut mozes..to i to (sutati loptu, jastuk, vriststi iz petnih zila...)
Potpuno se slažem. Mene je ko klinku to strašno frustriralo; zašto se plačeš (vikali ste), zašto si razbila zdjelicu (pala mi je), a kasnije i zašto si zakasnila
Meni je zapravo bitno saznati zašto (ne uvijek nego kad pretpostavim da je recimo zato jer držim bracu ili ga dojim i tako nešto). Ali najčešće ga zovem k sebi i tješimo se, grlimo ili jednostavno sjedimo jedno uz drugo (jako smo slični pa mi s njim nije teško pogoditi potrebu).
Opet potpis.
E sad, moja dilema, obzirom da se grozim agresive a udaranje predmeta, namještaja, lupanje vratima me momentalno odvlači u neka nelijepa prisjećanja i meni je takvo ponašanje neprihvatljivo. Zato je to ne dozvoljavam tj ne predlažem.
Mislila sam mu možda predložiti da trči, više u jastuk ili tako nešto..
Što mislite o tom udaranju po namještaju? Nije li to isto preagresivno?
I pitam baš što o tome mislite i osjećate vi kao osobe a ne što netko negdje o tome piše..
Mislim da je kod nas ključ problema upravo ovo o čemu večinom pišete, naime MM i ja smo "skupljači", odn. skuplja se u nama dok ne puknemo. Teško izražavamo ljutnju i frustraciju. Onako kako smo naučeni, fini smo i pristojni dok ne poludimo. Valjda za djecu ipak ima nade...
super tema!
ja sam trenutno u nekoj preispitivackoj fazi pa sam nedavno razmisljala i o ovome, zabac je mali, ali raste (prebrzo) i volila bi bit spremna na situacije koje nas cekaju.
meni se cini da isto nije u redu da se udaranje preusmjeri na predmete jer mislim da time opet saljem/o krivu poruku: ako si ljut u redu je da udaris/da si nasilan prema predmetu ... i dokle onda to ide? ako si malo ljut onda ces samo malo udarit, a ako s puno ljut onda ces puno udarit pa se moze i razbit? :? i sta onda?
odma se sjetim situcaija u kojima npr. prilikom bracnih svadja lete pjati, razbija se namjestaj, vrijedni predmeti... meni se to cini ko konacni ekstrem ako poticem/o rjesavanje ljutnje udaranjem predmeta ...
ne znam, nisan jos dosla do odgovora do konacnog odgovora al nekako mi ne pase takav nacin nosenja sa ljutnjom.
cini mi se ovo vristanje u jastuk ili verbaliziranje u smislu "ljut sam, ljut sam, ljut sam ... " nekako najprihvatljivijim.
ja se isto grozim agresive i užasno mi je i to udaranje po namještaju. i, kako je i leonisa napisala, uopće mi nije jasno od kud taj poriv za udaranjem bilo čega. baš sam sad zbog ove teme se pokušala prisjetiti tog osjećaja iz djetinjstva i ne mogu - sjećam se onog osjećaja frustracije i nemoći, ali ne i to da sam imala poriv udarati nekog/nešto.
E sad, moja dilema, obzirom da se grozim agresive a udaranje predmeta, namještaja, lupanje vratima me momentalno odvlači u neka nelijepa prisjećanja i meni je takvo ponašanje neprihvatljivo. Zato je to ne dozvoljavam tj ne predlažem.
Mislila sam mu možda predložiti da trči, više u jastuk ili tako nešto..
Što mislite o tom udaranju po namještaju? Nije li to isto preagresivno?
I pitam baš što o tome mislite i osjećate vi kao osobe a ne što netko negdje o tome piše..
ne bih mu predložila (u stvari, sad mari, jer smo s jurajem završili s tom fazom ljutnje) udaranje u namještaj, ali to mi je ipak nakako bolja opcija od samoudaranja. meni je to stvarno bilo prestrašno za gledati. kako kaže storma, zabio bi nokte u nogu i povlačio - i to jako, da bi poslije ostao jaki crveni trag.
pa poriv je zbog frustracije. neko dijete frustracije lijeci na nacin da vice, netko udara sebe, namjestaj, druge, baca se po podu, a neko se dijete samo povuce u sebe i ne pokazuje nikakvu reakciju. e to je jos najgore. dok dijete pokazuje na prvi nacin frustraciju to je jos dobro jer vrlo jasno daje do znanja da je frustriran i mozes mu lakse pomoc nego kod onog koje se povuce. reka bi Juul (evo sam taman u citanju kompetentnog djeteta) da ovaj prvi suradjuje izravno a ovaj drugi neizravno.
inace i meni se svidja ovo sto sam do sada procitala od Juula. preporucam.
to mi je jasno, ali zašto baš udara sebe? zašto sebi nanosi bol? zašto mu, u tom trenutku, nije došlo da udari ormar nego baš sebe?poriv je frustracija.
mislim da mala djeca imaju drugaciji dozivljaj sebe nego mi odrasli i da je njima svejedno di ce, koga i kako udarit, tj. hoce li bit destruktivna ili autodestruktivna. no mozda sam u krivu.to mi je jasno, ali zašto baš udara sebe? zašto sebi nanosi bol? zašto mu, u tom trenutku, nije došlo da udari ormar nego baš sebe?poriv je frustracija.
mislim da kljuc problema nije (samo) u tome koga ili sto udara i zasto sebe, vec u frustraciji tj. njezinom uzroku - zasto je uopce doslo do toga da udara?
Hm, ni meni se ne sviđa lupanje po namještaju, iako skrušeno priznajem da je to nekad tako dobra metoda za izbacivanje frustracijeali kod nas je od (blagog) lupanja vratima znalo pucati staklo, tako da to zaista ne mogu dozvoliti, ni sebi ni djetetu.
S druge strane, predložim mu da lupi kauč, ali to mu se ne sviđa. Ima pravo
U zadnje vrijeme, kad se ljuti, počne režati i gunđati, i meni je to signal da mu kažem "vidim da si ljut", najčešće dalje nastavimo s razgovorom i nekako se ispuše. Zasad funkcionira (ako reagiram na vrijeme), ali prije godinu dana to mi je bilo nezamislivo.
Ali mi je posve neprihvatljivo ono što ga je baka nedavno htjela naučiti: "Ja se nikad i ni na koga ne ljutim!" I još mi je to ponosno izdeklamirao, uz njezinu pomoć
Ne znam zasto bi potreba za saznati razlog bila pogresna.
Upotrijebiti rijec zasto za mene ne znaci zaustaviti se samo na tom pitanju s rjecicom zasto. Vec s time krecem, pa mu dalje dajem mogucnosti - jel zbog ovog, onog, ili tek tako (i to je razlog - zasto ne bi bio tek tako ljut). Tako da, upotrijebi li se ispravno, rjecica zasto mi ne daje negativni kontekst komunikaciji, jer ju uvijek obrazlozimo.
Sto se udaranja tice, nije mi prihvatljivo, ni u sta.
Nije da se ne dogadja, al mu ne nudim alternativu udaranja u jastuk.
Ako ne prihvacamo udaranje, ne prihvacamo ga ni u sta.
Mozda kad naraste u boxing vrecu, ali iz razloga treninga i odrzavanja tijela u formi
ja nisam vezano za to dobila nikakav savjet, niti bi ga primila. Čvrsto stojim na stajalištu da ljutnju, tugu i druge osjećaje treba verbalizirati i pokazivati. Osobno ne volim potiskivati osjećaje, pa ne namjeravam tako odgajati niti svoje dijete. A sad, možda sam i u krivu :? S druge strane ne mislim da je pogrešno niti ovo drugo, ali to nije moj stil.
E i meni to smeta: "pa ti si lijepa djevojčica, djevojčice se ne ljute". To je valjda ekvivalent onomu: "dečki ne plaču".U zadnje vrijeme, kad se ljuti, počne režati i gunđati, i meni je to signal da mu kažem "vidim da si ljut", najčešće dalje nastavimo s razgovorom i nekako se ispuše. Zasad funkcionira (ako reagiram na vrijeme), ali prije godinu dana to mi je bilo nezamislivo.
Ali mi je posve neprihvatljivo ono što ga je baka nedavno htjela naučiti: "Ja se nikad i ni na koga ne ljutim!" I još mi je to ponosno izdeklamirao, uz njezinu pomoć
I moja Lana se nađe često u situaciji kad vidim da ne može izraziti toč no što osjeća a vidim da joj je teško.
Jednom je izjavila (a i pisala sam već o tome):
JA: Lana, zašto si ljuta?
L: Ljuta sam jer imam sestru, a male djevojčice kao ja ne bi trebale imati sestru već živjeti same s mamom i tatom.
Izjava razumljiva za malo dijete koje je dobilo sestru, ali meni, priznajem, nije bilo svejedno kad sam je čula... iako mi je bilo drago da je to izrekla, ako me kužite
Pomaže joj kad joj pristupim u "krizi"
Ali, nažalost, ima dana kad ja nisam, da se tako izrazim- "na mjestu" i kad se ja počnem na nju ljutiti zbog toga što ona nešto izvodi, duri se, ljuti...
Pogriješim.
Ali, tješim se- barem to primjetim i ispravljam se.
anci rece sve
pitati zasto kao pitanje je nezgodno. ponekad je previse ocekivati od djeteta odgovor, a cak i onaj koji dobijemo ne mora nuzno biti tocan.
realno gledajuci, koliko su odrasli iskreni sami sa sobom a kamoli sa drugima o svojim osjecajima? i koliko su ih i sami u stanju prepoznati i naci uzrok? a upravo to (najcesce nesvjesno) uporno zahtijevamo od nase djece.
npr. ovaj primjer koji ne napisala Anci je super - dijete je uspjelo verbalizirati sto ju muci, i to na vrlo zreo nacin. mada, ja bih rekla da u tom primjeru sve proizlazi iz zalosti (ja hocu paznju u kolicini koju sada nemam) zbog koje nastaje frustracija i iskazuje se ljutnjom.
o agresiji i autoagresiji - ovisi o necijoj naravi. no, iako nam cesto ne odgovara agresija i sankcioniramo ju dok autoagresiju teze primjecujemo i blago reagiramo,ni jedno ni drugo nije dobro.
trebamo poci od sebe jer svi vec znamo da djeca uce ono sto dozivljavaju a ne ono sto se govori. recimo, paralelno ucim Anitu i MM-a o svjesnosti svojih osjecaja, pracenju vlastitih reakcija i nalazenju uzroka, i super mi je kada anita dode MM-u kada se derlja (zivcan jer mu nesto ne ide od ruke, pa vice) i kaze "Ajde se smiri tata evo ja cu ti pomoci"ili usputno komentira "ah, tata opet nesto ne moze" (lol).
eh, ovo je dobar primjer.
MM obicno vice kad je frustriran jer je tako "ucen". U pocetku su Anitu njegove reakcije plasile. S vremenom smo dosli do tocke u kojoj sam joj mogla objasniti da on tako izbacuje frustraciju, da vikanje nema veze s nama (iako se dere kraj nas) i da se on tako, u stvari, smiruje. (Zna mu u voznji dobaciti "tata, smiri se! " lol) Zna da moze traziti od njega da prestane vikati. Zna da je psovanje "ruzno" i svaki ga put na to upozorava. (MM zna koji put kasnije reci "Na sto sam spao, da me ovakvi mali pingvini uce ponasanju" lol).
Meni je najbolji nacin rjesavanja frustracije trazenje time-outa - dodem MM-u i Aniti i kazem "ljuta sam, mozete me malo pustiti na miru da se smirim" a ponekad i "sad cu se malo drecati da mi bude lakse" a ako je gadno, izbacujem negativne osjecaje fizickom aktivnoscu.
Anitu ucim da su svi osjecaji u redu, da se ima pravo osjecati kako god da se osjeca ;da trazi time-out/zagrlja/razgovor ili partnera za ispucavanje. sve nam bolje ide
Ajme meni kad bi barem Lea htjela ovako verbalizirati svoju ljutnju :shock: ili mogla. Ali, ona je tip furko - ljuti se a to pokazuje durenjem, i neće nikako priznati zašto se ljuti. Ili to, ili udara nas i sebe (to u principu kad ne dobije nešto što hoće, kad mora pospremati i sl.). Ja Lei kao mantru ponavljam rečenicu iz slikovnice o ljutitom zeki - Smiješ se ljutiti, samo nemoj dozvoliti da netko pri tome strada.
Ja mislim zato jer ormar ne daje nikakvu povratnu informaciju.to mi je jasno, ali zašto baš udara sebe? zašto sebi nanosi bol? zašto mu, u tom trenutku, nije došlo da udari ormar nego baš sebe?poriv je frustracija.
Neki ljudi trebaju osjetiti tugu jače od drugih. Meni je jako smetalo kad su me ko klinku prekidali u plakanju i to bi me još više izmučilo - čekala sam večer da se potajno, pod pokrivačem isplačem i onda mirno zaspem.
A kad su me ispitivali zašto sam recimo tužna, nije mi išlo razgovaranje. Ponekad baš nisam ni znala razlog, vrlo često nisam bila sigurna ali najčešće je korijen zapravo u pažnji - nedostatku iste.
XSto se udaranja tice, nije mi prihvatljivo, ni u sta.
Nije da se ne dogadja, al mu ne nudim alternativu udaranja u jastuk.
Ako ne prihvacamo udaranje, ne prihvacamo ga ni u sta.
Mozda kad naraste u boxing vrecu, ali iz razloga treninga i odrzavanja tijela u formi
ja ju ne pitam zasto si ljuta niti zasto si tuzna. kazem joj da znam da je ljuta/tuzna i ako znam razlog popricam s njom o tome.
najgore je kad se poklope situacje da smo obje sfrustrirane, istovremeno, kad men pocne goriti crvena lampica...ali ko sto gore netko rece- ispravljam se.
na zalost, ni MM ni ja smo spuzve upijacice, nismo uceni o emocijama.
ne zelim napravti istu gresku s njom, ali vidim da istovremeno trebamo uciti svi troje
nemoj se zbog tog zalostiti, to je super zakljucakali vidim da istovremeno trebamo uciti svi troje
nemoj se zbog tog zalostiti, to je super zakljucakali vidim da istovremeno trebamo uciti svi troje
Pa i ne samo da je super zakljucak, vec mislim da nisi uopce jedina u tomu, bili mi ko mali uceni o emocijama ili ne, upijamo svakodnevno na svim poljima, a posebno u odnosu prema svojem djetetu.
Pored nekih stavova koje imamo usadjene i vrijednosti koje mu pokusavamo prenijeti, a koji se takodjer mogu modificirati, nase ponasanje se stalno adaptira s obzirom na faze u koje dijete ulazi, probleme moguce kroz koje prolazi i sl.
No, ja i dalje ne kuzim zasto ste toliko protivnici zasto pitanja i saznavanja razloga.
Ko sto gore napomenuh - ne ostajem nikad samo pri toj jednoj upitnoj recenici koju zapocnem sa zato, vec ju razjasnim i zelim saznat razlog, a zelim i da on pokusa dokuciti zasto je tuzan, ljut i sl. Pitanjem mu ne sprecavam da to bude, vec, bas ono sto pise u naslovu: da to verbalizira.
Ako ne ide, of course da ne inzistiram - i ja sam ponekad ljuta samo zbog PMS-a
uh, odlican topik. ja imam problema s izrazavanjem "negativnih" osjecaja, imam napade bijesa, samodestruktivna sam itd. vjerojatno zato jer me stari mlatio ko vola u kupusu ko klinku, a i vrijedao kad je stigao. to frustrirano ponasanje me izrazito smeta u odnosu s djecom. ne bih htjela da oni pokupe takav los obrazac. polako ucim da se nosim sa osjecajima na nacin koji nije nepravedan prema mojoj okolini, pogotovo djeci. ovaj topik mi odlicno dode, jer kroz djecje frustracije izvlacim na povrsinu svoje potisnute, pa se mogu s njima ponovo uhvatiti u kostac
zato se i kaze da nas djeca upotpunjuju i pomazu da se razvijemonemoj se zbog tog zalostiti, to je super zakljucakali vidim da istovremeno trebamo uciti svi troje
ja sam strahovito napredovala od prve trudnoce. razvila sam se psihicki i emotivno...neopisivo.
bitno je ostati otvorena uma, dozvoliti partnerima i DJECi da nas uce.
Koliko god zna biti tesko, u ovom zivotnom razdoblju definitivno uzivam
mislim da dob djeteta igra veliku ulogu.No, ja i dalje ne kuzim zasto ste toliko protivnici zasto pitanja i saznavanja razloga.
Ko sto gore napomenuh - ne ostajem nikad samo pri toj jednoj upitnoj recenici koju zapocnem sa zato, vec ju razjasnim i zelim saznat razlog, a zelim i da on pokusa dokuciti zasto je tuzan, ljut i sl. Pitanjem mu ne sprecavam da to bude, vec, bas ono sto pise u naslovu: da to verbalizira.
Ako ne ide, of course da ne inzistiram - i ja sam ponekad ljuta samo zbog PMS-a Rolling Eyes (dakle, bez nekog razumnog razloga), sto ne bi i on.
od svoje dvogodsnje L. ne mogu ocekivat da ce mi znat reci zasto je tuzna ili ljuta, ali ako mi dodje placuci jer je pala, ja ju uvijek pitam sta je bilo, makar znam sta je bilo. tek kad ona men kaze "paje je...tu...pajeje Lea....gava boji" tek kad podijeli samnom sta se dogodilo i kad ju ja izljubim i ponovim "aha, Lea je tu pala i lupila glavu pa ju boli....evo, ljubim da bol prodje". cesto ta bol nije fzicka, ali ovakav nas "razgovor" pomaze da se rjesi frustracije koju je donio pad. te suze su stovremeno i suze ljutnje (jer nije nesto uspijela i jer je pala) i tuge (isti razlozi).
ono gdje ja kiksam je kod izljeva bijesa. i kod mojih izljeva bijesa njenih.
da li je ovo trebalo biti " i kod mojih izljeva bijesa i kod njenih"?
o tome ja i govorim. malotko od nas je ucen kako se nositi sa frustracijom, bijesom, ljutnjom, tugom...a to je definitivno nesto sto moramo nauciti sebe i svoju djecu.
a-hada li je ovo trebalo biti " i kod mojih izljeva bijesa i kod njenih"?
zar mi ne vidis potpis?
posljedica uragana imenom Lea
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom